Hrvatski spomenici zaslužili bolje

Pukim slučajem u rukama nam se našla knjiga o vezama Hrvatske i UNESCO-a, ili sudjelovanju Hrvatske na UNESCO-ovim listama, što nas je neobično privuklo. Jedna takva knjiga morala je ponuditi cjelovitu informaciju o tom sudjelovanju i njegovoj povijesti, a u prvome redu iscrpne prikaze onih kulturnih dobara što su već upisana na spomenute popise i, sve u svemu, biti priručnikom za kojim bismo često posezali. Namjera je svakako hvalevrijedna, pa valja vidjeti opravdava li knjiga očekivanja.

Logično strukturirana knjiga obuhvaća sve vidove sudjelovanja hrvatske baštine u UNESCO-ovim popisima, pa i šire od toga, od upisane materijalne do neupisane nematerijalne baštine, a nastavlja se korisnim prilozima: prema državama poredanim popisima svjetske baštine. U uvodu se navodi podatak koliko je spomenika bilo na popisu u studenome 2007, pri čemu nije jasno zašto podatak nije ažuriran kada je knjiga dovršena tek potkraj 2010. No središnji dio knjige s pravom čine prikazi naših baštinskih bisera, počevši s onima koji su prvi ušli na listu: Dubrovnik, Split i Plitvička jezera. Nastojeći upoznati nas s vrijednostima kojima su ti lokaliteti zavrijedili upis, autorica sastavlja njihove prikaze služeći se pritom – pretpostavljamo – straga navedenom literaturom. No teško je vjerovati da je neke od svojih navoda mogla pronaći u bilo kojem od tih radova.

Tako se nakon opisa franjevačkog samostana u Dubrovniku tvrdi da se dalje prema istoku nailazi na samostan sv. Klare te na crkvu sv. Spasa; tko se ondje zatekao zna da tomu nije tako, a isto se može iščitati i iz bilo kojega plana grada. Nikako drukčije nego propustom treba nazvati i navod da se u Kneževu dvoru nalazi Muzej povijesti Dubrovnika (a treba: Kulturno-povijesni muzej; nije baš nevažno kakav je ispravan naziv središnjega muzeja u globalno najpoznatijem i najposjećenijem hrvatskom gradu). No najosebujnije je tumačenje nedaleke palače Sponze, na kojoj se uz dosad poznata dva stila, gotiku i renesansu, detektira i treći stil, onaj „antikizirajućih arkada“. Usput možda nije naodmet uputiti na bilješku o autorici, gdje se možemo uvjeriti da nije riječ o nestručnjaku, nego ipak o povjesničaru umjetnosti.

Nema potrebe dalje razlagati tekst o Dubrovniku, tek ćemo kazati da sadržava nepreciznosti različite naravi, poput one gdje navodi Michelozza di Bartolommea i nekoliko redaka dalje Michelozza Firentinca, ne upućujući da je posrijedi isti znameniti graditelj 15. stoljeća.

Napredujući dalje, spotaknut ćemo se u Trogiru o navod da je baroknim gradskim vratima autor „najvjerojatnije“ Bonino iz Milana. Procjenjujemo da je mogućnost za tako nešto ravna ništici, jer je živio dva stoljeća prije njihova nastanka.

Nije cijela knjiga ovakva; neke su jedinice uspjele bolje, ali u drugima su, tko zna zašto, koncentrirani ovakvi slučajevi. Razumljivo je, vjerujemo, što upućujemo baš na njih.

Pogledajmo samo još kako je prošao Veliki Tabor, što se javlja u poglavlju o spomenicima s tzv. Tentativne liste (nigdje nije objašnjeno što taj pojam znači). Rekli bismo da bi u točno dvanaest redaka, koliko njegov opis obuhvaća, teško bilo unijeti više nelogičnosti i netočnosti no što je to ovdje učinjeno. U tom kratkom tekstu, umjesto važnijih pojedinosti, navedeno je kako je „velika, rustikalna dvorana svakako najljepši prostor Velikog Tabora“. Ne doznajemo, međutim, koja je dvorana posrijedi, jer u obzir dolaze barem dvije, a i njihova je ljepota više no upitna. Kao vrijednost istaknuti su i „međusobno različiti krovni pokrovi“, koji bi spomeniku davali „reljefnost“. Pred svime time ostajemo zbunjeni, a na kraju navodimo tvrdnju da središnja zgrada, najstariji dio Velikog Tabora, potječe iz 12. stoljeća. Riječ je o proizvoljnom navodu, za koji nema arhivske ni materijalne potvrde, a može ga se, možda, naći u posve nestručnim napisima.

Pokraj sadržajnih slabosti, čini se da niti lektorski/korektorski segment nije knjizi jača strana. Tako u jedinici o Motovunu čitamo odjednom o Stonu (?!), pa se knjiga doima kao da je sastavljena navrat-nanos. Da ne nižemo i dalje lapsuse i propuste, zaključit ćemo da naši spomenici ipak nisu zaslužili ovakvu sudbinu, a ponajmanje oni vrhunski, kojima se knjiga i bavi.

Ali vrag ne spava. Kad smo već namjeravali zaključiti tekst, zapažamo da bi nešto valjalo pojasniti. U poglavlju o spomenutoj Tentativnoj listi – to će reći među potencijalnim nominacijama za upis – autorica opisuje prijedlog „Proširenje Dioklecijanove palače i povijesne jezgre Splita“. Zaključivši kako proširenje znači, logično, izgradnju što je pridodana Palači u srednjem vijeku, ona svoj opis usmjerava na taj prostor. No uistinu je cijela splitska povijesna jezgra već upisana na UNESCO-ovu listu. Predloženo proširenje naprotiv predviđa – kako stoji, među ostalim, i na web-stranicama UNESCO-a – priključivanje akvedukta te Splitske i Škripa na Braču. Zaključujemo kako nesporazume stvara uvriježeno mišljenje da je u Splitu na Listi samo Palača, a ne cijela povijesna jezgra, uključivo mletački tvrđavni pojas oko grada.

Ipak i ovakva knjiga na određenoj razini zadržava ciljanu uporabljivost i korisnost. Stoga smo se naposljetku posvetili po svemu sudeći zabavnijem popisu svjetske nematerijalne baštine. Tu Hrvatska sa svojih deset dobara pripada među zemlje s ponajviše upisa, što valjda svjedoči da se u nas nazočnost na UNESCO-ovoj listi smatra nekom vrstom prioriteta i da se na tome predano radi. No za oko nam je zapela Grčka samo s jednim upisom, i to – mediteranskom prehranom. Kad uvidimo da su mediteransku prehranu na listu upisale i Italija, Španjolska i Maroko, postavlja se pitanje: a gdje smo mi u svemu tome?