Posljednji trzaj

U prošlom broju Vijenca rekli smo ponešto o pivu na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Engleske te smo, između ostaloga, stigli i do pograničnoga grada Berwicka na rijeci Tweed, a ovaj put napravit ćemo još korak dalje u smjeru sjevera i zaviriti preko granice u Škotsku.

Za početak valja reći da je pivska ponuda slična s obiju strana englesko-škotske granice – isti je to svijet piva gornjega vrenja, aleova i bittera. No u Škotskoj uvijek se s ponosom ističe posebnost u svim sferama života, stoga ni pivo nije iznimka pa bez obzira na sličnost škotskih piva s engleskima, neka regionalna obilježja ipak postoje. Uostalom, škotska inačica alea u literaturi je nazvana s dodatkom nacionalnog predmetka, dakle Scottish ale.

The Last Drop u Edinbourghu

Ponajprije, tradicionalna škotska piva imala su jak okus po sladovini. Za razliku od ječma kojega je u Škotskoj bilo u izobilju, hmelj je trebalo dobavljati s juga Engleske pa je za škotske pivare bio preskup. Gorčina se nastojala postići dodavanjem različitih trava i bilja (smrekove iglice, vrijesak) odnosno suhoga voća (ogrozd), no ti sastojci ipak nisu mogli u potpunosti nadomjestiti gorčinu koju daje hmelj.

Etiketa piva iz pivovare Caledonian

Za škotska piva karakteristični su i nesvakidašnji nazivi. Naime, pinta piva obično se naručuje kao light, heavy, export ili wee heavy, odnosno kao lagano, teško, izvozno ili sasvim teško. Umjesto jednim od spomenutih atributa, škotski se ale još specifičnije imenuje i numerički kao 60/-, 70/-, 80/- ili 90/-, što treba pročitati i izgovarati kao šezdeset, sedamdeset, osamdeset ili devedeset šilinga. Riječ šiling odnosi se na cijenu barela odgovarajuće vrste s kraja 19. stoljeća, što se u nazivu zadržalo do danas, iako su šilinzi kao novčana jedinica (dvadeseti dio funte) na Otoku odavna napušteni. Tako nazvan ale proizvodi više škotskih pivovara, a kao ilustraciju prilažemo etiketu piva 80/-, proizvedena u edinburškoj pivovari Caledonian. Od nekadašnjih četrdesetak pivovara u Edinburghu, gradu koji nije samo političko nego i tradicionalno pivarsko središte Škotske, Caledonian je jedina preživjela do danas. Poznata je po tome što se za kuhanje piva koristi tvrdom vodom iz vlastitih izvora kao i po pivskim kotlovima koji se zagrijavaju na tradicionalan način, izravnim loženjem vatre.

Prigodno pivo uz obnovu škotskog parlamenta

Piva iz škotskih pivovara često se raspoznaju po uočljivom nacionalnom znakovlju na etiketama. Škotska nacionalna zastava, bijeli Andrijin križ na plavoj podlozi, nerijetko je ukomponirana u slikovite etikete škotskih piva. U svojoj zbirci etiketa imam dobrih primjera. Zastavicu s križem nebeskoga zaštitnika Škotske imaju primjerice St. Andrews Ale iz pivovare Belhaven iz Dunbara te Scotish Oatmeal Stout iz pivovare Broughton u pograničnoj regiji Borders. No kada je riječ o isticanju nacionalnih obilježja, posebno mi je draga etiketa prigodnoga piva Parliament Ale, proizvedena u ograničenoj količini 1999. u čast ponovne uspostave škotskoga parlamenta, a plasirana pod zaštitnim znakom pivovare Mc Ewans, još jedne edinburške pivske prepoznajnice. Pivovara Mc Ewan utemeljena je 1856. i bila je jedna od većih edinburških pivovara. Godine 1931. udružila se s pivovarom Younger’s u grupu Scottish Brewers, koja pak od 1960. djeluje u sastavu englesko-škotske grupe Scottish&Newcastle. Zanimljivo da je i zgrada obnovljenoga škotskog parlamenta u Edinburghu izgrađena u gradskom predjelu Holyrood, na mjestu gdje se nekada nalazila pivovara Mc Ewan, a nakon njezina stapanja u grupu Scottish&Newcastle tamo je bilo i sjedište cijele grupe.

