Ljubavna priča u sjeni rata

Na stražnjoj korici romana Svi ti ljudi... navedeno je tek nekoliko oskudnih, općenitih podataka o njegovu autoru Marinu Radici. Možda je to posljedica piščeve samozatajnosti, kojoj se priklonio i urednik knjige, ali u svakom slučaju čitatelji, kojima preporučujem da knjigu pročitaju jer ju je pisao rođeni pripovjedač s puno nadahnuća, zaslužuju makar i tu šturu obavijest o autoru. Dakle, u bio-bibliografskoj bilješčici stoji da je Radica rođen u Benkovcu (ne navodi se godina rođenja), da je na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao književnost i povijest umjetnosti te da je radio na zadarskoj gimnaziji i gimnaziji u Münchenu. Pisao je eseje, drame i pripovijetke (Sjene u oku) i bio urednik književnih časopisa i nekoliko knjiga. Uvršten je i u neke antologije.

Izd. Ogranak Matice hrvatska u Zadru, Zadar, 2010.

Čitatelji koji prate suvremenu hrvatsku prozu odmah će zaključiti da se Radičini Svi ti ljudi... ne uklapaju u njezinu središnju struju, da je to roman razlike. Svojom dominantno ljubavnom pričom smještenom u vrijeme Domovinskog rata on je prava mala žanrovska divezija, a u stanovitom smislu i snažan otklon od prevladavajućeg senzibiliteta. Taj otklon se postiže stanovitom dozom romantičnosti kojoj isključuje suvremene ironijske konotacije i traži od čitatelja da tu „staromodnu“ riječ razumijeva u njezinu osnovnom značenju duboke, čiste osjećajnosti. Dok je danas u punoj snazi kritički nastrojena proza o društvenoj stvarnosti, u lepezi od one alegorijske u čijem stilu prevladava ironija, pa sve do izravne, neuvijene kritike, dotle je Radičin roman i u dijelovima koji se referiraju na neke političke, socijalne ili moralne probleme društva prigušen pozitivnom emocionalnom energijom koja struji između dvoje glavnih junaka. U njemu povremeno prevladavaju elementi sad jednoga sad drugoga žanra, ali je nedvojbeno da mu je u osnovi ljubavna priča. Roman je napisan upravo zbog nje, a rat, i uopće društveni kontekst kao njezin okvir ipak je u drugom planu, premda, naravno, ne manje važan.

U romanu Svi ti ljudi... čitatelj će lako uočiti da se autor ugledao na jednu vrstu američkih ratnih filmova u kojima dominira ljubavna priča s nizom melodramskih elemenata. O tome uostalom postoji i izravan signal u tekstu: kad protagonist romana svojim vojnim džipom vozi asistenticu na fakultet, ona kaže da se osjeća „poput onih američkih djevojaka iz ratnih filmova koje preplanuli časnici razvoze po gradu“, a potom njih dvoje ironiziraju predvidivost završetka takvih filmova. No veze Radičine proze s navedenim filmskim žanrom ne iscrpljuju se na tom površinskom sloju. Tako npr. pisac poseže za jednim spektakularnim vojnim rodom pa pripovijeda o timu naših specijalaca koji operiraju na Velebitu i Dinari, opisujući njihove opasne ratne zadatke. Pogotovo je filmskom tretmanu blizak način na koji naš pisac postavlja ljubavni odnos glavnog muškog lika i mlade asistentice Dore: zasniva ga, s jedne strane, na snazi, viteštvu i časti (muški lik), a s druge na ljepoti i odanosti (ženski lik) – dakle na kodeksu osobina sličnom repertoaru spomenutog filmskog žanra.

