Iza zastora

Ovogodišnje slavljenje jubileja HNK odnosi se na stopedesetogodišnji kontinuitet kazališnih izvedbi na hrvatskom jeziku, započet ukidanjem Bachova apsolutizma, deklarativnim odbijanjem stranoga izvođačkog jezika i krajem razdoblja kazališne povijesti vezana za isusovačke školske predstave

Kad sam se kao studentica dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i studentica kroatistike i komparatistike na Filozofskom fakultetu hrvatskoga glavnoga grada susrela s knjigom Nikole Batušića Povijest hrvatskoga kazališta i kad sam iz njezina sadržaja trebala odgovarati na ispitu koji je vodio ni više ni manje nego autor knjige, legendarni profesor Batušić, više od svih fotografija fascinirala me onâ podnaslovljena Gradnja nove kazališne zgrade u proljeće 1895. Simbol nacionalnoga kazališta okovan u skele s figurama pet osoba dječačkoga držanja okupljenih oko brdolikoga zemljanog pješčanika u podnožju goleme zgrade izgledao mi je kao velika kuća za djecu koja se pitaju hoće li se više moći slobodno igrati i kakvu će igru ustanoviti zgrada novoga vremena.

Prekretnicu između staroga i novoga obilježava upravo figura mladoga Stjepana Miletića, koji je intendantom Narodnoga zemaljskoga kazališta postao 11. veljače 1894, imenovanjem bana Khuena, započevši svoju intendanturu u staroj zgradi na Markovu trgu Demetrovom Teutom, povijesnom dramom o Ilirima, a okončavši je istom dramom 31. svibnja 1898. u novoj, Helmer-Fellnerovoj zlatnoj zgradi, i simbolično označivši poveznicu s Hrvatskim narodnim preporodom i nacionalnom sviješću, a svojom osobnošću i poznavanjem europskih kazališnih težnja usidrenost i otvorenost europskim kazališnim obzorima.

Stalnost hrvatskoga kazališta

Ovogodišnje slavljenje sto i pedeset godina Hrvatskoga narodnog kazališta ne odnosi se na postojanje iste zgrade, nego na stalnost kazališnih izvedbi na hrvatskom jeziku, koji rođendan obilježavaju 24. studenoga 1860, kad mladi gledatelji domoljubno prosvjeduju protiv izvedbe predstave na njemačkom jeziku i kad pred spuštenim zastorom glumac Vilim Lesić objavljuje da će se sa zagrebačke kazališne pozornice od toga trenutka slušati i gledati isključivo predstave na hrvatskom jeziku. Iza spuštena zastora ostaje Bachov apsolutizam, diktatura i austrijski porazi pokraj Magente i Solferina i strani izvođački jezik. Ostaje i cijelo razdoblje kazališne svijesti i povijesti koje se vezivalo za školske predstave nastale pod okriljem vjere, raštrkane u isusovačkoj gimnaziji i kaptolskom sjemeništu bez primisli o zgradi isključivo scenske namjene. Iza spuštena zastora ostaju i predstave njemačkoga govornoga izraza i tek naznačena kajkavskog idioma koje su se u silnicama traženja vlastita kazališnoga, ali i arhitektonskog identiteta nerijetko izvodile na Harmici i u obližnjim gostionicama. Ostaje sjećanje na prvu javnu kazališnu dvoranu za svjetovne predstave koja se, donekle paradoksalno, našla u naručju tad preuređene blagovaonice nekadašnjega samostana klarisa, u prostorijama današnjega Muzeja Grada Zagreba, u Opatičkoj 20, i na pojedine priredbe plesnih i teatrabilnih odrednica u palači Vojković-Vojkffy (Povijesni muzej u Matoševoj 9) i u Kulmerovoj kući s tadašnjim Banskim dvorima u susjedstvu. Iza Lesićevih glumačkih leđa ostaje sjećanje i na scenske improvizacije po plemićkim palačama i na godinu 1797. i seljenje zagrebačkoga svjetovnog kazališta u zatvorenu plemićku zgradu koja ima status javnoga kazališta: Pejačević-Amadéovo kazalište (Prirodoslovni muzej u Demetrovoj 1) s pozornicom trokutnog oblika i čak dvama redovima loža za gledatelje u svoja krila prima i operne izvedbe na njemačkom i cjelokupan njemački repertoar koji obilježuje tadašnju austrijsku provinciju, ali i ekskluzivno izvođenje Rakovčevih prijevoda, kad njemački glumci na hrvatskoj kajkavštini prikazuju Kotzebuea 1832. i 1833, oslu-škujući hrvatske preporodne težnje.

