Protiv totalitarizma pomodnosti

Vrijeme prvih Eurokaza bilo je doba optimizma, činilo se da teatar konačno hvata korak s drugim umjetnostima i tehnološkim učincima informacijskog doba. S vremenom je fascinacija drugim medijima dovela do toga da se danas teatar bavi svim drugim osim vlastitom umjetnošću

Festival Eurokaz, jedan od čak i po službenim verzijama neupitnih domaćih kulturnih brendova, ove godine slavi četvrt stoljeća postojanja. O dvadeset i pet godina Eurokaza govori njegova pokretačica i umjetnička voditeljica Gordana Vnuk.

Gdje je Eurokaz danas? I što je?

Danas je Eurokaz zasigurno nešto drugo, a i radimo na tome da se u poplavi nerazložnih manifestacija razumije odgovornost naših intencija.

Eurokaz je postao kulturnom činjenicom i vremena strahova da će nas sljedeće godine netko poželjeti otpuhnuti valjda su iza nas. Tvrde da smo kulturni brend grada. Naše financiranje nije upitno, ali Grad nam zadnjih šest godina stalno smanjuje dotaciju, i ove smo godine doživjeli najteži udarac u vidu naprasne redukcije od 30% koja, zaista, dovodi u pitanje opstanak festivala. Eurokaz ne želi snižavati kriterije, dovoditi solo predstave ili duete na goloj sceni kako bi se „napuhala“ kvantiteta. Ako Zagreb želi vidjeti vrhunska gostovanja, onda to, takvo je stanje svijeta, i košta.

Dok je u svojim počecima Eurokaz bio jedina informacija o tome što se događa u suvremenom svjetskom kazalištu, danas su te informacije dostupne svima. Predstave se mogu gledati na internetu, naši ljudi se školuju vani, putuju više no ikad, a na segmentima Eurokazova programa nastali su novi festivali kao Festival novog cirkusa, Perforacije, Festival svjetskog kazališta, festivali koje organiziraju Kontejnerke... Za nas to znači da je pritisak popustio – ne moramo više prikazivati sve. To je dobro i mi se možemo jače profilirati, više pažnje posvetiti nekim drugim stvarima koje su za boljitak hrvatskog kazališta neophodne, na primjer produkciji, stvaranju prostora da se inovativnim idejama dade radno dostojanstvo. Zadnjih godina Eurokaz producira i koproducira s domaćim i inozemnim partnerima, nudimo prilike mladim redateljima, izašli smo iz strogo reprezentacijske funkcije jednog festivala. U Zagrebu surađujemo s Teatrom &TD, Muzejom suvremene umjetnosti, Akademijom dramske umjetnosti...

Promijenilo se još nešto. Vrijeme prvih Eurokaza bilo je doba optimizma, činilo se da su mogućnosti otvorene, da teatar konačno hvata korak s drugim umjetnostima i tehnološkim učincima informacijskog doba. Eurokaz je ravnopravno s ostatkom Europe sudjelovao u stvaranju platforme za generaciju umjetnika koja je otvorila teatar prema tim novim iskustvima. S vremenom je fascinacija drugim medijima dovela do toga da se danas teatar bavi svim drugim osim vlastitim prostorom, vlastitom tehnološkom neprilagodljivošću, svojom preciznom sanjarijom. Osim toga, čini mi se, postalo je važnije da teatar bude mjesto okupljanja, participacije, socijalnih učinaka, često i psihijatrijskog kauča, nego umjetnosti. Pogledajte samo što se traži i vrednuje u aplikacijama za europske programe. Ja još uvijek gledam na teatar kao na umjetnost, a potreba da se on premjesti na neko drugo mjesto, u nešto djelotvornije, bliže nekom dnevnom značenju i koristi, doživljavam, po onom Badiou-ovu uvidu, kao figuru totalitarizma pomodne suvremenosti.

Je li se publika promijenila?

Očekivano je da će se u četvrt stoljeća promijeniti i publika, dijelom kao posljedica promjene društvene i kulturne klime, dijelom kao posljedica smjene generacija. Eurokaz je u počecima nosio osviješteni urbani sloj, likovnjaci, arhitekti, intelektualci, ali u publici nije bilo ljudi koji se bave kazalištem. Oni su Eurokaz doživljavali kao prijetnju, nešto što će staviti u pitanje njihovu vlastitu praksu. Na Akademiji se studentima gotovo zabranjivalo da gledaju predstave na Eurokazu. Srećom, došlo je do smjene profesorske generacije tako da je Eurokaz danas dio kurikuluma, a kazalištarci su postali redovni posjetitelji. Generacijski gledano, danas nam dolaze i oni koji u vrijeme prvih Eurokaza još nisu bili ni rođeni.

