Obnovljena slika hrvatskoga pjesništva

Kulturno-umjetničke ideje hrvatske moderne bile su, kao uostalom i u Europi, nošene Nietzscheovim pokličem individualizma i slobode te idejama Francuske revolucije: parlamentarizmom, gospodarsko-tehničkim razvitkom i tek potom estetičkim idejama kojima je podrijetlo u njemačkom Sturm und Drangu. To su zapravo konstitutivni elementi onoga što se danas obično poima pod pojmom moderne rasprave oko postmoderne, smatra i tako promišlja Cvjetko Milanja, umirovljeni profesor novije hrvatske književnosti na Odsjeku za kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u svom instruktivnom Zaključku svoje nove knjige pod naslovom Hrvatsko pjesništvo 1900–1950. (Pjesništvo hrvatske moderne), objelodanjenoj u nakladi zagrebačke Altagame. Knjiga je samo dio autorova projekta u sklopu kojega neobičnom minucioznošću i korporativno (a ipak u dijakronom i književnopovijesnom nizu) predočava fenomen hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća. Nakon trilogije Hrvatsko pjesništvo od 1950–2000, autor postupno sastavlja cjelovitu književnoznanstvenu sliku pjesničkoga nacionalnog modernizma i postmodernizma. U perspektivi očekujemo izlazak još dviju knjiga, koje su sada tek u autorovoj najavi, a koje bi s istom sistematikom, iz serije o hrvatskom pjesništvu, obradile razdoblje od 1930. do 1950. i od 1950. do 2000.

Izd. Altagama, Zagreb, 2010.

Za razliku od homogene slike pjesništva iz pedesetih, sada je pred nama pluralna slika poetičkih i stilskih praksi pjesništva hrvatske moderne: „Stil moderne su dakle svi stilovi.“ Milanja ističe da su njegove knjige, kao što je i ova, rađene i za studentske potrebe pa su teorijske kratke skice o dominantnim stilskim paradigmama hrvatske moderne (secesionizam, impresionizam, simbolizam) iznuđene s tom namjenom. Nadalje, termin hrvatska moderna treba shvatiti kao književno razdoblje, dakle kao periodizacijski, a ne poetički pojam te da se ne smije brkati pojam moderne s pojmom moderniteta.

Knjiga se otvara s uvodnim poglavljem pod naslovom Sociokulturna dinamika koja nam ocrtava društvena, znanstvena i kulturna zbivanja, a zatim i umjetnička, odnosno književna, u osvit dvadesetog stoljeća. Posebice će biti zanimljivo pratiti kako narasta (po Milanji) i kako se razvija hrvatski politički um uz narodnu profilaciju braće Radić te program mladih (kritičara) kao i fundamentalnu strukturu hrvatske moderne te artističko-simbolističku i impresionističku stilizaciju izvan političkih igara, zatim, alegorijsko secesionističku stilizaciju koja, glede ideje pjesništva, umjetnost poima kao dekorativnost. Treća temeljna struktura jest futuristički avangardna (orgijastičko anarhistička) s korifejnim uzorom J. P. Kamovom i njegovom tajnom grupom Cefes. Četvrta je struktura tradicionalistička, katolička i seljačko narodna koja glede koncepcije pjesništva ideju umjetnosti shvaća kao funkciju etike, etnosa, vjere, morala i hrvatske nacionalnosti.

Slijedi opis „temeljnih stilskih paradigmi i njihov teorijski naputak“. Drugo poglavlje nosi naslov Neposredni izvjestitelji, a bili su to I. Vojnović i A. T. Pavičić. U trećem poglavlju hrvatska se moderna uz V. Tomića, V. Nazora, V. Vidrića, D. Domjanića, M. Begovića, M. Nikolića i A. G. Matoša stilsko paradigmatski kanonizira, a rušitelji kanona i nagovjestitelji novog (u trećem poglavlju) su M. Ć. Ćatić, V. Jelovšek, B. Lovrić, J. P. Kamov i J. S. Miličić. Predstavnici katoličkog pjesništva su M. Sabić, Eugenija Šah, V. Deželić, A. Jagar, E. Šarić, M. Pavelić i I. Poljak. Na kraju dolaze najbrojniji tradicionalisti: G. Arnold, J. Hranilović, Milka Pogačić, J. Milaković, braća Ostojić, A. Benešić, S. Ilijić, Iva Rod, R. K. Jeretov, I. Velikanović, T. Alaupović, D. Sirovica, A. Weber i R. F. Magjer.

Ako je, dosad, uobičajeno bilo smatrati da su studentske demonstracije s dolaskom cara Franje Josipa u Zagreb i spaljivanje mađarske zastave na Jelačićevu trgu 1895. ujedno i početak moderne u nas (ili je to bio zamor realizmom te potreba da se na njegovim kostima izgrade nove ideje) ova će knjiga pripomoći razvidnijoj spoznaji o tom. Jedno je sigurno, Milanja ne pretjeruje miksajući političke i književne činjenice te je njegova metoda nadosobno strogo znanstvena. Takvom akribičnom gestom, koja je nedvojbeno obogaćena raznim teorijsko-metodološkim znanjima, hrvatsko je pjesništvo dobilo neumorna, dostojna i stručna zagovarača i tumača koji umije podastrijeti književnopovijesnu i kritičko-teorijsku sliku hrvatskoga pjesništva sa stilskoparadigmatskim određenjima, a sve to u prilog obnovljene recepcije.