Je li baš uvijek kriv netko drugi?

U zrelom parlamentarizmu uloga političkih stranaka nije samo zastupanje grupnih ili pojedinačnih interesa nego preuzimanje odgovornosti za vlastite pogreške i traženje načina za njihovo ispravljanje

Hrvatski laburisti pokrenuli su ovih dana potpisivanje peticije kojom od Hrvatskog sabora traže ukidanje devizne klauzule na sve kredite. Povod je, nedvojbeno, stalni rast švicarskoga franka, koji dovodi u tešku situaciju one koji su se, pri podizanju kredita, deviznom klauzulom vezali uz švicarski franak umjesto uz euro. Učinili su to u uvjerenju da će, kao stabilna valuta, švicarski franak sporije rasti od eura, a to će im na dugi tok osiguravati približnu istu visinu rate iskazane u kunama. Budući da se dogodilo upravo obratno, oni sada negoduju i traže krivce za svoju nevolju.

Nezadovoljstvo dužnika posve je razumljivo i oni trebaju osjetiti ljudsku solidarnost zbog stanja u kojem su se našli. Malo manje razumijevanja trebalo bi imati za političke stranke koje se ljudskom nevoljom koriste za vlastiti probitak.

No nije mi ovdje namjera sipati sol na ranu dužnicima u švicarskim francima ni kritizirati našu najmlađu stranku pred kojom su prvi parlamentarni izbori o ishodu kojih ovisi njezina budućnost nego, kao što to obično radim na ovom mjestu, skrenuti pozornost na neka naša ponašanja, odnosno, mogli bismo slobodno reći, mentalitete.

U ovom slučaju riječ je o osjećaju osobne krivnje u pojedinih naroda.

O tome je svojevremeno veoma zanimljivo pisao naš ponajbolji sociolog Josip Županov (1923–2004) uspoređujući kako se na tom polju ponašaju Amerikanci, a kako Hrvati.

Ostavši primjerice bez posla, a u uvjerenju da živi u zemlji u kojoj svatko ima izgleda uspjeti, Amerikanac u navedenom slučaju više krivi sebe nego nekoga drugog. Iz toga Županov izvlači zaključak „da je prihvaćanje odgovornosti za vlastiti neuspjeh jedna crta američkog karaktera“. (Prema tom autoru „čak su i nezaposleni spremni da barem dio odgovornosti za ono što ih je snašlo prihvate na sebe“.) To znači da bi u situaciji u kojoj se zbog pogrešne procjene našao hrvatski dužnik Amerikanac krivio sebe, a ne nekog drugog.

Hrvat, međutim, reagira posve drukčije. On će prema Županovu „teško prihvatiti odgovornost za nevolju koja ga je snašla, njemu je uvijek kriv netko drugi ili nešto drugo“. Traženje „krivca izvan svog vlastitog ponašanja“, zaključuje Županov „bitna je crta hrvatskog nacionalnog karaktera“.

Pojednostavljeno, Amerikanac kad se nađe pred problemom, odmah razmišlja kako će ga riješiti, dok Hrvat najprije traži krivca za stanje u kojem se našao.

Nema sumnje da su tako različita ponašanja povijesno uvjetovana, no ako se iz navedenoga može zaključiti da američko ponašanje u konačnici daje bolje rezultate i što se tiče osobne i zajedničke koristi (ni pojedinac ni zajednica nikad se nisu okoristili od samosažaljenja i traženja krivaca) zašto makar ne početi razmišljati o promjeni našega vladanja. Uostalom ne bi se moglo reći da smo baš imuni na američke utjecaje, osobito kad je riječ o ponašanju po liniji manjeg otpora.

A što se tiče političkih stranaka, one svoje političke istupe prilagođuju navedenom nacionalnom karakteru. Pritom zaboravljaju da u zrelom parlamentarizmu uloga političkih stranaka nije samo zastupanje grupnih ili pojedinačnih interesa nego i stvaranje ozračja koje rađa građanski mentalitet, kojem nije svojstvena svakidašnja jadikovka ni upiranje prstom u stvarne i izmišljene krivce, nego preuzimanje odgovornosti za vlastite pogreške i traženje načina za njihovo ispravljanje. No čini se da ćemo se još načekati dok se naše stranke počnu tako vladati – osobito u predizborno vrijeme. Ono što onemogućuje pomak jest vjerovanje stranaka da im ovakvo držanje donosi korist. No je li to baš tako? Mislim da je upravo suprotno: nepodilaženje i jasan, iskren govor mnogo bi više koristili stranci, ali – što je još važnije – i onima čije interese zastupaju. Tko će se prvi toga sjetiti?