Međutim, ono što zabrinjava je posvemašnja komercijalizacija kulture, koja je svedena na snobovsku zabavu i restituciju zaborava, a u takvu okružju Eurokaz se ne osjeća ugodno. Često mi se čini da imamo sve manje sugovornika za stvari kojima se bavimo. Pogledajte samo medije, kulturne rubrike iščezavaju, ozbiljne kazališne kritike nema, a ova koje ima seriozno je nepismena i izvan svakog morala. Bombardiraju nas blebetanjima sa svih strana, ozbiljniji diskurs o umjetnosti ne da se uspostaviti.

Eurokaz je na početku imao podnaslov Festival novog kazališta. Pristajete li još uvijek na tu kvalifikaciju, i ideološki i poetički?

Prvi Eurokaz imao je podnaslov Festival novog europskog kazališta jer smo se te godine bavili isključivo Europom. Već druge godine imali smo temat s američkim grupama pa se to „europsko“ izgubilo, ali ostalo je „novo“. Taj termin je u Zapadnoj Europi i Americi bio prihvaćen kao oznaka umjetničkog fenomena osamdesetih koji je revolucionirao kazališni pejzaž tog vremena i koji je pokrivao cijeli spektar kazališnih skupina koje su nalazile nadahnuće u visokoj tehnologiji, filmu i videu, vizualnim umjetnostima, plesu i pokretu. One su se jasno odredile prema „starom“ kazalištu, koje se još uvijek gnijezdilo u logocentrizmu. U nedostatku boljeg naziva, eto, to „novo“ vuče se do danas, ali ono više ne označava određenu povijesnu formaciju koja je kasnije iznjedrila čak i „novokazališni mainstream“, već se koristi u smislu „inovativnog“.

Rasprave o novom i starom kazalištu i dalje traju, ali mislim da se danas, posebice kad se želi odrediti eurokazovska estetika, radi više o „drugačijem“ nego o „novom“. Kako bi rekao Boris Groys, originalnost i jedinstvenost ovisi više o razlici u odnosu na Drugog nego o totalitarizmu vlastitih ideja kao „najnovijih“. I tu se uvijek Eurokaz određivao u odnosu na mainstream, shvaćen i kao cirkuliranje uvijek istih imena po festivalima, cirkuliranje istih tržišno normiranih i isplativih estetika. Svojevremeno smo se u okviru koncepta post-mainstreama okrenuli izvaneuropskim kulturama jer smo tamo pronašli „drugačijost“ u odnosu na europsko kazalište i ples.

Zašto kod nas stvari idu sporije, zašto onda Eurokaz ovdje nije središnja ili glavna struja, iako na neki način i jest?

Naša je sredina, što se tiče vlastite kazališne proizvodnje, u zaostatku prosječno za oko dvadeset godina za svjetskom kazališnom ozbiljnošću. Kada je Eurokaz prepoznavao i pokazivao umjetnike koji su kasnije postali mainstreamom na početku njihovih karijera i u njihovoj kreativno najpotentnijoj fazi, tada su oni šokirali, bili su odbačeni kao amateri. Sjetimo se samo Romea Castelluccija i Anne Terese de Keersmaeker ili, kasnije, ikonoklasta!

I eto, Jan Fabre, nakon toliko godina od kada je gostovao na Eurokazu, tek sada, u svojoj nimalo živahnoj fazi, biva koproduciran od jednog zagrebačkog kazališta. Njegove predstave ponavljaju jednu danas potpuno nezanimljivu matricu koju je iznjedrio flamanski val prije dvadeset godina; on sam se nakon početnih uspjeha i važnosti, gotovo magbetovski dao navući na formulu ovjerovljenog uspjeha (kupuje se ime, a ne rad) i tako skliznuo u blistavu prosječnost.

Kad sam počinjala s Eurokazom, hrvatski mainstream bio je na razini 19. stoljeća, zato su tada naše predstave izazivale zaista dirljivu nervozu i neurozu. Danas u našim kazalištima ipak proviruju neki moderniji postupci, tržišno umiveni, osigurani od nekog provincijalnog komesara; naročito je rašireno epigonsko prepisivanje francuskih i njemačkih uzora, a u plesu nizozemskih. A nezavisna kazališna i plesna scena dobro se utvrdila u plemenitom diletantizmu.

U Europi je i dalje na djelu uniformizacija scene. Umjetnici koji su probijali barijere osamdesetih nametnuli su se, ne pretjerano svojom voljom, kao zaključci za mlade naraštaje. S jedne strane, globalizacijski procesi i mobilnost pokidali su poveznice umjetnika s vlastitom sredinom, a s druge strane, određena se estetika nametnula kao tržišno učinkovita (naravno, nije slučajno da ona dolazi iz centara ekonomske i kulturne moći), tako da bilo gdje putujemo, vidimo isti tip predstava pogotovo plesnih, od Slovenije do Portugala.

