Mjesto kazališne suvremenosti

Prihvaćajući sva osporavanja kao poticaj, ipak je i iznutra (u samu teatru) i izvana (u javnosti) trajno prisutna svijest o nespornoj važnosti zagrebačkoga HNK u hrvatskom kulturnom, kazališnom i društvenom životu

U drugom mandatu, intendantica HNK u Zagrebu teatrologinja Ana Lederer sa svojim se suradnicima posvetila obilježavanju 150. obljetnice rada središnje nacionalne kazališne kuće. Dolaskom na mjesto intendantice 2005. Ana Lederer bori se s istim problemima kao i njezini prethodnici – nedostatkom sredstava, organizacijskim problemima usklađivanja rada triju ansambala na pozornici HNK u Zagrebu, potrebom druge scene za Dramu HNK. Sve to, kao i jubilarna sezona, bili su povod ovome razgovoru.

HNK u Zagrebu ove godine proslavlja 150. obljetnicu. Budući da je obljetnička sezona pri kraju, kako ste zadovoljni njome i jeste li ostvarili planirane projekte?

Nakon posljednje operne premijere, Verdijeva Trubadura, obljetničku sezonu formalno zaokružujemo koncertom hrvatskih skladatelja, a predstave igramo do kraja lipnja, kad nakon dodjele nagrada HNK objavljujemo i knjižicu iduće sezone. U tom našem napornom i zapravo nemogućem umjetničkom organizmu s trima ansamblima na jednoj pozornici, svaka tri tjedna jedna je od deset premijera tekuće sezone – uglavnom, u petak je premijera, a već u ponedjeljak na pozornici počinju probe za novu. U tom mehanizmu najmanje ima mjesta za zadovoljstvo, naime, ima samo neprestane kreativne i produkcijske napetosti. Samo je glup čovjek samozadovoljan. U kazalištu samo iz nezadovoljstva, nemira i rizika nešto možeš pokrenuti. Zadovoljstvo je, zapravo, jedino moguće na trenutke osjetiti u samu kreativnom procesu. Ne mogu biti zadovoljna ni zato jer se ovih šest godina nismo pomaknuli ni milimetra u rješavanju problema druge scene HNK pa i koncepcije razdvajanja Drame od Opere i Baleta, potom ni postojećih uvjeta rada, pa rješavanja nedostataka Zakona o kazalištu... da ne nabrajam unedogled. Dok se to ne počne ozbiljno rješavati u okviru neke kulturne strategije – nema bitnih promjena pa nema mjesta ni zadovoljstvu. U okviru postojećega sustava promijenili smo rad niza segmenata produkcije, ali za ključne razgovore o strateškim promjenama u HNK, kao uprava, potpuno smo pripremljeni i čekamo trenutak da se oni otvore.

Obljetnica se obilježava cijelu sezonu?

Da, obilježavanje 150 godina, odnosno sto pedesetu sezonu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, zamislili smo kroz cijelu sezonu 2010/2011, jer i povijesno gledano, sezonu 1860/1861. zaokružuju dvije točke – pitanje hrvatskoga jezika (24. studenoga, Dan hrvatskoga glumišta) i saborska zakonska formalizacija institucije od nacionalne važnosti. Nismo se vodili doslovnom imitacijom datuma i naslova u smislu površnoga jubilarnoga slavljenja prošlosti. Obratno, polazna pretpostavka u umjetničkom promišljanju repertoara tako obvezujući važne obljetnice bila nam je implicitne naravi – koncipirati ga tako da se u njemu prepoznaju one umjetničko-repertoarne odrednice HNK koje smatramo najvitalnijim točkama umjetničke opstojnosti, umjetnički najsnažnijim smislom njegova postojanja. U repertoarnu koncepciju sve tri umjetničke grane vidljivo je utkano sve ono što bitno umjetnički-repertoarno određuje fizionomiju HNK u Zagrebu. Oslanjajući se na snažan kreativni potencijal kroz protekle sezone pronađenoga zajedništva ansambala ostvarena u velikim ansambl-predstavama, a kakve je u ovom našem kazališnom trenutku mogao ostvariti samo zagrebački HNK, zajednički je nazivnik obljetničke 150. sezone suvremenost, u dvostrukom smislu njezina repertoarno-umjetničkoga značenja – novonapisano suvremeno djelo (dramsko ili glazbeno) ili suvremena scenska interpretacija djela koje ima određenu repertoarno-estetsku važnost u povijesti HNK. U sezoni Drame temelj je hrvatski dramski tekst – od suvremenih autora do reinterpretacije kanona, od Ivora Martinića do Krleže, a koncepcija je čitljiva i na drugim razinama – žena kao tema (od Mirjane, preko Zagorke do barunice Castelli), dramatičarke, redateljice i Zagreb kao mjesto radnje. Operna sezona promišljena je također kao reinterpretacija određenih tradicijskih repertoarnih kanona: opereta (Šišmiš), Wagner i Verdi. Parsifal je nedvojbeno i umjetnički i kazališni i društveni događaj obljetničke sezone, između ostaloga i kao dosegnuti vrh našega umjetničkog vođenja Opere od 2005. do danas koji pokazuje snagu i mogućnosti našega ansambla. Danas je naš Balet respektabilan ansambl koji interpretira različite glazbene i plesne stilove – od bijeloga baleta preko neoklasike do suvremenih koreografskih izraza, a u jubilarnoj sezoni snažno smo se okrenuli suvremenosti, skladateljima i koreografima – od Mujićeve Tišine mog šuma, preko stilski raznolike Večeri tri baleta do koprodukcije s također obljetničkim Muzičkim biennalom, Seletković–Müllerovim Airom. Mislim da se na temelju spomenutih premijera sada na kraju ove 150. sezone u predstavama vidi što smo htjeli – potvrditi našu matičnu kuću kao mjesto žive kazališne suvremenosti, kakva je u svojim najboljim trenucima uvijek i bila.

