Pregršt iznenađenja

Festival koji ne dijeli nagrade nema šanse biti uvažavan od naših kazališta. Iz među profesionalcima nepojmljivih razloga zagrebačko kazalište Trešnja za dvije je svoje predstave, jednu za drugom, odustalo od nastupa na Ljetnoj pozornici kraj katedrale na otvaranju ovogodišnjega već 51. diljem svijeta proslavljena Međunarodnoga dječjega festivala u Šibeniku.

Kazlište Virovitica, Znaš li zviždati, Johanna? Nicka Wooda

Nagrade ipak ne bi valjalo uvoditi. Jer što bi u tom slučaju primjerice bilo s uspješnom predstavom Kazališta iz Virovitice Znaš li zviždati, Johanna?, koju su na pozornici šibenskoga kazališta do vrhunca izražajnosti iznijeli njezini glumci Goran Koši i Mladen Kovačić? Treba li podsjećati na to kako je svojedobno redatelj Vlado Habunek prijetio da će ugasiti tada vrlo živu predstavu Teatra ITD Sarah i vrisak Langouste, ako žiri neke tada važne nagrade istakne samo jednu, a ne obje sjajne glumice te predstave. Život predstave mnogo je važniji od kratkotrajna reklamnog odjeka nagrade. Posebice ove virovitičke, u kojoj su u Šibeniku pozdravljeni autor teksta Nick Wood (prema romanu Šveđanina Ulfa Starka) i prevoditelj Jasen Boko te redatelj Dražen Ferenčina zajedno s preciznom suradničkom ekipom (Jeričevič, Grba, Matišić) potaknuli glumce na dosege vrhunske preobrazbe iz uloge u ulogu izvedene pred očima gledatelja osvojenih za suigru najživljega intenziteta. Bila je to oda prijateljstvu zbog kojega dječak izmišlja djeda, a djed objeručke prihvaća izmišljena unuka, i oni u čaroliji prijateljstva postaju istinskiji od najrođenijih.

Svečano otvaranje na Ljetnoj pozornici nakon podizanja zastave i pozdravnih govora pripalo je uspjeloj predstavi Zagrebačkoga kazališta mladih Ružno pače u režiji Roberta Wartla s tekstom Ivora Martinića (prema Andersenu). Ničim posebno izazvana, jer bajka je po svojoj naravi čarolija koja govori više očima nego duhu i srcu, ne teži psihologiji nego unaprijed zadanim odnosima između zlotvora, junaka i žrtve, koji ne mogu jedno bez drugoga, ne budi strahove jer ih pretvara u slike – nad predstavu se nadvila sjena aktualnosti. Jedino su djeca znala uživati u pačjim glasovima i pokretima, u bjelini perja i dočaranoj hladnoći jezerca, u bučnoj zajedljivosti jata i tihoj bezazlenosti osamljena pojedinca, ne tražeći ništa više od sretnoga kraja. Dok su ostali, čini se, iz konteksta svakodnevice tražili više oštrine i aluzivnosti, jer su u svemu drugome vidjeli prazan hod. Zaboravlja se da kazalište ne može kaskati za novostima dana ni izbacivati bisere mirotvornih parola i etiketa poput bezubi kockastoglavi nasilnici u kulturnom prilogu splitskih novina.

Horor za djecu

Dječja usta odaju i ono što bez njih ne bismo znali. Sviđa im se horor za djecu – tako su u dnevnom biltenu Nora nazvali predstavu Kradljivci festivala šibenskoga kazališta Virko, ali bismo više voljeli novu umjesto ove iz lanjskoga repertoara. Ne bi se reklo da se festival stvarno osjeća ugroženim, pa zato ponavlja Kradljivce, nego to vjerojatno čini zato što u jeku neočekivanih upravnoadministrativnih promjena šibensko kazalište ove sezone nije moglo planirati ni ostvariti novu predstavu na visokoj razini prošlogodišnje prekretnice Buratino (prema Tolstojevu Zlatnom ključiću). A u Kradljivcima festivala, dok njegovi vršnjaci i vršnjakinje u šibenskim ljetnim noćima ljubuju, dječak zvan Ljigo sanja paranoične snove o izvanzemaljcima koji dolaze ukrasti najljepši festival na svijetu. U režiji Sergeja Mioča i scenografiji Branka Lovrića Caparina pozornicu resi šareni zastor s dinamičnom slikom Šibenika izrađen u festivalskoj dječjoj slikarskoj radionici.