Škotska je nadaleko poznata i kao zemlja bogata povijesnim mitovima i legendama. A dobar primjer škotske sklonosti održavanju tradicije, pri čemu je granica između činjenica i legende uvijek tanka i nepouzdana, pruža nam smještajem i imenom jedan od najstarijih edinburških pabova. Pab nazvan The Last Drop smješten je u samoj gradskoj jezgri, nedaleko impozantnoga kraljevskog dvorca, nazvana jednostavno The Castle, čija silueta dominira vizurom grada. Od 12. do 17. stoljeća u tom su utvrđenom gradu stolovali škotski kraljevi, od kojih je nejedan u narodnoj predaji zapamćen kao Bonnie King of Scots. Otuda su se vodili ratovi za škotsku neovisnost. Priča i mitova o tim Škotima hrabra srca ima u izobilju pa je The Castle idealno mjesto za upoznavanje sa škotskom poviješću.

Pab se nalazi u samu podnožju tog mitskog grada, u najstarijoj kući na trgu Grassmarket gdje se još od 1477. održavao tjedni gradski sajam. Od sajma za naš je pab još važnija činjenica da je na istom trgu bilo i javno stratište. Tu je na vješalima tokom stoljećâ život skončalo na stotine ljudi, među kojima je bilo zloglasnih kriminalaca i hrabrih buntovnika, ali i nevinih jadnika, žrtava vjerske nesnošljivosti. Povremena vješanja bila su javni događaji i održavala su se u nazočnosti znatiželjne publike okupljene na Grassmarketu, a legende o pojedinim osuđenicima i egzekucijama pričaju se i dan-danas. Među mnoštvom onih koji su obješeni najmanje sućuti zacijelo izaziva zloglasni serijski ubojica i trgovac ljudskim tijelima William Burke. On i njegov imenjak i pajdaš u zločinu Hare ubijali su edinburške siromahe i prostitutke te kadavere prodavali za korištenje u medicinskim pokusima. Kada su uhvaćeni, Hare je na sudu pokajnički svjedočio i svalio krivicu na Burkea, koji je 1828. obješen na Grassmarketu.

Junakinja jedne druge grasmarketske legende stanovita je Maggie, osuđena za čedomorstvo. Nakon što je obješena, njezino tijelo ubačeno je u lijes, no od trešnje kola na kojima se lijes nalazio ona je oživjela te je još dugo godina potom poživjela, noseći nadimak Poluobješena Maggie.

Zaštitni znak paba The Last Drop – stilizirani crtež vješala – nedvojbeno asocira na okrutan običaj javnoga izvršenja smrtne kazne. Manje je razvidno, međutim, da istu asocijaciju nosi i ime paba. Opravdano je, naime, u prvi mah pomisliti da ime asocira na posljednju kap pića. Riječ drop u engleskom jeziku zaista znači kap, no postoji i drugo značenje, a odnosi se na pad odnosno klonuće. U imenu paba riječ ima primarno baš takvo značenje i odnosi se na posljednje trenutke u životu osuđenika, na posljednji (pro)pad(aj) obješenika kroz vratašca u donjem dijelu vješala, dok mu se omča čvrsto stišće oko vrata. Dao sam si dosta truda pokušavajući pronaći adekvatnu hrvatsku riječ koja bi barem približno s(p)retno istodobno asocirala i na posljednju kap pića kao i na posljednji pad obješenoga, te sam naposljetku došao do toga da bi traženo dvostruko značenje mogla imati sintagma posljednji trzaj. No, kako god dvosmisleni naziv paba preveli, riječ je o zaista dobru pabu, na povijesnome mjestu jeze, u sjeni staroga grada i jamačno u nazočnosti duhova mnogih obješenih nesretnika. Nisam o tome našao podatak, no uopće nije isključeno da je netko od osuđenih kao posljednju želju, zadnji trzaj života, poželio ispiti pintu piva. Baš u tom pabu pričekali su me moji durhamski prijatelji Sussie i Clive da se vratim iz obilaska kraljevskoga dvorca kada smo svojedobno poduzeli jednodnevni izlet u Edinburgh. Na taj izlet, kao i na pab, podsjeća me lijepa fotografija njih dvoje koju sam napravio, kao i mali promidžbeni letak što sam ga u pabu dobio i sačuvao – bez njega bi i ovaj zapis o posljednjem trzaju bio siromašniji.