Kakvu bi, po vašem mišljenju, ulogu HNK u Zagrebu trebalo imati u hrvatskoj kulturi, posebno u kazalištu (s obzirom na mjesto ključne kazališne institucije) i kako vi vidite ostvarivanje te uloge?

Preuzevši vodstvo središnje nacionalne kuće u trenutku njezine umjetničko-estetske, ali i svakovrsne druge krize (posebice poslovanja) 2005, smatrala sam kako u postojećoj konstelaciji našega kazališnoga života ona svoju poziciju i važnost mora vratiti tako da ponovno počne uspostavljati visoke izvedbene standarde odnosno visoke kazališne / umjetničke kriterije. Prvih sezona bavila sam se upravo povratkom tih kriterija. Povijesno gledano, usprkos svim mijenama te poetičko-žanrovskoj i estetskoj pluralizaciji glumišta, zagrebačko HNK svejedno nije izgubio svoju tradicionalno zadanu umjetničko-estetsku važnost te uvijek iznova – više ili manje uspješno – pokušava definirati specifičnosti svoga repertoarnoga profiliranja u određenom trenutku suvremenosti. Prihvaćajući sva osporavanja kao poticaj, ipak je i iznutra (u samu teatru) i izvana (u javnosti) negdje trajno prisutna svijest o nespornoj važnosti zagrebačkoga HNK u hrvatskom kulturnom, kazališnom i društvenom životu, njegove pozicioniranosti u središtu našega kazališnoga života kao svojevrsnoga mjerila. Kada su danas, nakon 150 godina, sve osnovne pretpostavke institucionalnoga djelovanja iza nas (jezik, državna samostalnost, ustroj, ansambli), a u postojećim okolnostima koje će uskoro zahtijevati ozbiljno rješavanje problema jed(i)ne pozornice na razini kulturne strateške odluke države i grada, sada nakon šest sezona vođenja kuće smatram kako intendant i umjetnički ravnatelji nisu nikakvi misionari, već kreatori suvremene umjetničke scenske slike teatra koji uvijek imaju (samo)svijest o svom, prije svega, umjetničkom vođenju središnjega mjesta stvaranja kriterija i profesionalnih standarda.

Priprema li se monografija HNK kojom bi se zaključio jubilej?

Prije četiri godine započela sam raditi na novoj monografiji, koja bi se vezala na onu iz 1992, ali sam onda odustala i odlučila u sto pedesetoj sezoni suvremenim medijem prezentirati HNK – dvojezičnim mulitmedijalnim DVD-om (hrv. i eng.). Različitim sadržajima, i pisanim i vizualnim materijalom te brojnim mogućnostima pretraživanja bogate građe o predstavama i umjetnicima opisujemo povijest i sadašnjost našega teatra. Čitatelju omogućavamo listanje spomenute monografije HNK koja obuhvaća povijest do 1992. kao i monografije o zgradi, a sve predstave posljednjih dvadeset godina detaljno su prezentirane – listate sve programske knjižice, otvarate foto- i videograđu kao i biografije umjetnika koji danas stvaraju na našoj pozornici. Posebno je atraktivna i virtualna šetnja zgradom. Taj golem teatrografski posao za DVD konačno je gotov i u lipnju izlazi iz tiska. Inače, pokrenula sam i rad na novom izdanju Enciklopedije HNK, za koji nam također predstoji nekoliko godina rada.

Prilikom dolaska na mjesto intendanta zatekli ste kaotično stanje u financijama. Kakvo je ono danas?

Gotovo cijeli prvi mandat mijenjali smo način poslovanja iz temelja. Do kraja sezone završit ćemo i proces informatizacije. Sad je onako kako jedino i može biti – zakonski utemeljeno i stabilno, planirano uvijek u okviru postojećih materijalnih mogućnosti.

Prošlu kazališnu sezonu otvorili ste mladim redateljima, a ovu afirmiranim redateljskim imenima (čak i iz inozemstva). Hoćete li realizirati sve planirano – mislim pritom i na veliki projekt o kojem se pričalo, Rat i mir u režiji Tomaža Pandura?

U prošloj sezoni, 2009/10, radili su izrazito afirmirani redatelji (K. Dolenčić Građanina plemića, J. Kica Bjesove, I. Kunčević i J. Juvančić), a ovu sezonu otvorili smo Dramom o Mirjani Ivora Martinića u režiji mlade Anje Maksić Japundžić, pa i Adagio je režirala također debitantica u HNK-u Marina Petković Liker. No i afirmiranom Viti Tauferu Glembajevi su prva režija u Drami HNK, a debitant u HNK je i Tomaž Pandur kao redatelj Rata i mira, kojim otvaramo iduću sezonu. A prvi put rade u Drami i Aleksandra Broz i mlada Helena Petković. Inače, sezonu ne promišljamo kao kombinaciju starih ili mladih, domaćih ili stranih redatelja, ona je stvar spajanja mnogo složenijih različitih umjetničkih htijenja i silnica, repertoarne koncepcije i redateljskoga interesa, ansambla i naslova...

Nedavno je u medijima bilo dosta negativnih reakcija na proslavu navodnog jubileja nogometnog kluba Dinamo u prostoru Kazališta. Kako je uopće došlo do toga da Dinamo slavi jubilej u zgradi HNK i po kojoj osnovi (platnoj ili besplatnoj)?

U ugovoru o financiranju HNK, Država i Grad kao naši suosnivači i sufinancijaši imaju po deset termina u godini za svoje kulturne potrebe pa dakle oni i odlučuju o tome tko ulazi u te termine. Dinamo je termin Grada, smatra se očito da je to kulturna potreba. Osobno smatram kako obilježavanju rođendana nogometnoga kluba nije mjesto u kazalištu.

Od 1991. u zgradi HNK proslavljane su mnoge obljetnice, rođendani, izvođeni programi za sponzore. Kako danas izgleda taj dio programskih obveza HNK-a i koliko je takvih programa održano u vrijeme vaše intendanture?

Kako sam rekla, na temelju ugovora dvadeset termina imaju Država i Grad za kulturne potrebe. Što se sponzora tiče, za njih uglavnom igramo naše predstave. Što se pak iznajmljivanja prostora tiče, oni su rijetki i procjenjujemo komu i pod kojim uvjetima ih ustupamo. Potpuno se promijenila komunikacija sa sponzorima, na simboličkoj razini – nema više vešmašina i frižidera u foajeu.

Po čemu biste voljeli biti zapamćena kao intendantica?

Ne razmišljam o sebi u povijesnoj perspektivi.

Možete li komentirati trenutačno stanje u hrvatskoj kulturi i kazalištu (i s financijskog i s umjetničkog gledišta)?

Odveć ozbiljna tema za nekoliko rečenica. U financijskom smislu iznimno je teško, čak i dotiranoj kulturi, jer na tržištu nema novca. Akutna je rasprava o dotiranju izvaninstitucionalnoga segmenta, ali ništa se ne dobiva tim stalnim upiranjem u HNK, jer to su dvije potpuno različite stvari – institucionalna i izvaninstitucionalna kazališna produkcija. Osim toga, nema nikakva ozbiljna odjeka ni legitimiteta kad se kao izvaninstitucionalne perjanice pojavljuju osobe koje vode – kako to javnosti vole predstavljati – privatna kazališta, iako su ona zapravo također dotirana. A što se tiče institucija, pozicije moći usko su vezane uz tokove novca, pa i u kazalištu. I sama sam mislila da je stvar samo u umjetnosti, dok nisam došla na čelo HNK 2005. te – mijenjajući suradnike i umjetnike – ubrzo osjetila što znači kad staneš prethodnicima na te tokove novca. No u umjetničkom smislu, bez obzira na novac, umjetnička je produkcija u svim segmentima u nas zanimljiva, ponekad i inovativna.

Većini kazališnih kuća, a osobito izvaninstitucionalnih kazališta, ove su godine drastično smanjena sredstva koja dobivaju iz republičkog i gradskog proračuna. Jesu li ta sredstva smanjivana i HNK u Zagrebu? Ako jesu, koliko i kako se to odrazilo na realizaciju programa, a ako nisu – po kojoj osnovi nisu?

Od 2005. do 2009. HNK se ni za kunu nije povećao iznos za program, dapače 2009. smanjen je za 3%, a plaće su smanjene za 6%. Ukalkulirate li prosječnu godišnju inflaciju, činjenicu da nije moguće povećavati cijenu ulaznica u situaciji kad su građani siromašniji, kao i da je manje sponzora – nije nam lako. Program koji moramo ostvariti uvijek je isti: četiri dramske, tri operne i tri baletne premijere.