Iz predstave Kradljivci festivala

Za laku noć svakom je čovjeku potrebna lijepa priča. Najpotrebnija je domskoj djeci, onoj bez

roditelja, koja u zajedničkoj spavaonici navečer pokreću dirljivo kazalište tješeći se i bodreći međusobno igrom maštovitih prizora o napuštenosti i kako je preživjeti, skloniti se kao dječak Ivek i pas Cvilek iz romana Đure Vilovića u zagrljaj prijateljstva kao jednog od najljepših oblika ljubavi. U dramaturškoj suradnji s Jelenom Kovačić predstavu je režirala Anica Tomić, a prepuna dvorana dugo je pljeskala glumcima Mariji Kolb, Jeleni Dokleja, Mariju Jakšiću i Bruni Kontrecu. Riječ je o koprodukciji Družine Pinklec iz Čakovca i Dječje scene HNK u Varaždinu.

Festivalska su tradicija važne likovne izložbe. Ove godine dominira Ruho naših starih sa slikama narodnih nošnji kao figurama prirodne veličine izabranim natjecanjem velikoga broja škola iz svih krajeva Hrvatske i obližnjega susjedstva. Iz Zagreba joj se pridružila izvrsna etnografska izložba Svijet u očima djeteta. Svojevrsna je izložba i mapa slikarija koje razmjenjuju dječji vrstići iz Melbourna u Australiji i iz zagrebačke Dubrave. Dok mali Australci šalju oslikanu priču o Aboridžinima, prastanovnicima Australije, Zagrepčani napučuju noćni Maksimir junacima Ivane Brlić Mažuranić. Svirka iz paviljona Jeka može se čuti i u šumu vjetra – ako znaš slušati, kako poručuju ti najmlađi sudionici festivala.

Odlični Norvežani

Na sličnome načelu – znati osluškivati tišinu i vidjeti nevidljivo – zasniva se na Ljetnoj pozornici izvedena predstava Kazališta NIE iz Osla Priče s morskih putovanja. U legendarnoj zagrebačkoj predstavi Kapetan Džon Piplfoks Dušana Radovića u jeku usvajanja tzv. fizičkog teatra pjevalo se i plesalo Rum se pije, rum se pije, a sada u predstavi obrnutoga smjera rum se u štamprlićima toči odraslima u publici, a glumci u ribarsko-pomorskim dronjcima čine sve moguće za malu i veliku publiku kao svojevrsne putnike na svojoj palubi kako bi nas oslobodili svega osim napeta iščekivanja. U punoj sabranosti tajanstvena povjeravanja uz minimalno korištenje starim ribarskim i pomorskim rekvizitima pričaju, sviraju uživo na tradicijskim instrumentima, plešu o uzbudljivim pustolovinama. Ubrzo prihvaćamo da je prskanje vode iz boce u lice suigrača zapravo morska pjena na krijesti vala, a prolijevanje vode iz ampera po glavi i tijelu golemi morski val koji prekriva palubu i prijeti. S obzirom na velike količine ispričana teksta i jezičnu barijeru vjerojatno je svakoga u publici na nekom mjestu plovidbe zatekao trenutak praznoga hoda. No bez opasnosti da itko odustane od napora sudjelovanja, jer došli bi prizori koje svi razumiju. Očajnički očev zov, trčanje s jednoga na drugi kraj palube, trenutak panike zbog djeteta koje je palo u razbješnjelo more, sleđivao je tako reći krv u žilama gledatelja. A zatim predah u trijumfu spašavanja, presvlačenje, sušenje promrzloga tijela žene u ulozi četverogodišnje djevojčice. Ili tihi ponos i slavlje nakon mukotrpna plivanja izgubljena brodolomca kada se nadljudskim naporom domogne pješčane sprudi i u nju zabode – norvešku zastavicu. U ulogama djece koja se igraju pričama svojih pomorskih predaka glumci su izronili neuništive korijene pripadnosti.

Nakon Kazališta lutaka iz Splita festival se nastavlja nastupima Male scene, Žar ptice, Dječjega kazališta iz Osijeka, HNK iz Zagreba, Kazališta lutaka iz Rijeke, Koreografske škole iz Rige, Kazališta MOUVOIR iz Kölna, Pekinške opere… Dječje su radionice duša festivala, a atmosferu je oživio dolazak zaljubljenika u Šibenik, skladatelja, redatelja, mecene (nedavno je glazbenoj školi u Šibeniku darovao dvije violine i dvije viole) Billa Connora, koji je okupio petnaestero djece u radionicu filmske glazbe i sada skladaju zajedno glazbu za film kojega nema, smišljajući svi skupa istodobno scenarij, što bi moglo uroditi završnim filmskim koncertom. Billa Connora festival, naime, pamti i po najprivlačnijem dječjem mjuziklu uvježbanu u samo dva tjedna.