Doprinos hrvatskoj jezičnoj kulturi

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje davanje jezičnih savjeta jedna je od važnih djelatnosti, od njegova osnutka do danas. O tome svjedoče i tri knjige iz toga područja izrađene u toj ustanovi: Jezični savjetnik s gramatikom, 1971, Hrvatski jezični savjetnik, 1999, i netom objavljena knjiga jezičnih savjeta koju upravo prikazujemo. Ova zadnja knjiga opsegom nije velika, oko 150 stranica, ali je u nju zbijen pozamašan kvantum relevantnih jezičnosavjetničkih informacija. A nastala je iz nužde, da udovolji praktičnim društvenim potrebama: kao niz odgovora na mnogobrojna pitanja što su ih autorima kao članovima službe za jezično savjetovanje Instituta u svezi s nedoumicama oko pravilnosti upotrebe hrvatskoga standardnog jezika u javnoj komunikaciji na različitim razinama i u raznim kontekstima gotovo svakodnevno postavljali zainteresirani pojedinci, tvrtke, ustanove i sl.

Izd. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010.

S obzirom na složenost pitanja na koja su odgovarali i razloge zbog kojih su odgovori traženi, autori su knjigu podijelili u tri cjeline. U prvoj, ujedno i najopsežnijoj, koja obuhvaća dvije trećine teksta, nalaze se složeniji savjeti, takvi u kojima se tumače zamršenija jezikoslovna pitanja; riječ je o nizu od četrdesetak argumentirano vođenih i primjerima potkrijepljenih jezikoslovnih raspravica koje redovito završavaju s jasno formuliranim zaključcima i nedvosmislenim rješenjima. U drugoj, specijaliziranoj cjelini, pod nazivom forenzična lingvistika, nalaze se jezični savjeti koji su na upit davani pojedincima ili tvrtkama, a u njima se s pomoću jezičnoga tumačenja spornih slučajeva nude „odgovori na pitanja povezana s kakvim sporom pravne naravi“ u kojemu su se strane u sporu zatekle. U trećoj se cjelini nalaze jednostavniji savjeti, njih 39. U njima se izravno, na sažet način, odgovara na pitanja koja su ili po naravi stvari manje složena pa ne zahtijevaju detaljnjija obrazloženja ili na njih postoje već provjereni odgovori. Na kraju je priložen iscrpan popis znanstveno-stručne literature kojom su se autori služili, popis izvora iz kojih su crpili primjere (Hrvatska jezična riznica, Hrvatski nacionalni korpus, Jednomilijunski korpus hrvatskoga književnog jezika, Klasici hrvatske književnosti) i popis pokrata za rječnike i normativne priručnike koje su u knjizi upotrebljavali.

Autori Jezičnih savjeta suautori su i izvršni urednici već spomenutog, prije desetak godina objavljena velikog i ambicioznog Hrvatskoga jezičnog savjetnika. Taj podatak uvelike ih kvalificira kao stručnjake sa zavidnim iskustvom u istraživanju i prezentaciji hrvatske jezičnosavjetničke problematike. U knjizi koja je pred nama to je iskustvo došlo do punog izražaja. A najvidljivije je u tome što se u davanju jezičnih savjeta dosljedno pridržavaju dobro odabrane savjetničke metodologije koja im omogućuje da bilo koji normativno upitan problem hrvatskoga standardnog jezika svestrano razmotre u cjelini i u detaljima, u njihovu dijalektičkom odnosu. Autori naime u svom radu s pravom polaze od uvjerenja da valjani i u krajnjoj crti dugoročno korisni mogu biti samo oni jezični savjeti koji nisu dani ad hoc, nego su nakon pomno obavljene analize spornoga dijela jezičnoga sustava znanstveno i stručno argumentirani. A poželjno je, ako je ikako moguće, da predloženo rješenje bude potkrijepljeno i potvrđenim primjerima iz lingvistički relevantna korpusa. Samo tako koncipirana jezičnosavjetnička djelatnost, sa znatnim istraživačkim udjelom kao pretpostavkom, može doprinijeti istinskom promicanju hrvatske jezične kulture i podizanju njezinih izražajnih mogućnosti na učinkovitiju komunikacijsku razinu.

