Još jedna institucija

Muzej Lauba predstavlja jednu dobru zbirku i vrijedi ga posjetiti upravo zbog toga što bolje od MSU-a pokazuje esenciju umjetnosti kao čiste i jednostavne zabave, a ne izraza nekog iznimnog svjetonazora. Tko nas bolje od privatnih zbirki može naučiti da je umjetnost posao, kao i svaki drugi, nešto što hrani obitelji umjetnika

Dugo očekivano predstavljanje javnosti zbirke Tomislava Klička dočekano je s primjerenim uzbuđenjem krajem ovoga proljeća. U utorak 14. lipnja, za sve zainteresirane i one koji se takvima pretvaraju, otvorena je ova svakako najveća privatna zbirka hrvatskih suvremenih umjetnika i jedna od najvećih privatnih zbirki u Hrvatskoj u bivšoj tkaonici TKZ-a. Spomenuto uzbuđenje (a na otvaranju bilo je ono gušće od gužve ljudskih tijela) dizalo je temperaturu jednoga od posljednjih kasnih predvečerja ovoga meteorološki izuzetno blagonaklonog proljeća. Je li to uzbuđenje opravdano?

Iz postava muzeja Lauba

Vjerojatno da, za svakoga tko se interesira za suvremenu likovnu produkciju, štoviše, živi od nje; vjerojatno ne, za svakoga tko vidi samo otvaranje još jedne institucije. Jer: koliko god da je pohvalno Kličkovo ulaganje u suvremenu hrvatsku umjetnost (i kamo sreće da je takvih ulaganja više, i kamo sreće da su takva ulaganja popraćena u nas nekim poreznim olakšicama, i kamo sreće da je tržište umjetnina kod nas bolje regulirano kako bi se galeristi i umjetnici mogli bolje zaštititi, sve su to realni problemi koji su nažalost izblijedjeli pred euforijom otvaranja ovog muzeja) predstavljanje te zbirke znači samo dodavanje još jednog autoriteta. I ne mislimo pri tome ništa negativno. Paralela: dok se zagrebačka publika veselila (na) otvaranju, našom jadranskom obalom krstari Titov Galeb s izložbom iz zbirke Marinka Sudca. Predstavljeni umjetnici na Galebu nešto su starije generacije od većine u Laubi i izložba je koncipirana oko potpuno drugačijeg umjetničkog izričaja, međutim poruka je ista: pozicije moći decentraliziraju se, premještaju, ali su strukture uvijek iste (Galeb je višestruko simboličan – on nas, osim što je znakovit kao mjesto izložbe koja tematizira umjetnost i politiku, podsjeća na takve režime u kojima moć naprosto kruži, obnavlja se, ali je hermetična, zapravo statična i uvijek u rukama istog kruga ljudi, a takav je i svijet umjetnosti u cijelome svijetu). Oligarhija „klasičnih“ umjetnika i „budućih klasika“ funkcionira kao Dubrovačka Republika: veliki knez mijenja se vrlo često, međutim uvijek su to pripadnici istih aristokratskih obitelji. Centar moći više nije samo MSU ili Moderna galerija ili sestrinske im institucije u drugim hrvatskim gradovima, nego su svoje velike zbirke pokazali i privatnici. Ali, ništa se u osnovi nije promijenilo. Proširio se krug onih koji će odlučivati o „budućim klasicima“, međutim odlučivat će o njima na temelju već usvojenih postavki, postavki koje dolaze iz tih starijih institucija. Oni neće stvoriti drugu instituciju, nego samo još jednu instituciju.

Zatvoreni krug: svi umjetnici su kanonski

Primjeri iz povijesti u kojima je upravo tržište bilo poticaj za stvaranje nove vrste umjetnosti su mnogobrojni. Renesansa je u početku bila ukus firentinskih bogatih trgovaca („skorojevića“ rekli bismo) prezren od aristokracije. Castelli je u svojoj galeriji gurao mnoge umjetnike koje je Metropolitan Museum prihvaćao (doduše poslije), ali i neke koje je muzej uporno odbijao (Rauschenberga i njemu slične). Da, privatni kapital možda je najvažnija stvar u likovnoj umjetnosti nakon otkrića perspektive (ne bojte se vi tako antitradicionalni kolege, karikiram), ali on je vezan uz snagu da se istakne nova umjetnost. Danas je ta snaga potpuno bespredmetna zbog velike permisivnosti državnih muzeja. Danas kolekcionar ne može otkriti nikoga, može samo podržati otkrivene, one oko čije kvalitete već postoji konsenzus. Poanta je da se ukus kolekcionara baš i ne razlikuje od kanona. Razlike u preferencijama privatnika svode se zaista na nijanse: recimo na to što netko ne voli videoradove, a netko ih voli. Međutim, umjetnici koji se bave vrstom umjetnosti koju vole bit će kanonski (zapravo, kakvi bi drugačiji mogli i biti, jer muzeji zadnjih godina imaju tendenciju kanonizirati gotovo svakoga, to su zatvoreni krugovi).

