Kontemplacija formi

„Umjetnost je kontemplacija“, izrekao je Auguste Rodin. „Kiparstvo je umjetnost šupljina i izbočina“, konstatacija je koja se isto tako pripisuje tomu velikanu kiparstva. Između dviju misli može se rasprostrijeti niska stilskih pravaca te osobnih poetika koje na nebrojeno mnogo načina variraju i propitkuju te postulate. A ako bismo kao u kakvoj logičkoj vježbi nakon premisa htjeli izlučiti zaključak, zaključili bismo da je kiparstvo kontemplacija šupljina i izbočina. Kontemplacija u kojoj se na autorovu intenciju nadovezuje promatračeva imaginacija, ali i kritička prosudba. Na „šupljine i izbočine“ možemo, u širem razmatranju, pak nadovezati čitav niz oprečnosti sjedinjenih u parovima – poput primjerice „težina i lakoća“, „ljepota i ružnoća“, „slabost i snaga“.

Istok, 2010.

Izložba kipara Alema Korkuta (Travnik, 1970) postavljena u Gliptoteci HAZU u Zagrebu predstavlja u svojoj cjelovitosti mogućnost kontemplacije. I ne slučajno, izložba je naslovljena Slabost, snaga. Devet radova, video instalacije, reljefi i trodimenzionalne skulpture koje sve odreda povezuje bijela ne-boja, na različite načine predstavljaju procesualno razmatranje slabosti i snage, raspadanja, promjenjivosti, rasapa ljudske civilizacije... U svakom se radu istovremeno sjedinjuje promišljanje reprezentativne mogućnosti samoga medija – u osnovi kiparstva, koje Alem Korkut najčešće povezuje s videom (te fotografijom) – i promišljanje fizičkih/životnih zakonitosti koje se osvjedočuju kroz formu i pokret.

„Sve izložene radove povezuje zajednički koncept. Autoru nije dovoljan samo život forme i eksperiment njome, nego ističe nova značenja koja se stvaraju metamorfozom oblika. Geometrijska tijela postaju organski oblici i dobivaju nove konotacije što je karakteristično za postminimalizam i suvremenu umjetnost“, navodi u predgovoru Lida Roje Depolo.

Poznavatelji rada ovoga umjetnika naučeni su da njegove skulpture, koje oblikovnim karakteristikama ponajviše mogu korelirati s minimalnom umjetnošću, u svojoj jednostavnosti posjeduju iznimnu tenziju koja navodi promatrača da izoštri svoju percepciju na objektu, a zatim je reflektira na širu stvarnost. Tako je, na primjer, u izvedbi spomenika Domovinskom ratu u Karlovcu u formi četiri rijeke – valova koji se uzdižu u vertikale, simbolički sjedinio genius loci sa stihijom koja je u svojoj bujici bespoštedno odnijela suviše života. Ujedno, to je spomenik nove nade i vedrine koji stanovnici dobro prihvaćaju – poput mladih skejtera koji ga koriste za svoje vratolomije.

Korkut, dakle, itekako računa na komunikaciju s promatračem. Njegova djela, ma kako na prvi pogled mogu biti začudna, ne ostaju prazne, zapretene zagonetke. Djela se doslovno obraćaju – reljef Pozdrav (2009) ima ugrađen senzor pokreta te će svakim prolaskom pozdraviti posjetitelja naklonom. Interaktivni objekt Strah (2010) na blizinu osobe reagira ugibanjem i ispravljanjem. Skulptura je, neočekivano, savitljiva.

U video radu Tri promatramo pad kocaka napravljenih u raznim materijalima (glina, gips, guma) te uspoređujemo različito raspadanje pri udaru u pod. Udarac koji traje tek djelić sekunde usporavanjem se razlaže na približno 60 sekundi. Gledamo ono što je obično golim okom neuhvatljivo, osvještavamo reakciju materijala kroz posljedicu pada, uočavamo ljepotu inače agresivna čina, zaustavljamo se u trenutku, koncentriramo se na mijenu – bit svakoga, pa i ljudskoga postojanja.

Mijena predstavlja dugotrajan Korkutov interes. Sjetimo se samo ciklusa radova pod nazivom Ego trip (2001– 2005) u kojima prati transformaciju kiparske materije u različitim uvjetima, ali i transformaciju sama sebe – kroz temu autoportreta.

Ma koliko apstraktna bila forma Korkutovih skulptura, u njihovoj začudnosti i asocijativnosti (nabori reljefa Pokrov Lidu Roje Depolo podsjećaju na „isječke“ mramornih draperija baroknih skulptura) nalazimo dovoljno bliskosti, a time i prepoznavanja čudovitosti i ljepote svijeta u kojem živimo. Čudovitost i ljepota, među ostalim, proizlaze iz činjenice da ono što je naoko krhko može biti neslomljivo, a da ono što se doima najčvršćim može nestati u sekundi. Zgodnu polaznicu autor nalazi u filmu Andreja Tarkovskoga Stalker (1979) iz kojega se i u katalogu prenosi citat, iz kojeg izdvajamo: „Kada se čovjek rodi, on je slab i lomljiv, a kad umire, jak je i bezosjećajan. Kada drvo raste, nježno je i savitljivo, ali kada je suho i tvrdo, umire. Tvrdoća i snaga suputnici su smrti. Savitljivost i slabost izraz su svježine postojanja. Jer, nešto što je očvrsnulo, nikada neće pobijediti.“

To tumačenje, relativiziranje pojma čvrstoće, nalazimo u video radu Laži (2011) – u padu i deformaciji kostura kocaka koje djeluju mekano iako su načinjene od tvrdoga materijala (epoksida). Okosnica izložbe jest jedini figurativni rad Istok (2010). Riječ je o portretu istoimenoga dječaka, autorova sina, koji sjedi na kubusu. On, koji bi trebao biti baza, nepromjenjivi nosač, savija se pod njegovom težinom, naizgled nedostatnom za takvu posljedicu. No ona je itekako dostatna i bitna, čime umjetnik konstatira da svaki pojedinac ima snagu učiniti promjenu.

Ovime se fino zaokružuje ciklus, izložba koja u svojoj ideji funkcionira na razini dijela i cjeline. Cijeli izlagački prostor postavom i sinergijom radova (istaknimo ponovno nenametljivu izražajnost bijele ne-boje) funkcionira kao prostor kontemplacije i suptilnog obraćanja: djela posjetitelju, posjetitelja djelu i, na posljetku – obraćanja samome sebi.