Kralj boema u Vinkovcima

Unatoč uvriježenom mišljenju da je veliki Tin pišući o domaćim autorima – i pišući o njima daleko manje nego o stranim – izražavao redovito vrlo negativne i stavove pune prijegora, crtice iz njegovih kritika pokazat će drukčije

Tin Ujević, naš najveći pjesnik 20. stoljeća, prebivao je dulje ili kraće vrijeme u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, Beogradu, Cetinju, Sarajevu. Što se Slavonije tiče, neokrunjeni „kralj boema” (koji se kao tridesetogodišnjak odrekao krsnog imena Augustin zadržavši samo njegov završetak Tin) bio je jedino u Vinkovcima.

U Vinkovcima je Tin Ujević boravio 6. prosinca 1912. i 16. studenoga 1925, oba puta mimo svoje volje. Prema zapisu Saliha Alića, jednog od Ujevićevih biografa (Tin u anegdotama, 1960. i S Tinom u Gornjem gradu, 1969), Tin Ujević se često prisjećao Vinkovaca iz te 1912. kada su ga policijski agenti sprovodili iz Mitrovice za Zagreb. Zbog nekog kvara na lokomotivi putničkoga vlaka, Tin je sa svojim pratiocima bio smješten u „malu, neuglednu” kolodvorsku čekaonicu u Vinkovcima. I „dok je varoš tonula u maglu, Tin je slušao galamu izmiješanu s pjesmom na hrvatskom i mađarskom jeziku koja je dopirala iz obližnje gostionice.”

U vezi s drugim dolaskom Tina Ujevića u grad na Bosutu, opet u policijskoj pratnji, beogradska Politika od 24. studenoga 1925. zabilježila je kako se u Vinkovcima „našlo nekoliko ljubitelja hrvatsko-srpske književnosti koji su intervenirali kod policije. Dali su mu malo novca te je Tin mogao platiti prenoćište, dok su mu jelo donosili građani (...). On se u Vinkovcima osjećao odlično.”

Istražujući život i sudbinu velikog pjesnika, došao sam do zanimljivog seta fotografija koje svjedoče o jednom, dosad nepoznatom boravku Tina Ujevića u Vinkovcima, kao i popratnog pisma koje te fotografije opisuje.

Riječ je o tri fotografije Tina Ujevića iz vremena kada mu je privremenim prebivalištem bio Beograd (gdje su bile objavljene i prve dvije njegove pjesničke zbirke: Lelek sebra 1920. i Kolajna 1926).

Fotografije do kojih sam došao zahvaljujući Matku Peiću snimljene su ljeti 1927, dakle nepunu godinu dana nakon Tinova (ponovnog) dolaska u glavni grad Jugoslavije. Na jednoj je fotografiji on sam, u odijelu sašivenom po najnovijoj modi, sa šeširom široka oboda, bijelom košuljom i kravatom, a na dvjema ostalim fotografijama okružen je kupačima na Marici, poznatom vinkovačkom kupalištu na Bosutu.

Tko je snimio te fotografije ostat će, dakako, nepoznato. Ni onaj kome su bile upućene, odvjetnik Davorin Jerković iz Imotskog, koji se nakon umirovljenja preselio u Zagreb, nije to valjda znao. Jerković ih je dugi niz godina, zapravo desetljeća, držao kod sebe, u svom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, a onda ih je poklonio Matku Peiću, da bi ih Peić ustupio meni znajući za moje bavljenje životom i djelom Tina Ujevića.

Osim slika, Jerković je Peiću dao i jedno kratko Tinovo pismo iz Vinkovaca. Pored nadnevka 15. lipnja 1927. najzanimljiviji je onaj dio toga pisma u kojem Tin objašnjava: „Pod krstom (x) g. Vidović, naš Dalmatinac, iz Šibenika.” Radi li se ovdje o nekom naturaliziranom Vinkovčaninu koji je bio organizator pjesnikova dolaska u grad na Bosutu, vjerojatno i njegov domaćin?

Pojedinosti koje sam naveo, kao i datum 11. lipnja 1927. ispisan Tinovom rukom na dvjema fotografijama dostatan nam je za rekonstrukciju Tinove „bosutske epizode” u Vinkovcima. Dvije godine kasnije, ujesen 1929. veliki pjesnik će napustiti zauvijek Beograd, otišavši, preko Sarajeva, u Split, da bi naposljetku u proljeće 1940. osvanuo u Zagrebu gdje će se, odmah po dolasku, u časopisu Savremenik oglasiti člankom znakovita naslova Ja osuđujem boemstvo, u kojem kaže između ostalog: „Ja pojam boeme baš i žigošem ukoliko je vezan uz toleranciju, dobro staro vrijeme, kult trpeze i gostionice.”