Kazalište dobiveno na lutriji

Skele koje pričvršćuju novu zgradu na spomenutoj fotografiji otvaraju i sjećanja na anegdote koje se nerijetko vezuju uz kazališna događanja i teatrabilnu povijest, a ovaj put i za institucionalizaciju hrvatskoga kazališta i njegovu gornjogradsku povijest. Kristofor Stanković, zagrebački veletrgovac i posjednik, na bečkoj lutriji dobiva glavni zgoditak u iznosu čak šest puta većem od Marojevih i Držićevih trgovačkih dukata, utrošenih na Marovo darivanje kurtizane Laure, pa s tih trideset tisuća dukata podiže kazališnu zgradu na južnoj strani današnjega Radićeva trga. Novom vlasniku Stankoviću na natječaju se za izvođače u prvoj javnoj zagrebačkoj zgradi namijenjenoj isključivo kazališnim izvedbama javlja njemačka kazališna družina izmiješana sastava pod vodstvom Čeha Antona Zvonečeka, koja na otvaranju 4. listopada 1834. izvodi dramu njemačkoga romantika Körnera na njemačkom jeziku Niklas Graf von Zriny oder die Belagerung von Sigeth, koja unatoč naslovu zapostavlja nacionalnu dimenziju, baveći se općenitom romantičarskom od-rednicom žrtve za domovinu.

Trenutak svečanog obilježavanja završetka gradnje 1895.

Zgrada Stankovićeva kazališta u kojoj su se predstave održavale od 1834. do 1894.

Nekadašnji samostan klarisa na Gornjem gradu, u kojemu je uređena prva javna kazališna dvorana u Zagrebu (danas Muzej grada Zagreba)

Arhitektonska konkurentica sadašnjoj donjogradskoj zgradi propustila je navrijeme fotografski se snimiti, ali iz arhitektonsko-likovne rekonstrukcije Aleksandra Freudenreicha i iz fotografije izvanjskoga izgleda Stankovićeva kazališta i iz danas sačuvane zgrade u kojoj su se održavale kazališne predstave u Zagrebu od ljeta 1834. do ljeta 1895. vidljivo je da je bečka lutrija usrećila Zagreb modernom i funkcionalnom kazališnom zgradom s gledalištem i pozornicom na prvom katu i s „redutnom dvoranom“ za plesove. Kazalište je moglo ugostiti više od sedamsto i pedeset gledatelja raspoređenih u parteru i u tri reda loža i na balkonskim galerijama, koji su, nakon što bi se podigao zastor s Karasovom slikom Djed, unuk i vila, gledali glumce kroz portal širok devet i pol i visok jedanaest metara, na pozornici velikoj dvije stotine četvornih metara, uključujući i spremište za kulise. Tek 1894. Miletić prostor za orkestar s pozornice spušta djelomice u parket. Stalna poveznica HNK-a s politikom vidljiva je i u Stankovićevu kazalištu, u kojem neko vrijeme 1848. zasjeda Hrvatski sabor, a poslije služi kao mjesto održavanja sjednica Gradske skupštine.

