O prošlosti bez patetike

Teatar &TD je, u nešto više od mjesec dana, premijerno izveo nekoliko projekata, završivši sezonu predstavom Šarengrad, autorskim projektom Renate Carole Gatica i Natalije Manojlović. Osim monodrame Joseph u režiji Ivice Buljana i ispitne redateljske predstave Filipa Povrženića Gdje je nestao Mozart? prema Buhbinderovu tekstu, izvedene su predstave Lijepa naša, autorski projekt Mirana Kurspahića, autorski projekt Olivera Frljića Mrzim istinu i Šarengrad. Posljednje dvije predstave, uz mnogobrojne razlike, polaze od slične postavke – relativnosti osobne istine o jednom, ne tako davnom, razdoblju nabijenom intenzivnim emocijama i bolnim sjećanjima.

Šarengrad kao mitsko mjesto žene

Kada je prije nekoliko sezona Renata Carola Gatica postavila u Teatru &TD predstavu Argentina, nedugo nakon što su u Teatru Exit izvedeni Kauboji, te su predstave bile slične po atmosferi muške povezanosti, po glumcima koji su u njima sudjelovali i nastojanju da prikažu problematiku kojom se bave sa stajališta sudionika, insidera. Kauboji su govorili o nastanku kazališne predstave dok se Argentina bavila problemima u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – u nogometu. Povezanost „muškog čopora“ unutar provincijalnog nogometnog tima, Gatica je razorila razotkrivanjem „homoseksualne afere“ koja na kraju prerasta u medijski skandal. Mušku podjelu u Argentini, u Šarengradu zamjenjuje ženski ansambl, a tema domovinskog rata i onodobnog nacionalnog zanosa prezentirana je kroz nekoliko osnovnih motiva. Redateljica predstavu smješta u 91. godinu prošlog stoljeća koristeći arhivske snimke legendarne utakmice između Dinama i Crvene zvezde na Maksimirskom stadionu. Evociranje uspomena na to „intenzivno i burno razdoblje“ počinje i završava kao radijski razgovor s jednom od sudionica. Maja, žena iz susjedstva, građanka Šarengrada i njezine prijateljice (u predstavi sve one imaju isto ime) u kućnim haljinama duhovita su metafora gubitka identiteta. Sve te žene koje, bez muškaraca, tavore u kućama pekući kolače, kuhajući kavu i bježeći u skloništa za vrijeme uzbuna i nisu imale imena. Ne u smislu brisanja njihove individualnosti već u smislu stvaranja nadidentiteta i podržavanja tradicionalnog mita hrabre žene i majke, koja vjerno čeka svog muškarca i tako – ljubeći ljubavnika, supruga, domovinu – ugrađuje svoj život u temelje nove države. Vrhunac te ženske žrtve scena je zajedničkog, nadahnutog i energičnog pjevanja pjesme Moja domovina, Tutićeve himne devedesetih. Ipak, u podsjećanju na devedesete neizostavan je i humor, a on se očituje u činjenici da središte života tih žena predstavlja meksička telenovela, odnosno sapunica Rosa Salvaje. Pet Maja u stanu i dvije koje uživo izvode glazbu u predstavi zaluđene su sapunicom o Rosi i Osvaldu toliko da, kada im se pokvari televizijska antena organiziraju „izravan prijenos“ telefonom. A kako telenovele pričaju o nerealiziranoj ljubavi, ženskoj postojanosti i muškoj izdaji, čitavo burno razdoblje za žene u predstavi postaje vrijeme neprekidne čežnje. Za ljubavlju, muškarcem, mirom. Zaokruženost predstavi daje i izvrsna i odlično izvedena glazba ženskog dua Choco Jazz (Lea Đido i Nina Jukić) koja naglašava pojedinačne glumačke interpretacije, baš kao i koreografirane (Natalija Manojlović) dijelove predstave. Maje u predstavi glume Aleksandra Saša Naumov, Ivana Krizmanić, Marija Tadić, Ivana Pavlović i Romina Vitasović. Svaka od njih predstavlja jednu od manifestacija čežnje i tuge kojom odiše čitava predstava. Saša Naumov stalno plače, Maja Krizmanićeve buntovna je trudnica koja usput i puši, nijema Maja Ivane Pavlović nježna je i suosjećajna u svojoj sposobnosti organizacije i vjerodostojna u znakovnom govoru, a Maja Romine Vitasović dežurni je prevoditelj znakovnog govora i španjolskog. Maja Marije Tadić toliko je opčinjena sapunicom da joj se prvoj ukazuje Osvaldo (projiciran na bijelom platnu). Ipak, njegov poljubac dobiva trudna Maja, a ova simpatična priča koja kazuje mnogo više no što se to u prvi mah može činiti završava odjavom radijske emisije kojom, baš kao i taj dio prošlosti, i te anonimne žene tonu u zaborav. Kreiravši imaginarni, gotovo mitski „grad žena“ Gatica i Manojlovićeva nisu ga glorificirale ni napravile od njega simbol ženske osamljenosti u razdoblju Domovinskog rata. Rezultat njihova rada mnogo je prihvatljiviji današnjoj publici: topla i simpatična predstava, bez obzira na povremene tipske dosjetke koje su na razini svakodnevnog vica, svidjet će se i najširem krugu gledatelja.