Glavni lik – pripovjedač romana Svi ti ljudi..., pripadnik je peteročlanog tima specijalaca koji operiraju na Velebitu i Dinari. Realno je vrijeme zbivanja radnje romana od 1994. do otprilike kraja milenija, ali pripovjedačeva sjećanja sežu do njegova djetinjstva u sedamdesetima. Te su retrospekcije, osobito izleti, predratnu prošlost, važni stoga što čitatelj u njima doznaje detalje o složenim obiteljskimm odnosima, a i zbog nekoliko likova njegovih najbližih prijatelja iz mladosti, među kojima su Boris i Srbin Nino, i opisa uzroka zbog kojih se to prijateljstvo raspalo a oni otišli na različite strane. Rat ga je zatekao kao nesvršenog studenta germanistike, gastarbajtera u Njemačkoj, odakle se vraća u domovinu i priključuje Hrvatskoj vojsci. Njegov zavičaj poharali su Srbi; u romanu se ne spominje naziv njegova rodnog mjesta, ali se može pretpostaviti da je negdje u dalmatinskom zaleđu (ne znamo ni koji je grad u kojem je njegova vojarna i u kojem se zbiva najveći dio radnje, iako se može zaključiti da je riječ o Zadru; kao što se nigdje ne spominje ni protagonistovo ime i prezime, osim nadimka Stari kako ga oslovljavaju njegovi najbliskiji suborci i prijatelji Stijena, Zvir, Boki).

Pri oblikovanju lika Starog, kao i obrisa Domovinskog rata u dalmatinskom zaleđu, Radica je sačuvao trijeznu glavu, ne podliježući ni ogorčenoj, osvetničkoj gesti ni ikakvoj euforiji, ali ne skrivajući ni njegove prljave strane. Glavni je lik vrlo jasan kad u dvije rečenice sažima smisao svoga sudjelovanja u ratu: „Nikome nisam spalio krov nad glavom, niti pucao u potiljak. Branim pravo na sebe.“ Istodobno, on ima i viziju Hrvatske „kad jednom dođe mir“: zamišlja veliki bager-utovarivač koji „gura pred sobom sve ove zidiće i ravna krivudave putiće da se točno zna što je cesta i kamo smjera“; na koncu, „napravio bih spomenik bez pušaka i zastava, suvišnih riječi i znakova i vatre koja plamsa... Bio bi to spomenik drugačiji od svih, i ne bi bio posvećen nikom posebno, već svima: i djeci, i ljudima, i pticama...“ Već u trenutku kad je tu sliku zamislio, Stari je svjestan kako će ta njegova metafora „ravnanja putova“ završiti, ali je spreman da se bori za svoje pravo na iluziju: „...ja koji dajem svoje najbolje godine za nju [svoju zemlju, op. S. P.], mogu bar reći, prije nego joj uzmu sve oni koji joj ne daju ništa.“ Istu tu svijest o ratnim profiterima (počevši od politikanata do raznih „sposobnih“ i „poduzetnih“ protuha) kao jedinim dobitnicima u vrijeme kad svi gube, iskazuje i njegov suborac Ivan, kojeg su sva unapređenje mimoišla otkako je javno izrazio protest protiv nekog mjesnog politikanta.

Radičin opsežni roman podijeljen je u dva dijela, pri čemu je bitno veći prvi dio, dok drugi dio ima funkciju epiloga i sažeto obavještava čitatelja o tome „što je dalje bilo“. Među nekoliko drugih sitnijih zamjerki (povremeno suvišno detaljiziranje, predvidivost pojedinih situacija, nedorečenost nekih manje važnih likova), taj mi se završetak čini najproblematičnijim mjestom: sve što je relevantno za priču rečeno je naime u prvom dijelu, to je cjelina koja ima svoju čvrstu književnu logiku; drugi dio već je neka druga priča, čije okvire određuju drugi uvjeti i okolnosti. Ne smatram da je ovaj epiloški dio narušio strukturu, ali mislim da bi roman bio konzistentniji bez njega.

Valja istaknuti piščevu sposobnost da vješto, reklo bi se: s lakoćom prebire po čitateljevu registru emocija, bilo kad je riječ o temeljnoj ljubavnoj priči bilo kad je riječ o psu Bombiju koji nije samo medij odanosti nego i jedan od najindividualiziranijih likova romana. Upečatljiva je i posljednja slika romana zbog svog, u nas tako rijetkog, optimizma: grubi ratnik Ivan, koji se iz rata vratio bez šake, drži na prsima zaspalu kćer „rukom koja je ostala bez šake za tuču, ali ostao joj je zagrljaj...“