Obljetnička sezona posvećena i mladima i klasicima

Lesićev glumačko-politički nastup 1860. povezuje se s Demetrovim pokretanjem pravne i zakonske formalizacije kazališta kao institucije i na oslanjanje na „svoje“ ilirce, tadašnje članove Sabora. „Temeljem hrvatskoga jezika, od toga datuma započinje umjetničko, administrativno i ustrojstveno profiliranje Hrvatskoga narodnog kazališta”, zapisuje Ana Lederer, teatrologinja, u svom internetskom tekstu kao intendantica današnjega Hrvatskoga narodnog kazališta. Člankom LXXVII. o kazalištu zakonski se određuje položaj i funkcija HNK-a u hrvatskom javnom i kulturnom životu, osigurava se subvencioniranje i zacrtava način upravljanja institucijom kazališta te utemeljenost na hrvatskom jeziku i hrvatskom umjetničkom stvaralaštvu. Zato, i u kontekstu činjenice da se početkom djelatnosti HNK-a u Zagrebu drži prva profesionalna predstava Domorodnoga teatralnoga društva izvedena na pozornici staroga teatra na Markovu trgu 10. lipnja 1840, na štokavskom narječju hrvatskoga jezika – Juran i Sofija ili Turci kod Siska Ivana Kukuljevića Sakcinskog, sa stalnim anegdotalnim i povijesnim (pod)sjećanjem na dvodesetljetno razdoblje bečkoga centralističkog i represivnog režima u gradu od desetak tisuća stanovnika, ne čudi da danas, u mnogoljudnoj hrvatskoj metropoli, obljetničarsku sezonu u zlatnoj zgradi vodstvo HNK-a odlučuje posvetiti hrvatskim dramskim autorima, od najmlađega Martinića do Lade Kaštelan, Zagorke i Krleže.

„Zakon obvezuje na osnivanje ‘učilišta za osoblje kazališno’, na ustroj opere te širenje rada ‘na druge krajeve našega naroda’. August Šenoa kao artistički ravnatelj (1868–1870) zalaže se za dolazak Ivana pl. Zajca koji uspostavlja Operu 1870. i nešto kasnije u okviru Opere s radom započinje i Balet (1876), pa stoga danas – 150 godina poslije – sve spomenute povijesne datume sadrži članak 2. Statuta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu”, zapisuje prva zagrebačka intendantica.

Upravo je suživot Drame, Opere i Baleta najveće blago za gledatelje današnjega HNK-a i najveći organizacijski teret zlatne zgrade na zagrebačkom trgu koju je, na mjestu gdje je nekad bilo sajmište, i koja je pod krovom bila već za četiri mjeseca, otvorio car Franjo Josip Prvi, a koji još nosi ime nekadašnjega maršala, i koja u susjedstvu ima politiku – Pravni fakultet, i umjetnost – Akademiju dramske umjetnosti. Zlatne zgrade u kojoj je Bukovčev zastor, devedesetih skinut „zbog propalosti” i zamijenjen kopijom, slušao i neku drugu, izazastornu kazališnu i ljudsku priču.

* * * * * *

POVODOM JUBILEJA

Stožerna institucija hrvatske kulture

Činjenica da je Sveti Otac, papa Benedikt XVI, odabrao Hrvatsko narodno kazalište za mjesto susreta s hrvatskim uglednicima ukazuje na značenje koje ta kuća ima u životu hrvatskoga naroda. Ta naša ustanova, uz Zagrebačko sveučilište, Maticu hrvatsku, Akademiju znanosti i umjetnosti i druge, stožerna je institucija hrvatske kulture.

Imao sam čast biti dugogodišnji suradnik te kazališne kuće. Od predstave Veliki smiješni rat prema tekstu Carla Goldonija iz 1966. do Čaruge Ivana Kušana prošle godine, u njoj sam režirao petnaestak predstava. Među njima tri Shakespearea, San ivanjske noći, Cymbelina i Hamleta, zatim djela Pirandella, Uga Bettija i mnogih drugih, a od naših autora tekstove Augusta Cesarca i Martina Benetovića, da spomenem samo neke. Uglavnom, sve su to bili domaći i svjetski klasici. Na neki sam se način cijeli život time bavio pa je bilo logično da to radim i u HNK.

Moram napomenuti i suradnju koju je HNK ostvario s Dubrovačkim ljetnim igrama. Dugogodišnji sam suradnik, a svojedobno sam bio i direktor Igara, i mogu reći da smo imali vrlo usku, kvalitetnu i dobru suradnju. Posebno se sjećam Sna ivanjske noći, koji smo sedamdesetih godina prebacili s pozornice HNK u dubrovački Park Gradac. I, naravno, Hamleta s Goranom Višnjićem, koji je igrao šest ili sedam godina jer je bio i dogovor da dok predstava stoji na repertoaru HNK ostane i u programu Igara. Ta se suradnja nastavlja, što je i normalno zbog značaja tih dviju institucija.

