Kod kuće u egzilu

Ove sezone Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu slavi 150. godišnjicu postojanja. Obljetnica se međutim ne odnosi na postojanje donjogradske „zlatne zgrade“, sagrađene 1895, čiju sliku već sam spomen obljetnice na prvu priziva u mislima, već, apstraktnije, na 150-godišnji kontinuitet izvedbi kazališnih predstava na hrvatskom jeziku. Konkretan datum začetka te tradicije, koja nam se danas čini samorazumljivom, bio je 24. studenoga 1860, kada je glumac Vilim Lesić, nakon rodoljubnih prosvjeda publike i prekida predstave Peter von Szápár, koja se te večeri igrala na uobičajenom njemačkom jeziku, pred spuštenim zastorom općinstvu objavio da će se od toga trenutka na zagrebačkoj pozornici igrati samo na hrvatskom. Tako je sezona 1860/1861. postala prva u dugom i neprekinutom nizu tijekom kojega je hrvatska publika mogla slušati kazališne predstave na materinskom jeziku, a osim čvršće i logične veze s kazališnom publikom ponovno je uspostavljena i veza između kazališta i hrvatske dramske književnosti, koja je dominacijom njemačkih družina na domaćim pozornicama de facto bila ugrožena.

Svakako je neobična činjenica da govornici nekog jezika u svome glavnom gradu ne mogu slušati predstave na jeziku na kojemu se međusobno svakodnevno sporazumijevaju, ali ta je činjenica neobična samo ako spomenuti fenomen promatramo iz neke apstraktne perspektive, a ne u kontekstu i predobro poznatih hegemonističkih praksi koje otkrivaju da se dominacija jedne nacije nad drugom uvijek nastoji provesti zatiranjem materinskoga jezika onih koje se želi podčiniti. Hrvatska je povijest egzemplarna upravo u pogledu takvih praksi. Višestoljetno podčinjena u svim državnim zajednicama u kojima je participirala – bilo zbog stvarne vojne i financijske nemoći, bilo zbog političke naivnosti, koja je s vremenom dovela do toga da se takve nemoći razviju i održavaju – Hrvatska iza sebe ima bogato iskustvo jezične represije.

O tome svjedoči ne samo povijest konstituiranja Hrvatskoga narodnoga kazališta iz 19. stoljeća, u povodu čije obljetnice Vijenac kao temu broja donosi tekst Mire Muhoberac i razgovor s intendanticom HNK u Zagrebu, Anom Lederer, već i sraz totalitarizama koje je na svome tlu Hrvatska iskusila u 20. stoljeću. U ovome broju donosimo memoarski zapis Frane Barasa o djetinjstvu u Splitu pod okupacijom talijanskih fašista, koji zorno pokazuje kako se odvijala nasilna asimilacija u talijansku kulturu u Dalmaciji: uvođenjem talijanskog jezika u školama, a doskora i iskorjenjivanjem hrvatskih osobnih imena (Baras se prisjeća kako je u svjedodžbi iz četvrtoga razreda od Frane postao Francesco).

Takvi pokušaji kulturne asimilacije – bilo da je riječ o Austrijancima 1860, Talijanima 1941. ili Srbima 1954. – samo pokazuju kolika je veza između nacije i materinskog jezika njezinih pripadnika. Živjeti u vlastitoj domovini, a ne moći govoriti vlastitim jezikom, kao ni stvarati na njemu, okrutna je situacija i osobita vrsta egzila. Hans-Georg Gadamer u predavanju Domovina i jezik piše da je domovina prije svega domovina jezika i da materinski jezik sadrži za svakoga nešto od pretpotopne ili iskonske zavičajnosti. Prognanici iz vlastite domovine najbolje osjećaju prijelom koji nastaje takvim odstranjenjem iz vlastita jezičnog svijeta. Naravno, ponekad takav progon ne mora značiti i doslovni odlazak iz domovine te u tom smislu Gadamer piše: „Pa i kad se vlastita domovina, koju čovjek nije napustio, izobliči do te mjere da postane tuđa, možemo na koncu živjeti samo uz geslo nade i pretkazanja: et illud transit.“

Hrvati su često bili stranci u vlastitoj kući. No i takve su krize prošle i Hrvati su uspjeli očuvati vlastiti jezik (a time i identitet, i sebe kao naciju), koji usprkos nastojanjima da mu se zaniječe posebnost ostaje samosvojan. Na tu činjenicu u ovome broju podsjeća akademik Radoslav Katičić, koji u eseju Croatia rediviva, Deo gratias piše o specifičnoj naravi hrvatskoga jezika i njegovoj samosvojnosti među južnoslavenskim jezicima.