Prisustnost odsutnosti

Posjetitelji prve samostalne izložbe Tome Savića Gecana, održane već poprilično davne 1994. u Galeriji SC-a, i dan danas zasigurno pamte ono što su tada imali prilike vidjeti. U pravokutni oblik galerije umjetnik je, naime, ugradio tek nešto manji bijeli kvadar identičnih proporcija, ograničavajući tako preostali izlagački prostor samo na uski ophodni hodnik. Tlocrt posve identičnih dimenzija nakon nekog vremena pojavit će se – prikriven među linijama koje označavaju terene za rukomet, odbojku i košarku – i na parketu jedne sportske dvorane. Informaciju o ovom umjetnikovu postupku publika je, međutim, dobivala tek posredstvom publikacije što se dijelila u Studiju tadašnjeg Muzeja suvremene umjetnosti na zagrebačkom Gornjem gradu.

S otvaranja izložbe / Snimio Boris Cvjetanović

Tomo Savić Gecan, dakle, već je u ranim projektima posve jasno definirao osnovne probleme kojima će se dosljedno baviti i u svojem budućem stvaralaštvu. Možemo ih, pojednostavljeno rečeno, svesti na nekoliko ključnih odrednica poput, primjerice, dislociranosti, ambijentalne nestalnosti, radikalne eksponiranosti prostora ili pak prostorno-vremenske uvjetovanosti. I doista, mjesto i vrijeme radnje/izložbe u Tominu stvaralaštvu poprima karakteristike samih izložaka. Dolaskom u galeriju posjetitelji imaju cjelovitu spoznaju o izložbi kao umjetničkom događaju, ali to se ne odnosi i na njezine eksponate. Drugim riječima, Tomo na određeni način izlaže svoje izložbe, pri čemu će se u pravilu služiti nedjeljivim prostorno-vremenskim parametrima. Najradikalniju, najdosljedniju i u izvedbeno-produkcijskom smislu najzahtjevniju provedbu takvih zamisli realizirao je prošle godine povezavši Jeu de Paume u Parizu i Kunsthall u Bergenu tako da svaki novi ulazak posjetitelja u jednu od ove dvije galerije, istodobno ali i doslovno, minimalnim pomicanjem zida, smanjuje veličinu izlagačkog prostora u onoj drugoj.

Jednu od karakteristika zagrebačke Galerije VN svakako predstavlja i veliki ostakljeni zid kroz koji se prolaznici – bojažljivi, neodlučni ili lijeni stupiti u izlagački prostor – katkada naviruju nastojeći razaznati izloške. Najnoviji rad Tome Savića Gecana sastojao se od krajnje jednostavne prostorne intervencije; sva stakla tijekom trajanja izložbe uklonjena su, čime je ostvareno fizičko prožimanje galerijskog interijera s uličnim eksterijerom. Pomalo uzvišeni čitalački prostor – ovdje valja podsjetiti kako Galerija VN služi i kao čitaonica obližnjoj knjižnici – sučeljen je, dakle, uličnoj vrevi, što rezultira njegovom demistifikacijom, a samim time i blagom subverzijom. Ali subvezija nipošto ne predstavlja osnovnu umjetnikovu nakanu; možda tek uračunatu kolateralnu pojavu. U prvom planu, naprotiv, nalazi se ono nešto neuhvatljivo, diskrecija događaja rekli bismo. U već spomenutoj publikaciji od prije više od petnaest godina, Leonida Kovač svoj je popratni tekst – nimalo slučajno – završila pitanjima: „Što, kad predmeta nema? Događaj? Što se dogodilo?“ Galerija VN, dakle, i dalje je ista, a ipak toliko različita! I pitamo se vrijedi li to – ili će možda tek vrijediti – i za neku drugu galeriju. Suočeni smo sa svojevrsnim prisustvom odsutnosti.

Tomo Savić Gecan zasigurno pripada među najzanimljivije hrvatske autore srednje generacije. Struka ga voli nazivati konceptualnim umjetnikom. Držim, međutim, kako je riječ o pioniru nečega što bismo mogli nazvati transambijentalnom umjetnošću. Njegova doista jedinstvena pojava u okvirima suvremene hrvatske umjetnosti, a vjerojatno i šire, na taj bi način bila i terminološki valorizirana. Tomo to zasigurno zaslužuje!