Kao dugogodišnji profesor glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, svojedobno i dekan, mogu reći da smo uvijek imali kvalitetnu suradnju s HNK, zbog čega su mnogi naši studenti postali članovi te ugledne kazališne kuće. HNK je uspio stvoriti i održati do danas na okupu sjajan glumački ansambl, a to nije laka ni jednostavna zadaća. Pored toga, i nama je na Akademiji bilo nemoguće raditi naše ispitne produkcije bez pomoći HNK, ali to su već tehničke stvari, koje možda i ne treba spominjati u ovoj zahvali na cijeloj toj dobroj suradnji.

Glavni su zadaci središnje kazališne kuće kao što je ova njegovanje repertoara svjetskih i domaćih klasika, okupljanje i zadržavanje kvalitetnoga glumačkog ansambla te održavanje veza s ostalim institucijama sličnog značaja u Hrvatskoj. Uvijek se, naravno, može bolje pa su i napadi na HNK sasvim razumljivi, ali ono što je važno jest da kuća ovakva tipa ima potporu, ideju i da zna zašto radi to što radi i koja joj je kulturna i nacionalna zadaća. Čestitam Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu njegovih 150 godina, i želim mu i dalje mnogo uspjeha te da nastavi održavati vrijedne tradicije hrvatskoga glumišta.

Joško Juvančić, kazališni redatelj

Staromodni izričaj

Najprije valja reći da je prije 150 godina uspostavljena Drama kao konstitutivni element budućeg HNK, a da će Opera i Balet kao samostalne jedinice s kontinuiranim djelovanjem nastati poslije (1909, odnosno 1968. godine). Zato je ova obljetnica morala biti fokusirana na prezentiranje najvećih dramskih dostignuća iz povijesti, kako klasičnih, tako i onih suvremenih.

Gdje su se izgubili dramski autori Brešan, Šnajder, Matišić, Vidić, Tena Štivičić, a od redatelja Brezovac, Sviben, Buljan, Jelčić i Frljić – da nabrojim samo neke, uspješne izvan naših granica za koje je HNK zabranjena zona? Naime, s uspostavljanjem hrvatske nacionalne drame završila je prije stoljeće i pol jedna u nizu važnih bitaka za hrvatski jezik, ali općenito i za hrvatski identitet. Sto pedeset godina nakon toga moglo se očekivati da će HNK barem pokušati iskoračiti iz 19. u 21. stoljeće, priređujući slavlje hrvatske drame u suradnji sa svim nacionalnim kazalištima i festivalima u Hrvatskoj te da će pokušati izaći preko granica povezujući se barem regionalno, s važnim kazalištima u našem okruženju. Osim toga, ova obljetnica Drame trebala je konačno poslužiti kao poticaj za okretanje repertoarnih i izvedbenih odrednica prema jasno artikuliranom angažmanu unutar brojnih turbulencija u hrvatskom društvu prema kojima se uprava HNK ponaša potpuno autistično i u krajnjoj liniji – bahato. Najkraće i najjednostavnije rečeno: kao da ne vide što se oko njih događa.

Jer, nacionalno kazalište danas u zemljama s razvijenim kulturnim politikama ne postoji da bi svojim kanonskim produkcijama povlađivalo vladajućim strukturama nego da iste izlaže kritici i udara nemilosrdno u korumpirane centre moći. Kako ironično jednom reče veliki njemački redatelj i intendant Thomas Ostermayer: „Svaka moć da bi preživjela mora imati jake kritičare.“ Pa umjesto da se (u skladu s velikim budžetom s kojim raspolaže) okrene poput ostalih važnih nacionalnih kuća beskompromisnom i modernom kazališnom izričaju, ono inzistira na političkoj poslušnosti, netalasanju svake vrste i staromodnom izričaju u stilu 19. stoljeća. Poslušno, uredno i skupo, to je recept za „jubilarnu sezonu“ koja to zapravo i nije. Nema tiskanih publikacija, nema prigodnih izdanja, tribina na tu temu i rasprava uime novih vizija kazališne umjetnosti koje to kazalište i većina njegovih umjetnika itekako zaslužuju.

A jubileji, makar bili i polufikcionalni, između ostalog služe još i da se na serviranu visoku lopticu očekivanja ponudi i kakav-takav recept za reformu koja je nužna za opstanak, kako same organizacije koja broji više od petsto ljudi, tako i estetike koju ona svojim djelovanjem nužno nameće cijelom društvu. Kultura u ovakvim prilikama baš traži preispitivanje sebe same, a jedini kriterij koji bi trebalo pritom usvojiti je mukotrpna potraga za izvrsnošću – to je cilj i svrha svakog uzbudljivog teatra kakav HNK nažalost još uvijek nije.