Danas bilo tko može uzeti mikrofon i pričati kako se tog jutra probudio i sjetio svog djetinjstva (pogotovo u socijalizmu, dobrom ili lošem), a sve to uz adekvatnu videoprojekciju. Mene doista ne zanima fotografija djeda i bake baš svake osobe koja se nekim slučajem popne na pozornicu. Ili, taj sveprisutni narcizam u plesu. „Ja“ i „moje tijelo“, uvijek u središtu, konstantna shizofrenija i već doista iritirajuća autoreferencijalnost.

Ako je sve dostupno, i znaju se platforme na kojima se predstave kupuju, ispada da se selekcija Eurokaza onda nužno svodi na nešto drugo. Je li to autorski pristup?

Eurokaz je autorski festival, pokušava misliti, smisliti, pa tako i posredovati autentičnu selekciju. Naravno, imamo, kao ove godine, i jednog Akrama Khana, ali zato što on jest veliki umjetnik, izvan trendova. Velike autorske ličnosti uvijek su imale svoje mjesto u programu. Sjetimo se Williama Kentridgea, Geralda Thomasa, Achima Freyera i drugih. No meni su zasigurno draži umjetnici koje otkrivam na mjestima za koje profit ne zna, ne može, ne želi i ne treba znati.

Selekciju Eurokaza zapravo radite Branko Brezovec i vi. Kako to izgleda u praksi?

Branko Brezovec mi pomaže u selekciji, uskače kad ja ne mogu zbog obveza negdje otputovati. On i ja dijelimo istu kazališnu ideju već godinama, od vremena skupine Coccolemocco koju je on osnovao, a ja joj se pridružila u studentskim danima.

Kao što se morao dokazivati ovdje, Eurokaz se morao dokazivati i u malo širim razmjerima. Kakav je danas njegov svjetski renome?

Može se reći da smo se u svijetu puno brže dokazali nego kod nas. Za razliku od sumnjičavosti kojom je dočekan Eurokaz u Hrvata, u Europi su nas s radošću prepoznali, jer je Eurokaz bio jedini takav festival izvan nastajuće europske zajednice. To da se Eurokaz uspio nametnuti svojom estetskom tvrdoglavošću, da nije morao paziti na parametre iskoristivosti ulaganja u njega, pa je radio s podignutim rizikom odabira (to je jedan od lijepih, istina nesvjesnih, ostataka socijalističke politike koji funkcionira i danas). Umjetnici s ponosom upisuju nastup na Eurokazu u svoje biografije, ovdje su sve njihove kreativne sumnje i nedorečenosti dobrodošle.

Hrvatska umjetnost se baš i ne može pohvaliti velikim brojem slučajeva u kojima je bila ravnopravna svjetskim tokovima. U širem kontekstu mogu biti ponosna na to da smo prvi prepoznali i formulirali određene kazališne fenomene kao što je ikonoklazam, post-mainstream, vertikalni multikulturalizam. Kod ikonoklazma smo, na žalost, dogurali već do treće i četvrte generacije, ali za to nismo baš samo mi krivi. Pokazali smo one koji su probijali barijere, inicirali razaranje određene kazališne semantike, zatim je došla druga generacija koja je radikalizirala određene postupke i svela ih na stilske karakteristike kao što su režija praznine, trošenje vremena na sceni, pasivna teatralizacija, intenzitet koji ništa ne govori, plemeniti diletantizam kao način glumačke igre. I tu se kod nas „uhvatila na lijepak“ cijela jedna generacija koreografa i umjetničkih „kolektiva“ i ne vidi joj se kraj.

Koliko je Eurokaz „kriv“ za tu „perverziju“?

Pa ikonoklazam je zavodljiva roba, izgleda kao najlakši način da se netko bavi teatrom. Naizgled, ne moraš ništa znati, dovoljno je da se odvažiš stati na scenu i raditi bilo što, jer uvijek će postojati neka mudrostojeća budala koja će u to upisati značenje (kad Selma Banich podigne ruku, nema majci mrdanja, ta odlučnost je historijskog ranga i političke promišljenosti, kad ona navuče periku, onda je to nova tehnika nevidljivosti, neprisutnosti na sceni).

Jeste li se umorili od hoda po rubu? Eurokaz stalno pokušava uskočiti u neki vlak ovdje i pritom inovirati festival.

Shvaćam život kao borbu, i znam da nikad nisam na cilju. Eurokaz nikada nije volio rub i nikad se za njega nije borio. On se borio za dostojanstvo našeg kulturnog centra i to po Krležinoj formuli domorodačke odgovornosti. Mislim da je Eurokaz nakon 24 godine zaslužio svoj prostor koji se ne mjeri kvadratima, ali se i može mjeriti da ne bude toliko ponižavan od direktora kazališta koji mu milostivo udijele pokoji termin, a često i ne udijele. Vani festivali, i puno mlađi od Eurokaza, imaju svoje dvorane u kojima produciraju, a ne haluciniraju.