Već je Miroslav Vaupotić, jedan od najboljih poznavalaca djela Tina Ujevića, utvrdio da je Tin „relativno malo” pisao o domaćim piscima u odnosu na strane autore. „Kada pogledamo Ujevićeve sabrane spise osjećamo nelagodnost, jer nalazimo ili pohvalne ocjene o slabijim piscima (S. Miličić, M. Čazim Catić, S. Alić) ili oštre osude velikana naše književnosti (Matoš, Kranjčević)” – konstatira ovaj književni povjesničar i jedan od urednika Sabranih djela Tina Ujevića (Iskrice oko Ujevića, Revija br. 6, Osijek, 1965).

Baveći se Ujevićevim djelom i Dubravko Jelčić je zabilježio da je Tin u prvoj fazi svog kritičarskog djelovanja (1911–1914) bio „vrlo nepravedan, pristran sudac našim piscima”. Ocijenivši Ujevićeve kritičke napise iz tog vremena kao „vrlo nepouzdane”, u članku Kritičar i esejist Tin Ujević, Zagreb, 15. 8. 1964. Jelčić piše:

„Ivanu Kozarcu, primjerice, ne oprašta njegovo početništvo, premda je to izvanredno talentirano početništvo bilo plodonosnije od mnogo čije pune zrelosti; tvrdi da je Đuka Begović nerealan, mehanički stvoren lik, što nije ni u kom slučaju točno; pažljivo nabraja svaki i najmanji nedostatak u Kozarčevu djelu pa, bojeći se valj-da da mu nešto ne izbjegne, štošta izmišlja i pridodaje. Za Kozarčevu slabost ne nalazi nijednu ispriku osim mladosti i neznanja...”

Ovdje je, dakako, riječ o romanu Đuka Begović Ivana Kozarca, tj. o Tinovoj kritici tog djela. Ta kritika sadrži i ove Tinove opaske: „Đuka je Begović više socijalni dokument negoli književno djelo. U njemu je Kozarac više iznio mane Slavonaca: rasipnost, putenost, nebrigu za budućnost – poznate i do otrcanosti obrađene u slavonskoj literaturi od staroga Reljkovića pa do Kozarca Josipa. Generalije tamošnjih bećara jamačno nemaju privlačnost novoga, pa je žalosno što mladenački talenat Vanje Kosana (pseudonim Ivana Kozarca, op. V. R.) nije dospio da stvori nešto različito. Baš ovom prilikom htjedoh upozoriti na vječnu jalovost i siromaštvo tzv. slavonske literature. Naši pisci udobno stvoriše neku Slavoniju posve konvencionalnu, te ju je vrlo lako rekonstruirati s neizbježivošću nekoliko stereotipnih epiteta. Kažite za nju da je raspojasana, mekoputna, raskošna, lakoumna i slično; spomenite slavonsku krv, bećare, cigane, egede, kerenje Šokca i nezaboravite seosko licemjerje i praznovjerje što ga je dosta u svim selima na svijetu, pa budite uvjereni da vam je u literaturi hrvatskoj zajamčena službena besmrtnost (besmrtnost se kod nas stječe oficijelno, isto kao ovaj ili onaj činovnički razred sa sustavnim berivima) kao odličnom, uvaženom i sl. slavonskom pripovjedaču”.

Na kraju ovoga članka Đuka Begović (Stekliš, br. 2-3, Zagreb 1911) Tin Ujević piše: „Držeći da je istom raspupali talent Kozarčev bio veći od njegova početničkog djela, uvjeren sam da bi – da je poživio – naobrazivši se, napisao nešto mnogo orginalnije i jače negoli ‘Đuka Begović’. Ovako, neosnovanih hvala za onaj mladenački rad, rastajem se od njega duboko žaleći rano preminulog autora što morade leći u crnu zemlju između svoje dvadesete i tridesete nedočekavši svoje zrelosti.”

Suspendiramo li, međutim, tu Tinovu negativno sročenu ocjenu Kozarčeva romana i prihvatimo li samo one kritičke sudove što ih je izrekao kao zreo stvaralac (o Ivanu Kozarcu pisao je kao dvadesetogodišnjak) tada možemo ustvrditi da „akademik flaše” i „aristokrat duha” ipak nije podcjenjivao provinciju i njezine pisce. Primjerice, u Josipu Kosoru, piscu Rasapa i Požara strasti, već je 1922. otkrio „snažnu muzu”, da bi 1954. izjavio da je Kosor „najbolji prozaik i realist” svoje generacije.

Poeziju Vladimira Kovačića, što sam osobno imao priliku slušati, nazivao je „socijalističkom neoromantikom”, a Miroslavu Mađeru i nekim drugim mlađim literatima iz Slavonije priznavao je talent i proricao im pjesničku budućnost.