Snježana Banović, izv. prof. na odsjeku Produkcije ADU

Srednji put srednjeg repertoara – s polovičnim uspjehom

Kazalište živi kao zrcalo zbilje; katkad prašno i zamućeno, katkad jasno i pročišćeno, ono uvijek, pa i nenamjerno, odražava sliku svoje okoline. A slika nije uvijek svjetlost – odraz može kriti i obrazinu mraka.

Naša domovina, nakon stoljetnih nada i težnji, ostvarenjem svoje samostalnosti počinje konačno živjeti kao cjelovita nacija. Hrvatska kultura time postaje nacionalna u punom smislu te riječi. Njezin se smisao promijenio; nije više dostatno ljubiti hrvatsku zastavu na sceni, traže se novi zadaci i novi junaci.

Danas, u dvadesetoj godini samostalnosti, možemo suditi hladne glave i osmotriti svoju naciju u njezinu čistom liku i u njegovu zamućenom odrazu. Možemo je sagledati bez suza prošlosti, bez uza i galgi, možemo također istražiti njezin najmračniji i najskuplji odraz i pokušati u njegovoj lijepoj i skučenoj arhitekturi i isto takvim scenskim prizorima naći neki smisao.

Raspuće svih povijesnih podjela ipak je ostavilo predubok trag: raspolovilo je i dušu nacije. Ona, shizofrena, luta kroz maglu za himerom Europe, uživajući hip kasnije u smradu i buci balkanske krčme. Znaci su to slabe budućnosti, krhke trajnosti i još krhkijeg smisla.

A odraz, on odražava samo lice tog mraka. U njemu se naziru nekakve spodobe primamljene poput žohara (o kojima su nadugačko raspredale naše novine) mirisom javne kuhinje, javne službe i javne zasluge.

I tako smo došli i do obljetnice, na kojoj će si javne službe tragom javne kuhinje razdijeliti međusobno nagrade za različite zasluge. No slavimo obljetnicu, premda smo zaboravili sadržaj slavlja: kao u nijemom filmu, promiču različite povorke, drže se razni govori, ali se ne čuje ništa. Ponavlja se školska lektira. Za odrasle. Djeca ionako rastu na plodnu tlu cajki i pucačina.

Nije to neobično. Samo budala može optužiti za ovaj mrak nekakve judeomasonske zavjere. Svaka kultura, sasvim u Darwinovu smislu, mora proći kušnje raznih povijesnih okolnosti. Hrvatsku je, kao i njezino stožerno, matično, nacionalno kazalište, napala opasna kušnja samostalnosti i slobode. U strahu od te sasvim opasne nakaze, ono se skrilo iza obrazine nekakva srednjeg puta srednjeg repertoara u osrednje vrijeme s polovičnim uspjehom. I željeno se postiglo: za razliku od nekadašnjih strahotnih skandala, danas više nitko i ne zapaža žutu tortu na trgu problematična imena. Stoga je, obljetnici usprkos, najvažniji kazališni događaj ove sezone u toj bombonijeri Papino obraćanje skupljenom cvijetu i poletu hrvatske kulture, športa i inih špelancija.

Nisam imao mnogo prostora na raspolaganju, ali s obzirom na potpunu šutnju koja me okružuje u dragoj nam domovini poslije 2005, i ovo je neizmjerno puno. Nikom nije stalo do hrvatske kulture, ni upravi, ni zaposlenicima, ni raznim ministarstvima, a bogme ni publici. O tome vam može vjerno posvjedočiti potpisnik ovih redaka, redaktor gomile prašnjavih i zaboravljenih hrvatskih autografa, začetnik projekta snimanja najvažnijih hrvatskih scenskih djela kojega je Ministarstvo kulture uspješno spriječilo u nakani njegova ostvarivanja. Veselimo se i slavimo, ali budimo čiste savjesti i nemojmo poželjeti na brzinu sklepanu daru cara Franje Josipa još mnogo ovakvih proslava i obljetnica!

Mladen Tarbuk,

kompozitor i bivši intendant HNK u Zagrebu

(pripremio Igor Ružić)