Obitelj u fokusu

Kao dominantne tematske preokupacije ciklusa ističu se intimne, egzistencijalne, ljubavne i obiteljske drame prikazane s ironijskim ili crnohumornim odmakom

Pored glasovitog Pedra Almodóvara, koji je i najpovršnijem gledatelju istoznačnica za sedmu umjetnost zemlje flamenca, sangrie i vrhunskog nogometa, suvremeni španjolski film ključno oblikuju ostvarenja Joséa Juana Bigasa Lune, Julia Médema, Álexa de la Iglesie kao i redateljica Isabel Coixet, Icíar Bollaín, Josefine Molina, Marte Balletbň-Coll i do sredine 90-ih veteranke Pilar Miró. Kao dominantne tematske preokupacije u djelima svih navedenih autorica i autora, kao i u ostvarenjima manje znanih španjolskih filmaša koje smo imali prilike pogledati u nedavnom ciklusu u kinu Tuškanac, ističu se kroz prizmu identiteta te rodnih i spolnih odrednica sagledane intimne, egzistencijalne, ljubavne i obiteljske drame manje ili više slikovitih protagonistica i protagonista, koje su rjeđe oblikovane u realističnom ključu a češće predočene s ironijskim ili crnohumornim odmakom te s osloncem na apsurd, bizarnost i camp.

Naglašeni feminizam

Ovo posljednje s iznimkom campa itekako dolazi do izražaja u snažno feministički intoniranoj crnoj komediji Kutija kojom je otvoren izborom i kakvoćom prikazanih naslova prilično reprezentativan ciklus novog španjolskog filma. Djelo scenarista i redatelja Juana Carlosa Falcóna adaptacija je romana Victora Ramíreza, na Kanarsko otočje tijekom 60-ih godina smještena priča o ženama iz obitelji netom preminulog patrijarha Don Lucia koje se na različite načine posthumno osvećuju čovjeku koji im je očito za života prouzročio mnogo patnje. Pored njegove ravnodušne udovice Eloise koja bez imalo sućuti organizira sahranu tu su temperamentna susjeda Isabel u čijoj se kući zbog nedostatka prostora nalazi lijes s pokojnikovim tijelom, potom korpulentna domaćica Benigna i stara Dońa Josefa. Don Lucio bio je načelnik mjesta i simbol Francova režima, pa kad mu žene redom počnu odsijecati dijelove tijela kojima ih je doslovno ili simbolički ponižavao, te kad mu jedna od njih uneredi unutrašnjost lijesa, njihovu osvetu valja shvatiti i kao odgovor na opresiju patrijarhalnog totalitarnog poretka. One tako post festum odgovaraju, tajno i bez stvarnog učinka, no bitna je simbolička vrijednost tih činova kojima se žene različitih dobi metaforički no jasno oslobađaju izravno obiteljskih a posredno i društvenih stega. Uistinu, autor Juan Carlos Falcón doima se poput Almodóvarova posvojenog sina jer se na ne osobito nadahnut no ipak zanimljiv način bavi ženama na rubu egzistencijalnog sloma, koje portretira škrto ali s osloncem na crni humor i ironiju.

Naglašeni feminizam odlikuje i trima nagradama Goya ovjenčanu egzistencijalnu psihološku melodramu Samoća, drugi film katalonskog suscenarista i redatelja Jaimea Rosalesa. Posrijedi je tjeskobna i atmosferična storija o dvije samohrane majke različitih generacija čije će se sudbine dijelom i u tragičnim okolnostima ispreplesti u Madridu. Dok je netom razvedena Adela majka jednoipolgodišnjeg dječaka koja u tom gradu pokušava započeti nov život, sredovječna Antonia udovica je koja uz savjete dobrodušnog Manola skrbi o trima odraslim kćerima. Kad Adela postane podstanarka Antonijine najmlađe kćeri Inés i njezina dečka Carlosa, Antonija će se suočiti s teškom bolešću srednje kćeri Nieves i zahtjevom najstarije Helene da prodajom kuće novčano olakša njezino stambeno zbrinjavanje. No Adela će jednog dana sa sinom sjesti u autobus u kojem je postavljena eksplozivna naprava, a Antoniju će u stoičkoj borbi sa životnim nevoljama iznenada zaustaviti infarkt. Samoća je ono što stalno obilježava živote dviju žena, a u dobroj mjeri i Antonijinih kćeri. Adela je sama i prije i nakon sinove pogibije, a Antonija u Manolu pronalazi manje stvarni, a više simbolički oslonac i verbalnu potporu. Psihička stanja protagonistica i samoću iz naslova redatelj donekle odveć doslovno, no svakako učinkovito i vrlo sugestivno oslikava izraženim realističkim prosedeom uz duge statične kadrove i većinom srednje planove, potpunu odsutnost glazbe i intenzivnu uporabu podijeljenog ekrana, što gdjekad daje začudne efekte.

