Korektiv koji i sam griješi

Festival bez nagrada je kao muškarac bez brkova, može se reći i nakon ovogodišnjih, tridesetpetih Dana satire, festivala smijeha i komedije kojim Satiričko kazalište Kerempuh zatvara svoju, ali donekle i sezonu svih zagrebačkih kazališta. Kao i uvijek među nagrađenima ima sretnih, zadovoljnih i zbunjenih, ali ima ih i među onima kojima nagrade domaćeg kazališta i ne moraju ništa značiti. Također, nagrade ovise i o selekciji, pa im je ponekad lakše a ponekad i teže birati iz već izabranog. Svaki sud je subjektivan, kako onaj publike i kolega, tako i onaj ovog ili onog žirija. Pogotovo je subjektivan sud kazališne kritike.

Bilo kako bilo, sa svim iznesenim i neiznesenim ogradama glumica Helena Buljan, redateljica Saša Broz i novinarka Bojana Radović čini se da su, u ulozi onih koji o nagradama odlučuju, na ovogodišnjim Danima satire revidirale jednu, možda i najveću nepravdu konkurentne ali ipak u sveukupnosti važnije Nagrade hrvatskog glumišta. Dodijele su, naime, nagradu Zlatni smijeh za predstavu u cjelini Revizoru, koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i Zagrebačkog kazališta mladih, a nakon toga i nagradu za režiju iste predstave slovenskom redatelju Jerneju Lorenciju, te na koncu i Vilimu Matuli za ne glavnu ali najvažniju ulogu u njoj. Time su višestruko potvrdile vrijednost te predstave koja i ambijentalno i u kazališnoj dvorani prenosi Gogoljev humor i grotesku, ali, što je još važnije i mrak iz kojeg oni nastaju. Revizoru ide na ruku i društvena klima u današnjoj Hrvatskoj, pa svakom izvedbom dobiva i to ne samo zato što se slučajevi korupcije svakodnevno množe na naslovnicama i udarnim vijestima. Ta je aktualnost ipak konstanta i ovog komada Nikolaja Vasiljeviča, ali nisu sve inscenacije Gogolja baš uvijek ovako duboke, inteligentne i na koncu, izvrsno odigrane.

O Lorencijevoj predstavi već je bilo pisano, pa joj stoga treba poželjeti što dulji vijek a samom redatelju što skoriju ponovnu suradnju s domaćim ansamblima, boljitka domaćih repertoara i zadovoljstva publike radi. Ali i dobrobiti glumaca, s obzirom da Vilim Matula svoju nagradu na nekoliko načina i dijeli. Ostane li se samo na Revizoru, dijeli je s Janom Kerekešom u naslovnoj ulozi, čiji je rad već ovjenčan Nagradom hrvatskoga glumišta za najboljeg mladog glumca, ali i sa Sretenom Mokrovićem koji je dobio priznanje za nimalo epizodnu kreaciju Ljapkina-Tjapkina. Dijeli je, na sličan način i s Goranom Grgićem, jer zajedno igraju u drugoj najnagrađivanijoj predstavi ovogodišnjih Dana satire, Amaterima u režiji Petra Večeka prema tekstu Borivoja Radakovića. Pored te dvije glumačke nagrade, ova produkcija zagrebačkog kazališta KNAP nagrađena je i za dramski predložak.

Iako se od žanrovskog okvira satire već ograđuje i selektor Dana Satire Hrvoje Ivanković, jednostavno navodeći činjenicu kako prave satire u domaćim kazalištima nema toliko da bi se mogla održati kvalitetna razina svakogodišnjeg izbora, ovaj festival ipak ima svoj humorni i komedijski okvir. Koliko on obvezuje možda pokazuje i obrat u kojem regionalna zvijezda Oliver Frljić s velikom, važnom ali i poprilično marketinški „napumpanom“ predstavom Otac na službenom putu iz beogradskog Ateljea 212, koja je apsolutno bila i najvažniji i najposjećeniji adut ovogodišnjeg izbora, u podjeli nagrada gotovo nestao izuzme li se apsolutno zaslužena nagrade glumici Hani Selimović za ulogu majke. Tekst Abdulaha Sidrana većina poznaje preko filma Emira Kusturice, ali očekivanja koja bi išla u smjeru preslikavanja njegove rane i tada još sasvim ljudske poetike u sustav kazališta nisu ni mogla biti opravdana kad je riječ o predstavi Olivera Frljića. Iako sa snažnim političkim nabojem, u kojem ima i sasvim dovoljno satire, ovakav Otac... prvenstveno je obiteljska i prvenstveno drama, pa su joj takvi naglasci u ovom specifičnom slučaju i oduzeli pokoji bod.

Ubroji li se na kraju i izuzetan rad Diega De Bree na nijemoj predstavi Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane Kad sam bio mrtav, koja je ipak dobila i posebno priznaje žirija, u takvoj konkurenciji bilo je teško probiti se čak i izrazito bučnom i bijesnom, a na trenutke i provokativnom Kiklopu, posljednjoj u nizu velikih produkcija Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica pod vodstvom Senke Bulić. Izvedena iz prapočela satire, s obzirom da je predložak po kojem su radili dramaturg Goran Ferčec i redatelj Ivica Buljan Euripidova satirska igra, ova priča o ljudožderima i svejedima s prirodom konstantom od doba Odisejevih lutanja do danas, jedan je od onih rijetkih primjera satire na domaćim repertoarima.

Upravo zbog toga, ali i zato što je satira korektiv koji i sam griješi, tu ugroženu vrstu treba čuvati.