Izdržljivost slike

Spomen Igora Rončevića otkriva slučaj slikara koji je već odavna stvorio vlastiti slikarski postupak, slikara za kojeg se smatra da je proširio obzor suvremenog hrvatskog slikarstva čime je tako učvrstio svoju poziciju osebujna slikara i mentora.

Još od samih početaka pojavljivanja na likovnoj sceni 80-ih godina, unutar stilski definirane nove likovnosti na tada multimedijalno umjetnički opredjeljenoj sceni, Rončević je prepoznat kao slikar izrazito heterogenih stilskih obilježja čija je likovnost izraz nespojive asimilacije različitih likovnih elemenata vrednovanih kao karakteristična baština postmodernističke doktrine.

Žuti anagram dva, 2010.

U svojim slikarskim postupcima Rončević se koristio raznim materijalima i sredstvima, klasičnim uljem i pastelnim bojama, akrilikom, organskim i umjetnim materijalima, čime je sugerirao slobodu i primjenu takvih postupaka, slobodu njihova korištenja i prepuštanja konačnom učinku i slobodi čisto slikarskog iživljavanja na plohi slike. Upravo tom smionošću korištenja i kombinacije materijala i sredstava Rončević je relativizirao uporabna sredstva u kreiranju slike i učinio sliku medijem likovnosti maštovitih tvorbi nastalih u bujanju stvaralačkog zanosa. Uostalom ona već istrošena uzrečica da je slika izraz umjetnikova osobnog nerva, u Rončevićevu je slučaju više nego istinita – to je slikarstvo rezulat njegove osobnosti, njegova osjećaja superiornosti, intelektualnosti, ironičnosti, nonšalantnosti, njegove iskonske ljudske prirode.

I u ovom najnovijem ciklusu slika Rončević nastavlja, premda je vidljiva promjena u morfološkom smislu, na tragu svih već znanih postulata svoga slikarstva koje je ponovno vizualno drukčije, šarenije, bujnije, imaginativnije. I ovoga puta medij slike služi mu za iživljavanje svoje stvaralačke slobode, stvorivši, kako ih Milan Bešlić u predgovoru kataloga naziva, slike „smionih kolorističkih varijacija, ponegdje bizarnih semantičkih polja koja emaniraju oblicima iracionalne i tajanstvene provenijencije.“ Izložbom nazvanom Dulčićevi fragmenti Rončević ponovno predstavlja slike kojima istražuje izdržljivost slike i negaciju motivskog predloška samo asocijativno odražavajući likovne idiome Dulčićevih slika. Postupcima lazurnih premaza boje, svojevrsnim vizualnim kolažiranjem, stvara visokozasićene kaleidoskopske kompozicije. U stvaralačkom postupku Rončević poseže za viškom boje preostale iz prethodnih radova i reljefnim impastom ih nanosi lopaticom na plohu slike. Potom sasušenu podlogu premazuje lazurnim premazom. Na tako zasićenu površinu autor lopaticom polaže plohe boje, a u konačnici je oslikava kistom. Stilski i morfološki ovo je slikarstvo još uvijek u tradiciji postmodernističke, točnije transavangardne umjetničke poetike u smislu istraživanja slikarskih postupaka i iskušavanja izražajnih mogućnosti, stilskog eklekticizma, ustrajući na manualnosti i subjektivnosti u procesu stvaralaštva. Riječ je o slikarskim platnima s naglaskom na varijacijama kolorita i istraživanju njegovih vrijednosti i poteza kista, usljed čega su nastala energetski nabijena polja vizualnih podražaja koji tvore manje ili više atraktivne apstrakte kompozicije.

Plohu slike Rončević uistinu smatra stvaralačkim prostorom svoga slikarstva, vlastitim osobnim medijem za istraživanja svih oblika komunikacije vizualnih podražaja koje kreira na njenoj površini. U tom vibrirajućem i energizirajućem vizualnom podražaju koji podrazumijeva sliku kao višeslojnost znakova ili površinu nekog kontinuiranog događanja iščitava se vrijednost Rončevićeva slikarstva.