Kristian Kožul, iz kolekcije Discoware,2003.

Zato je teško govoriti o razlikama ove zbirke i MSU-a ili suvremene sekcije u Modernoj galeriji. One postoje, ali su kozmetičke naravi. Lauba je svakako (izuzmemo li tobogan, koji će se za dvjesto godina vjerojatno smatrati najvećim hrvatskim kulturnim blagom s početka ovoga stoljeća) puno zabavnija od MSU-a. Radovi su uglavnom fizički veći, što je itekako važno, jer što je nešto veće, to bolje utječe na publiku i bolje ostaje u pamćenju. Većina najpoznatijih djela suvremene umjetnosti veliki su formati ili instalacije. To je jedna od poluga koju umjetnici koriste želeći se upisati u sjećanje publike i u povijest, ne zavaravajmo se. Drugo, djela su fascinantnija, gotovo svako direktno pogađa problem kojim se želi baviti, što je važno publici jer nema „dubljih“ kvazitumačenja. Državne institucije teže prikazati „dio povijesti“ – njihova je politika imati što više djela svih poetika, pokušavaju se držati nekih „školničkih“ načela, ne otkupljuju djela samo zbog vizualne fascinacije koliko zbog njihove važnosti u povijesti umjetnosti (do koje je došlo naprosto njihovom popularizacijom izložbama, tekstovima, i možda njihovom ranijom zastupljenošću u privatnim zbirkama).

Sličnosti s MSU-om veće od razlika

Ipak, sličnosti ove zbirke s MSU-om veće su od razlika: prisutni su umjetnici koji ili već jesu u MSU-u, ili čije se akvizicije očekuju u bliskoj budućnosti. Razlike od Moderne galerije malo su očitije, ali isto tako ne dubinske. Riječ je o tome što spomenuta institucija otkupljuje tradicionalnije suvremene radove, naglasak je na klasičnijim slikama, skulpturama, instalacijama, pa s time i malo drugačijim autorima, ali činjenica da nekih ovdje izloženih nema u spomenutim državnim institucijama nije toliko znak njihove konzervativnosti nego ograničenog budžeta.

Muzej Lauba predstavlja jednu dobru zbirku i vrijedi ga posjetiti upravo zbog toga što možda bolje od MSU-a pokazuje esenciju umjetnosti kao čiste i jednostavne zabave, a ne izraza nekog iznimnog svjetonazora. Tko nas bolje od privatnih zbirki može naučiti da je umjetnost posao, kao i svaki drugi, nešto što hrani obitelji umjetnika. Filozofija i učitavanja značenja, s druge strane, ono je što hrani obitelji kustosa, ali ne toliko iz privatnih, koliko iz državnih zaliha. Ali Lauba neće nipošto stvoriti novu umjetnost niti će biti ikakva alternativa postojećim institucijama. Ona se mirno integrirala u krugove svijeta umjetnosti. Od nje ne treba niti očekivati nešto novo, jer ona to naprosto ne može biti.

Iako privatnici često imaju više radova pojedinih umjetnika od državnih muzeja, uvijek je riječ o istom „reprezentativnom“ postavu umjetnika, što govori da su kriteriji usklađeni, unisoni, monolitni. To nije kritika, niti neko iznenađenje, to je stanje stvari svugdje u svijetu. Svijet likovne umjetnosti je izmjeren kavenim žličicama – tvornice propadaju, a na njihovim mjestima otvaraju se muzeji i svi se po milijuniti put oduševljavaju uporabom tvorničke arhitekture za izložbe, sve je već nekako očekivano. Na kraju, pozdravimo ovaj muzej i ono za što on zaista stoji: velik i značajan dar jednoga građanina društvu.