Naši su se autori u ovoj knjizi nesumnjivo potrudili da udovolje tim zahtjevima. Zato u njih ne nedostaje ni argumentirane stručne analize svakoga normativnog problema kojim se bave, ni obilnog oprimjerivanja pojedinih rješenja koja predlažu kao ispravna i prihvatljiva. Zbog strpljivog traženja znanstveno valjanih odgovora nerijetko se pritom ulazi i u izrazito tanane jezikoslovne raščlambe na različitim razinama opstojnosti standardnoga jezika, od morfološko-tvorbene i posebno terminološke preko gramatičke do leksičke i semantičke, uključujući tu i korpusnu, a ne gube se iz vida ni sociolingvistički aspekti razmatranih pitanja, pri čemu se uvelike vodi računa kako o brojnim posuđenicama u hrvatski standardni jezik, posebno anglizmima, tako i o funkcionalnostilskom raslojavanju suvremenoga jezičnog izraza u njegovim polivalentnim društvenim funkcijama.

U predlaganju ispravnih rješenja domaći se leksemi i sintagme načelno preferiraju pred inojezičnima, ali ne uvijek i ne pod svaku cijenu, nego po točno određenim kriterijima i po precizno utvrđenoj hijerarhiji. Jednako se tako kao valjana, po načelu novo za gotovo, ne predlažu uvijek ni ona rješenja, ako se autori iz opravdanih razloga s njima ne slažu, na koja se nailazi u postojećim normativnim priručnicima, kao ni ona za koja se u korpusu eventualno nalazi više potvrda. Prema svim slučajevima koje razmatraju, pa i prema nekima za rješenje kojih su se prije i sami zalagali, a sad ih revidiraju, autori su uspjeli uspostaviti primjereno ujednačen kritički odnos. U tom odnosu prednost se daje onome što je s gledišta sustava pravilnije, i unatoč činjenici da mu učestalost potvrdâ u korpusu može biti niska, što je jezično potencijalnije, s većom mogućnošću izvođenja, što je terminološki ispravnije i kontekstualnostilski primjerenije. Svi ti izbori, pojedinačno, i uklopljeni u sustav, znatno doprinose brušenju hrvatskoga jezičnog izraza.

Osim što u analizi pojedinog slučaja korektno i obilno navode i komentiraju rješenja drugih, iz probrane literature na koju se oslanjaju, prihvaćajući ih ili ih odbijajući, autori Jezičnih savjeta nerijetko s tim rješenjima i polemiziraju, nalaze im nedostatke te se time legitimno dovode u priliku da za isti problem predlažu i svoja rješenja, držeći ih, dakako, boljima od postojećih. Razvijen kritički odnos prema svakom pitanju koje iz postavljenog upita proizlazi imanentan je metodologiji kojom pristupaju predmetu istraživanja. A praktična se metodologija njihova rada sastoji u tome da najprije postave problem, najčešće istaknut već u naslovu članka, u upitno-alternativnom obliku: je li bolje jedno ili drugo, potom o tome podastiru opširnu dokumentaciju u postojećim priručnicima, s potvrđenim primjerima za obje mogućnosti, nakon čega u analizi po odgovarajućim jezičnim pravilima pristupaju rješenju postavljenog problema, iznoseći argumente za i protiv, i konačno se u zaključku odlučuju za obrazloženu varijantu rješenja. Unatoč složenosti, neujednačenosti, a često i kaotičnosti problematike koju izlažu, trude se da način toga izlaganja bude krajnje jednostavan. Koliko god je to moguće, autori nakon stručne ekspertize normativnog problema na kraju svakoga savjeta u zaključcima nastoje biti što jednoznačniji. Ondje gdje su mogućnosti rješenja alternativne, navode se razlozi zbog kojih je to tako. Na taj se način čitatelju ulijeva povjerenje da ga se maksimalno pouzdano vodi kroz problematiku koja ga zaokuplja.

Zbog svega navedenog držimo da su Jezični savjeti troje autora, objavljeni prvenstveno s namjerom da čitateljima olakšaju snalaženje u služenju hrvatskim standardnim jezikom u javnoj upotrebi, i po primjerenoj metodologiji obrazlaganja normativne problematike koju izlažu i po konačnim rješenjima koja se u njima donose, iznimno vrijedan doprinos hrvatskoj savjetničkoj literaturi, a onima koji hrvatski standardni jezik u javnoj komunikaciji žele upotrebljavati na što kvalitetniji način nesumnjivo su pouzdan oslonac u razrješavanju velikog broja različitih jezičnih nedoumica na koje svakodnevno nailaze.