Kadar iz triler-drame Crveni medvjed

Kadar iz crne komedije Kutija

Žrtve i otkupljenja

U vrlo intrigantnom i uznemirujućem, ali i povremeno neobično poetičnom dokumentarcu Zapisano na tijelu autori Javier Estella i José Manuel Fandos bave se nesretnim sudbinama žena žrtava silovanja u Gvatemali. Djelo je koncipirano kao niz svjedočanstava žena različite dobi koje se u sredini u kojoj praktički nemaju nikakvo pravo glasa pokušavaju nositi s traumom, a najpotresnija je priča 15-godišnje cure koju je u jednom danu seksualno zlostavljalo čak 20 muškaraca. Da sve bude gore to se odvijalo u zatvoru, pod nadzorom i uz sudjelovanje zatvorskih vlasti, a djevojka je bila opetovana žrtva osuđenog silovatelja koji ju je prvi put zlostavljao kao 11-godišnjakinju. Pojam koji autori sa sugovornicama apostrofiraju je feminicid, sustavno zatiranje ženskosti i ženstvenosti, a u borbi protiv toga žrtve su osnovale fundaciju Sobreviviente u okviru koje pomažu nesretnim sunarodnjakinjama. No u izuzetno patrijarhalnom i licemjernom društvu na svim razinama impregniranom korupcijom to je iznimno teško, jer su žene svakodnevno izložene seksizmu i poniženjima. Prethodno spomenuta poetičnost ovog dokumentarca leži u segmentima u kojima je angažirana plesačica i koreografkinja Ana Continente, koja svjedočanstva žrtava oblikuje kroz konceptualne umjetničke forme plesa, slikarstva i uličnog happeninga.

Kadar iz filma Bijele laži Diega Sabanésa

Žanrovska čistoća i preciznost, efektan realistički prosede uz kreiranje dojmljiva socijalnog konteksta, izvedbeni minimalizam, nenametljiv moralistički ton i naglašeni pesimizam odlike su vrlo uspjele triler-drame Crveni medvjed suscenarista i redatelja Adriána Caetanoa. U predgrađe Buenos Airesa smješten zaplet o pljačkašu koji nakon izlaska iz zatvora pokušava srediti odnose s u međuvremenu preudanom bivšom suprugom i kćeri te koji će opet krenuti stazom kriminala poznat je iz mnoštva holivudskih naslova. No autor poznatoj priči punoj općih mjesta pristupa svježe i energično, s učinkovitim psihološkim nijansiranjem likova i predvidljivim, ali i vrlo zanimljivim usložnjavanjem njihovih međuodnosa. Grubi protagonist nadimkom Crveni medvjed tako prema novom suprugu bivše žene isprva uspostavlja očekivano grub i omalovažavajući odnos, koji će postupno ipak ustupiti mjesto kakvom-takvom razumijevanju i naposljetku pomoći. Naime, antijunak je svjestan svojih nedostataka i nemogućnosti da se okani kriminala, zna da štetno djeluje na kćer unatoč trudu da bude koliko-toliko brižan otac, a uviđa i da bivša supruga još uvijek nije ravnodušna prema njemu. Unatoč tome on ipak odlučuje pomoći njezinom novom mužu, alkoholu sklonom kockaru koji se uvalio u dugove, te plijenom arhetipske „posljednje pljačke“ financijski zbrinuti sve troje, uz istodobnu osvetu nekadašnjem ortaku koji ga je pokušao prevariti. Crveni medvjed je film o iskupljenju, o pokušaju posrnulog pojedinca da se za počinjeno nedjelo iskupi podjednako pred vlastitom obitelji, ali i pred samim sobom.

Život u laži

Temeljena na priči Zdravlje bolesnih Julia Cortázara, majstora kratke priče kojeg se često uspoređuje s Borgesom i Čehovom, drama Bijele laži Diega Sabanésa govori o isprva dobrostojećoj obitelji mladog argentinskog glazbenika koja se kasnih 50-ih godina pokušava nositi s činjenicom njegova odlaska na stipendiju u Pariz. Iako mladić na odlasku obećava da će često pisati, njegov brat i sestra nakon nekog vremena shvaćaju da se on očito nema namjeru javljati, te boležljivoj majci odlučuju napisati njegovo lažno pismo. Dakako, prvo izmišljeno javljanje iz Pariza bit će tek početak duge epistolarne laži zahvaljujući kojoj će majka povjerovati da je sin uspio. Uskoro će uslijediti i njegovi lažni pokloni, zbog kojih će se u vremenu krize morati prodavati kućni namještaj, a zbog organiziranja čitave paralelne stvarnosti i skrbi o majci dvoje će mladih ljudi posve zanemariti svoje živote i moguće ljubavi. Lažni život tako će naposljetku zauzeti mjesto onog pravog, a brat i sestra će nakon majčine smrti ostati osamljeni i usmjereni jedno na drugo. Razočarani i umorni tako će dočekati i novinske vijesti o stvarnim uspjesima svog brata, a kad u epilogu dvadesetak godina kasnije njega prepoznaju u silueti pred kućnim vratima, odlučit će ga posve ignorirati i ne pustiti unutra. Posve logično, jer samo otpisivanjem otuđenog brata i stvarnosti njihova žrtva zadržava kakav-takav smisao i dostojanstvo.