Krasna zemljo, Istro mila!

Moje veze s Istrom počinju 1954, kad sam u Medulinu prvi put ljetovala s dječjom kolonijom, a traju neraskidivo do danas, jer već 30-ak godina stanujem u Baštijanovoj (dakle „istarskoj“) ulici. Režim u koloniji bio je vojnički, no djeci je sve to bilo zabavno. Ustajanje na fućkaljku, trčanje u krug i jutarnja gimnastika u šumi, umivanje nad dugačkim cementnim valovom u koji voda curi kroz rupice na metalnoj cjevini, zbor pred barakom ili velikim šatorom (za pedesetoricu), odlazak na doručak po četama, no prije doručka pozdrav zastavi, koja se svakoga jutra dizala na jarbol, a navečer spuštala. Upravo u tom podizanju (koliko sličnosti između teizma i ateizma!) pjevali smo pjesmu koja je pratila zastavu put nebeskoga plavetnila. Premda su je činjenice pregazile, mi smo pjevali puna grla i prazne glave: „Druže Tito, ljubičice, ne daj Trsta ni Gorice!“ Ili: „Volimo našu Goricu, Istru, k’o žedan putnik vodicu bistru.“ Potom gromki refren: „Naša si, naša si, oj, Istro, Istro mila, naša si, naša ćeš narodna ostati.“ Naravno, i Trst i Gorica već su otplahutali iz nove nemile im zajednice, no tada još nisam shvaćala svu uzaludnost onoga „da te mogu pismon zvati“. Ova se pjesma više ne pjeva, kao ni tolike nekoć forsirane, a danas zaboravljene, pa i politički nepoćudne. To još nije jasno jedino hrvatskim neupućenim novinarima, koji npr. pišu da je njemačka plivačka rekorderka 1990-ih godina slušala na postolju Deutschland über alles dvadesetak puta. Ovaj nevjerojatni podatak (ta je pjesma, naime, kao nacistička zabranjena) može svatko provjeriti u Jutarnjem listu (16. kolovoza 2010., str. 48). Kako onda od takvih novinara očekivati da će proniknuti u suptilnu razliku između Istrana i Istrijana?!

No jedna druga pjesma opstala je do danas, dapače postala je (2002) himna Istarske županije. To je Krasna zemljo, Istro mila. Još 1912. skladao ju je u Pazinu Matko Brajša Rašan na riječi Ive Cukona (Zuccona). U početku se izvodila kao solo pjesma uz pratnju klavira, a kasnije je prerađena za mješoviti zbor. Nije bilo školskoga zbora koji ju nije pjevao. Zbog nastavka članka dobro se prisjetiti teksta te pjesme. „Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog / Kud se ori pjesan vila s Učke pa do mora tvog. / Glas se čuje oko Raše, čuje Mirna, Draga, Lim, sve se diže što je naše / za rod gori srcem svim. /Slava tebi, Pazin grade, koj’ nam čuvaš rodni kraj ...“ itd. I tu pjesmu pamtim iz medulinskih, a potom i školskih, dana. Sve krasote nabrojene u njoj kasnije sam upoznavala i autom i tabanima. Istru sam, naravno, voljela i prije nego što sam u Puli 2010. godine dobila jednu od dviju nagrada „u životu“ – Kiklopa za leksikografiju, a ovako je doslovno dio mene. Volim i njezinu unutrašnjost i obalu. Kad hodam po Istri, kao da uza me koračaju njezini velikani – glagoljaši, koji su nam cementirali vezu s iskonom (nasuprot mišljenju nekih studenata kroatistike, to nije samo telekomunikacijska mreža), narodni svećenici koji su se posvetili buđenju i održavanju nacionalne svijesti istarskih Hrvata, kao biskup Juraj Dobrila (1812-1882) i Božo Milanović (1890-1980), mnogi znani i neznani istarski rodoljubi koji su glavom platiti protivljenje talijanskom fašizmu, ili pak vizionar slobodne i kritičke kršćanske misli, Josip Turčinović (1933-1990), koji je 1968. utemeljio Kršćansku sa-dašnjost, pa jedinstveni Branko Fučić (1920-1996), povjesničar umjetnosti, koji je obišao sve seoske crkvice te istražio i popisao istarske freske i glagoljske natpise. Padne mi na pamet i Romano Božac, u čijem sam stanu istresala košare i košare gljiva dok me nije naučio koje su dobre, a koje neka „hitin ča“. Kad pomislim na Istru, sjetim se Foške, kolegice sa studija, i njezina tate, Mate Demarina, pedagoga po kojem ime nosi medulinska osnovna škola, pa pjesnika Mate Balote, Drage Gervaisa, Viktora Cara Emina, sjajnoga novinara Ive Mihovilovića Spectatora iz Premanture, odakle je i moj kolega Antun Maračić, svećeničkim imenom Ljudevit, dugogodišnji urednik franjevačkoga lista Veritas iz Zagreba. Istra mi je i Veli Jože, i Eugen Kumičić, i Andrija Mohorovičić, i na tanko i debelo tkana Istarska suita Natka Devčića (rođenog u Glini), i Mantinjada i Ćaće moj Ivana Matetića Ronjgova, kojim su nekoć na svim smotrama paradirali izvrsni zborovi što su ih tada vodili Dinko Fio i Tomislav Adamić, pa Slavko Zlatić (1910-1993), skladatelj i popularizator glazbe, čije nedjeljne obrazovne radijske emisije kao školarka nisam propuštala, to je i supa u bokaleti, i žmul malvazije, i Aleja glagoljaša (Zvane Črnja, Josip Bratulić, Želimir Janeš), pregled hrvatske pismenosti u kamenu dug 7 km od Roča do Huma, to su i fuži, i pljukanci, i boškarini, i zvjezdarnica u Višnjanu, i štrige i štriguni, i moji studenti Istrani koje još pamtim – ukratko, to je jednostavno dobar osjećaj, bajkovitost i poštenje koje kao da izbija iz zemlje što su je stoljećima obrađivali trudni težaci, cijeneći i zemlju i njezin urod. To su gradići što su se poput orlušina smjestili navrh brežuljaka, to su turni što lelujaju smirenost od kampanila do kampanila.

