Mistična ljepota pjesme

Nakon romana Nebo na Zemlji (2010) koji je „začudan spoj astralnog i svakodnevnog“ i nadasve uravnotežen u skladnoj mističnoj oduhovljenosti, autorica Jasminka Domaš u punini razotkriva svoj nesvakidašnji poetski senzibilitet, obdarivši nas knjigom pjesama Poetski mistik u kojoj obznanjuje svoju sugestivnu pjesničku vokaciju.

Izd. Stajer Graf & Židovska vjerska zajednica Bet Israel, Zagreb, 2011.

U prvom dijelu knjige dominira ciklus Minijature, u kojem se na pregnantan način izriče esencijalna istina o životu. Misli su oduhovljeno sažete i strukturirane u kraće forme od kojih neke oblikom podsjećaju na haiku, pročišćene i paradigmatski jasne. Sugestivnoj formi ne nedostaje diskretan ironijski odmak:

Sreća? Ima li težeg /pitanja o krhkijem?

ili:

Preživjeti. Prespavati./Ne misliš da bi tako / mogla i umrijeti. / Otvori oči!

Svijet ne možemo ponijeti sa sobom u „ruksaku“ i mnoga zbivanja izmiču našoj pozornosti, ako nismo dovoljno ustrajni, ako ga ne znamo prepoznati, ako se olako prepustimo stresu koji odvlači našu percepciju, naš unutarnji zov za himerama što ih običavamo zvati snovi. A snovi su, kao što je poznato, plod mašte i priviđenja (između ostalog!) i ne moraju se pojavljivati kao ona starogrčka mitološka čudovišta s „kozjim trupom i zmajskim repom“. Dovoljno je da ih naša fantazija hrani i podržava, što je već prilično breme. Zato se pjesnikinja Jasminka Domaš invokativno utječe Višoj Duhovnosti koja je i utjeha i prizivanje:

Gospode, kad pomislim da više nemam / snage podnijeti ono što moramo, / daj da podnesemo.

I daj nam još snage da se /osmjehnemo i onda kad nam nije do smijeha./ I nade nam daj. I onda kad snovi zamiru.

Jednostavnije i jasnije nije se mogla izreći vječna ljudska tjeskoba.

U drugom, raskošno osmišljenu, ciklusu Poetski mistik proširuje se raspon pjesničkih viđenja u kojem se skladno suprotstavljaju dva poetska glasa u nenarušenom ekvilibriju ženskog i muškog priziva.

Pjesma Bliska osoba na osebujan način simbolično utjelovljuje pjesnikinjin poetski credo: njezina duhovna lirika nije isključiva, ništa ne propisuje niti nameće. Ona je jednostavno način da se osobnosti olakša teret življenja, dok se u središtu bivstvovanja nalazi Ljubav, riječju i djelom:

Nikada se nemoj prestati nadati. / Nikada nemoj prestati tražiti. / Jer kao što sam tebe učinio za njega,/ tako sam i njega načinio za tebe. / Tvoja duša zna više od tvojih očiju. / Ja ću vas povezati kada za to bude vrijeme/ i mjesto. Samo nikada nemoj prestati čeznuti. / Putujući kroz vrijeme ići ćete jedno / drugome u Susret./ I kada se napokon pronađete, / Ja ću biti ljubav vaše ljubavi.

Nova knjiga pjesama Jasminke Domaš knjiga je posvemašnje dobrote, prijeko potrebne tolerancije i obzirnosti. To je sugestivnim riječima brižljivo naglasio i pisac pogovora Sead Muhamedagić, znakovitim naslovom Neuhvatljiva disciplina duha.

I za kraj: Ova dvojezična knjiga (hrvatski i engleski) možda bi mogla postati načinom kako da – bez velikih trauma – približimo hrvatsko pjesništvo – Europi.