Zacijelo se već pitate što će se iz ovakva uvoda ispiliti. Ispilit će se jezikoslovna primjedba, koja je mnogo više od puke tvorbe riječi; etnici i ktetici iz imena našega najvećeg poluotoka, koji se u hrvatskom jeziku zove samo Istra (lat. Histria). Nema rječnika hrvatskoga jezika u kojem bi se taj kus hrvatske zemlje zvao drukčije. Ako je tako, onda su standardno izvedeni etnici u skladu s tvorbom riječi Istranin i Istranka, a ktetik istarski. Odakle su pak izvedeni oblici Istrijani, istrijanski? Od stranoga, talijanskog, naziva za Istru, Istria, i od strane osnove. Naravno da se na talijanskom jeziku stanovnik te hrvatske pokrajine zove Istriano, a pridjev je istriano (njem. Istrien, engl. Istria, fr. Istrie, istrien). Slovenski jezik bilježi razgovorne pojmove istran (crno vino iz Istre) i istrijanec (pas gonič kratke dlake), ali pridjev koji se tiče Istre i Istrana književno kažu istrski. Mnogi hrvatski rječnici oblike Istrijani i istrijanski uopće nemaju (Šonje, Rječnik dviju Matica, Parčić), a Anić piše da su ti oblici razgovorno-familijarni. Svi pak službeni spisi (prijašnji i sadašnji) zovu se samo istarski – istarski gonič, Istarska Danica, Istarski razvod, Istarski ipsilon, istarska ljestvica, Istarska županija, Istarski demokratski savez, pa se i povijesni Istarski sabor (1861-1916), koji je izbornim sustavom favorizirao talijansko stanovništvo, zvao istarski, a ne istrijanski. Zanimljivo, ni Istarska enciklopedija (2005) uopće ne spominje Istrijane. No danas su u medijima Istrijani češći od Istrana. Da se razumijemo: nemam ništa protiv da se svatko osjeća kako hoće. Naravno, volim kad istarski pjevači i pjesnici pjevaju na idiomu koji im je najbliži (Tamara Obrovac je neponovljiva). Volim slušati i istarske govore kad njima govore izvorni govornici. Ali u službenim dokumentima ne može se kao nacionalna pripadnost navoditi ona regionalna, što su neki htjeli i prilikom popisa stanovništva 2011. godine. Nitko u rubrici nacionalnosti ne bi priznao npr. Ličanin (da ne velim Ličan, Likota), Kirac, Bracan, Vlaj, Picok, Bodul i sl. Dakako, svi se oni zavičajno mogu tako zvati, ali ne i službeno upisati. Ako je tko Hrvat i potječe iz Istre, zašto ne kaže da je Hrvat, a zavičajno Istranin? Ako je Talijan, a živi u Istri, zašto ne kaže da je Talijan, a zavičajno Istriano / Istrijan? Ako je tko nešto treće, zašto ne kaže to treće? Ako ne zna što je, zašto se ne izjasni kao neopredijeljen, kad takvu zakonsku mogućnost ima? Ni jedno službeno nacionalno ime za pripadnike bilo kojega naroda nije zazorno. Hrvati neka se drže hrvatskoga jezika i imena, Talijani talijanskoga. Ne bi bilo loše da se katkada svi sjete himne svoje županije, koja se zove Istarska županija: Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog.