Croatia rediviva, Deo gratias

U ponovno oživjeloj Hrvatskoj treba prikazivati da je ča-kaj-što nosiva greda hrvatskoga jezika, da ga bez nje nema. Gajiti i njegovati svijest o tome potrebno je da bi se iscijelio ozlijeđeni odnos prema vlastitomu jeziku. Da ga u svoj punini istine svi doživljujemo kao svoj

Ča-kaj-što izvrsna je krilatica da poprati spomen na Croatia rediviva, na ponovno oživjelu Hrvatsku. A ona, Bogu hvala, i hvala svima onima koji su radili za nju i žrtvovali se za nju, hvala cijelomu narodu koji je u odlučnim trenutcima pokazao smrtnu odlučnost i čvrsto jedinstvo – ona jest ponovno oživjela i tu je, živa, svim protivštinama unatoč. Te protivštine ne mogu nam zamutiti bistrinu radosti nad tim. Ako želimo biti vrijedni toga njezina ponovnog oživljavanja, ne smijemo to dopustiti.

Pero Jakšić, Reljef fra Bernardina Splićanina u Franjevačkom samostanu u Splitu

Ako ćemo to da je Hrvatska ponovno oživjela iz pu-ne duše jednim glasom spominjati, na hrvatskom jeziku, to ne može biti nego trojako: na čakavsku, na kajkavsku i na što-kavsku. Tako je, naime, trojako, hrvatski jezik ustrojen. Go-vori kojima govore Hrvati razudili su se u tri narječja: čakav-sko, kajkavsko i štokavsko. U jednom se pita ča, u drugom kaj, a u trećem što. Ta narječja nisu svako za sebe. Svako za sebe mogla bi to biti i tri najuže srodna južnoslavenska jezika. Razlike među njima, kako god su male, nisu opet niti bezna-čajne. Čakavski, kajkavski i štokavski postoje samo u odnosu jednoga s drugim i u dodiru jednoga s drugim. Po tome to troje jest hrvatski jezik. Njegova arhetipska slika je sporazu-mijevanje na sajmu u Fužinama u Gorskom kotaru. Kroz to mjesto teče rijeka Ličanka. S njezine desne strane, prema jugu i zapadu, u mjestu se govori čakavski, s lijeve, prema sjeveru i istoku, kajkavski, a u Liču, naselju u obližnjem polju, govori se štokavski. Na sajmu u Fužinama susreću se tako i čakavci i kajkavci i štokavci i, naravno, razgovaraju, trže, sporazumi-jevaju se, ostajući pri tome čakavci, kajkavci i štokavci. Upra-vo to je hrvatski jezik.

Štokavština proizlazi iz odnosa prema čakavštini i kajkavštini

I u slovenskim govorima pita se kaj. Ipak to nisu kajkavci: nemaju bliskoga dodira s čakavcima, a niti sa štokavcima. Isto tako Makedonci i Bugari pitaju što, a opet nisu štokavci, nemaju bliskog dodira s čakavcima, a niti s kajkavcima. Isto tako ni Srbi zapravo nisu štokavci jer ni u njih nema nikojega oblika prisnijega dodira niti s kajkavskim ili s ča-kavskim. Za razliku od Hrvata štokavaca, koliko god im slič-no govorili, oni stoje izvan toga odnosa. Kad se za Srbe kaže da su štokavci, to je samo oznaka za svojstva njihova dijalek-ta, a ne puno životno uvrštavanje među one koji govore vrlo slično, ali su i stalno suočeni, izravno ili neizravno, s čakavcima i kajkavcima.

M. A. Reljković, autor Satira, pučke knjige svjetovnog sadržaja

No da bi se vidjelo o čem se tu zapravo radi treba pogledati kako je u Hrvata nastajao, razvijao se i rastao knji-ževni jezik sve do svoje standardizacije. To je jezik kakav je u knjigama, što književni jezik zapravo i znači, a u njegovu okviru, dakako, i jezik lijepe književnosti, umjetnosti riječi. Kao i svi drugi narodi slavenskoga jezika, Hrvati su dugo ži-vjeli na prostoru avarskoga vladanja u bespismenoj kulturi. Svi tekstovi koji su nosili i oblikovali njihovu zajedničku svi-jest, posredovali im doživljavanje svijeta, predavali su se u njih od naraštaja naraštaju isključivo usmeno. Zbog toga su ti tekstovi, da se lakše pamte, bili najčešće sastavljeni u veza-nom govoru. Oni najvažniji, obredni tekstovi i zakoni, preda-vali su se izvorno svi u vezanom govoru, mi bismo rekli da su to bile svete pjesme. Obredni tekstovi kazivali su mitove koji su izricali skrovito ustrojstvo svijeta, a zakoni odredbe koje su uređivale društveni život. U najdubljoj starini među ti-me dvojim i nije bilo bitne razlike. Za to je dakako postojao hijeratski pjesnički jezik. Taj se tek u novije, moglo bi se čak reći najnovije vrijeme, od šezdesetih godina prošloga stoljeća, korak po korak rekonstruira iz ulomaka što su se očuvali naj-više u usmenoj književnosti na slavenskim jezicima. I hrvat-ska predaja daje bogatoga materijala za takvo istraživanje.

Spomenik Ljudevitu Gaju u Krapini

Solunska braća

Narodi slavenskoga jezika opismenili su se tek kad su se pokrstili. Hrvati su kroz to prošli vrlo rano, još na kraju 8. i u prvoj polovici 9. stoljeća. Rusi znatno kasnije, tek u 10. stoljeću. Slova koja su Hrvati naučili prva bila su latinska i je-zik kojim su se pismeno predstavili svijetu u svojoj kneževini karolinškoga tipa i iz benediktinskih samostana u njoj bio je latinski. Naučili su to od franačkih misionara. Još danas tako govore s kamena: pro duce Terpimero... „za kneza Trpimi-ra...“ ravno iz dubine polovice 9. stoljeća ili – Branimiro comes, dux Cruatorum cogitavit... „– Branimir glavar, knez Hr-vata, zamislio je...“ iz njegove druge polovice. To su najstariji glasovi od Hrvata iz njihove pismenosti. Može se stoga s mnogo razloga reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti.

Gazophylacium Ivana Belostenca u Muzeju grada Zagreba

No narodi slavenskoga jezika, koji je tada bio život-no još za sve isti, dobili su, također u 9. stoljeću, velike uči-telje, potekle iz Soluna, iz kuće visokoga bizantskog časnika. Bili su to Konstantin, učeni klerik zvan Filozof, i njegov stariji brat monah Metodije. Konstantin je na smrtnoj postelji postao monah Ćiril. Rimska ih crkva i danas štuje kao svete Ćirila i Metoda. Oni su za sve koji govore slavenskim jezicima stvorili pismo i sjajnu pismenu kulturu, uredili slavensko bogoslužje, utemeljili književnost, dakako crkvenu. Na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće iz zapadnoga Potkarpaća, gdje su slavenskoj vlas-ti predstojali moravski kneževi, i iz Panonije i Sirmija (Srijem-ske Mitrovice), gdje je papa postavio Metodija za nadbiskupa metropolita da upravlja novouspostavljenom slavenskom crk-vom, kada je franačka crkva i njezin metropolit u Salzburgu (zgodno bi tu bilo skupa s Česima reći Solnogradu), ne baš po volji Rima, uz pomoć svjetovne vlasti uništila crkvu i raz-jurila sljedbenike, neki od izbjeglih učenika te škole došli su u nekadašnju rimsku Dalmaciju, na hrvatski kulturni prostor. Uz latinsku pismenost što su je dobili od franačkih misionara, Hrvati i svi oni koji će to postati dobili su pismenost i pisme-nu kulturu i iz škole solunske braće. Pismo joj je bila glago-ljica i uz nju već odrana i ćirilica. Godine 925. papa u pismu splitskom nadbiskupu Ivanu spominje tu školu. Zove ju Methodii doctrina, „Metodijeva nauka“ i kaže da je njome „provrvjela“ crkva u Dalmaciji. Nema dakle dvojbe tko je tu bio prvi učitelj i od kuda Hrvatima glagoljica. Književni jezik koji od-govara njihovu slavenskom govoru dobili su Hrvati od glago-ljaša.

Književni jezik koji je naučavala Methodii doctrina u znanosti se najprikladnije naziva starocrkvenoslavenskim. Njegova su dijalekatska obilježja južnoslavenska i po tome Hrvatima vrlo bliska, ali nisu hrvatska nego makedonska. Po-mišlja se s dobrim razlogom da su solunska braća prevodeći crkvene tekstove za Slavene polazila od govora slavenskih naseljenika u samome gradu Solunu, od slavenskoga govora dakle kojim su najbolje vladali. Hrvatski glagoljaši su kao vjerni učenici njihove škole taj jezik pomno učili, savjesno njegovali i predavali od redakcije do redakcije svojih svetih bogoslužbenih knjiga. Tek su glasovni lik riječi prilagođivali hrvatskomu. Tako je u njihovim školama i pisarnicama nasta-la hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika. Ona se u čistom i netaknutom obliku u svetoj liturgiji očuvala kroz ci-jeli srednji vijek do novoga vremena.

Zamjenjivost na-ziva slovinski nazivom hrvatski

No izvan liturgije, najprvo u tekstovima pravnoga sa-držaja, glagoljaši su svoj jezik već sasvim rano otvorili utjecaju hrvatskoga narodnog govora. Od crkvenoslavenskoga ostajali su tu samo tragovi. I tako nam već s prijelaza 11. stoljeća u 12. s Bašćanske ploče, u koju je glagoljicom uklesan natpis o darovanju, odjekuju riječi: Az opat Držiha pisah se o ledini juže da Zavanimir kralj hrvatski v dni svoje v svetuju Luciju. To je hrvatski književni jezik koji se jedva razlikuje od hrvatsko-ga narodnog govora onoga vremena, vrlo svečan jer se njime zapisuje pravni čin kojim kralj, hrvatski kralj, vrši darovanje benediktinskomu samostanu svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. I danas tu treba znati samo to da az znači „ja“, da se znači „to“ i da juže znači „koju“ pa se sve ra-zumije. A ipak je jezik toga natpisa ostao uzorak zahtjevne ći-rilometodske pismene kulture. Tako je govorni jezik preko ši-roke otvorenosti hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezi-ka narodnomu ušao u knjige, povelje, zakonike i statute. Ula-zio je dakako još i više u molitve i crkvene pjesme. Književni jezik poprimao je tako sve više dijalekatska obilježja narod-noga.

Književni jezik solunske braće, koji je tako postao književni jezik Hrvata, imao je još od njih samih svoje ime. To ime u hrvatskom izgovoru glasi, već prema dijalektu, da-leko najčešće slovinski, rjeđe slovenski, a daleko najrjeđe slovjenski. Takvim slovinskim jezikom ispisan je natpis na Bašćanskoj ploči. U hrvatskoj sredini taj se jezik mogao zvati i hrvatskim i u razna se vremena na raznim područjima često tako nazivao. Isto tako se taj jezik u drugim narodnosnim sre-dinama zvao bugarski, srpski, ruski. Zamjenjivost staroga na-ziva slovinski mladim nazivom hrvatski bitno je obilježje hr-vatskoga književnog jezika.

Hrvatska glagoljaška književnost, koliko su njezina djela došla do nas, najviše se i najdulje, u prvo doba gotovo jedino, razvijala na području čakavskoga narječja. Tako je i narodni jezik koji je preko otvorenosti slovinskoga ulazio u knjige imao čakavska dijalekatska obilježja. Taj nam se knji-ževni jezik izvan liturgijskih knjiga spontano pokazuje kao hrvatski čakavski s gušće raspoređenim ili više razrijeđenim zaostatcima crkvenoslavenskoga. Tako se onda čini kao da je hrvatski književni jezik najprvo bio čakavski. To pak prema shvaćanju kakvo je u nas tradicionalno prošireno znači da je čakavsko narječje u Hrvata prvo bilo uzdignuto u književni jezik. No mi već znamo da je hrvatski književni jezik u svo-jem temelju slovinski, a to će reći ćirilometodski staromakedonski. Kako tu doista stoji s obilježjima hrvatskih dijalekata može se pokazati na vrlo konkretnom, upravo opipljivom primjeru. To je povijest hrvatskoga lekcionara.

Redakcije Bernardinova lekcionara

U crkvama s latinskom liturgijom bogoslužbena su se čitanja poslanice i evanđelja čitala, dakako, na službenom liturgijskom jeziku, latinskom. No poslije toga ih je trebalo či-tati i na jeziku koji puk u crkvi razumije. To je tako bilo stro-go propisano još u crkvi Franačkoga carstva. Potrebne su ta-ko bile knjige u kojima su bili prijevodi tih odlomaka Novoga zavjeta kako su se čitali pri misi. Te su se knjige zvale lekcionari. Sačuvali su nam se odlomci takvih lekcionara iz 14. i 15. stoljeća na čakavskom hrvatskom narodnom jeziku s jasnim tragovima crkvenoslavenskoga, što će reći na jako ponarođenom slovinskom jeziku, onakvom kakvoga poznajemo još od Bašćanske ploče.

Na samom kraju 15. stoljeća tiskao je franjevac Bernardin Splićanin u Mletcima svoj lekcionar. Uredio ga je pre-ma liturgijskim običajima Rimske kurije, a oslanjao se pri to-me na dotadašnje hrvatske prijevode tih čitanja, koji su opet svi vezani s crkvenoslavenskim prijevodima. Sve je to dakle jezik slovinski. Jezik Bernardinova lekcionara izrazito je obi-lježen čakavski. Izdan je poslije u više redakcija koje su sve u tom pogledu jednake. No kada je na samom početku 16. stoljeća dubrovački vlastelin Nikša Ranjina izradio redakciju Bernardinova lekcionara namijenjenu dubrovačkomu pod-ručju, redigirao je Bernardinov tekst tako što je čakavska obi-lježja njegova jezika u velikoj mjeri zamijenio štokavskima u skladu s govornim navikama dubrovačkoga kraja. Čakavski tekst je tako postao štokavski, a ipak je to ostao isti prijevod. Tu je sasvim umjesno govoriti o štokavskoj stilizaciji Bernardinova lekcionara.

Već početkom 17. stoljeća tiskana je još korjenitija štokavska redakcija Bernardinova lekcionara. Izradio ju je bo-sanski franjevac Ivan Bandulavić. Taj je lekcionar služio u svim crkvama širokoga štokavskog područja pod osmanlijskim vladanjem, od Makarskoga primorja preko Hercegovine, Bosne, Slavonije i Srijema, pa sve do Budima, gdje god je na-rod govorio hrvatski. Književni jezik istoga lekcionara tako se je još više učvrstio i jako proširio kao štokavski. Na tom jezi-ku nastala je književnost franjevaca redodržave Bosne Srebre-ne koja je bila namijenjena širokim narodnim slojevima. Isto se događalo s molitvama i crkvenim pjesmama. Taj štokavski književni jezik nastao je u prisnom dodiru s čakavskim, dije-lom u dodiru na istim tekstovima u različitim njihovim redakcijama. Baš po tome je taj štokavski jezik hrvatski, to je slovinski jezik na štokavsku onako kako je ono bio slovinski jezik na čakavsku. A na lekcionarima možemo dobro pratiti kako se ovo pretvara u ono. Na čakavskom narječnom pod-ručju štokavski su lekcionari, međutim, postupno potiskivali čakavske.

Isto pokazuje i hrvatska renesansna književnost. Nje-zino je pjesništvo izrazito druželjubivo. U njoj su se stoga ra-do pisale pjesničke poslanice i lirske pjesme s osobnom posvetom. Tako su pjesnički drugovali Dubrovčani s Hvaranima i Koručulanima. U pjesmama jednih prevladavaju štokavska dijalekatska obilježja, u drugih čakavska. To je sve jedna renesansna književnost i oni ju tako doživljavaju, sve jedan je-zik. Sve je to jedno i sve hrvatsko, a oni to upravo tako i zo-vu.

Kajkavska stilizacija

A u zagrebačkoj biskupiji nije bilo lekcionara iz ko-jega se puku čitala poslanica i evanđelje koji nije bio kajkav-ski udešena redakcija dalmatinske knjige. Otkrio je to i obja-vio još nitko manji nego Vatroslav Jagić, ali u filološkoj zna-nosti i našoj kulturnoj svijesti nije imalo primjerenoga odjeka. Isti tekst stiliziran je tako da je dobio kajkavska dijalekatska obilježja. Tu se čakavska i štokavska redakcija tako rekuć pred našim očima prelijeva u kajkavsku. Nema baš nikakve dvojbe da je to sve jedan književni jezik u čakavskoj, štokav-skoj i kajkavskoj stilizaciji svojih redakcija. A valja sebi pre-dočiti što knjiga kao lekcionar znači za razvoj jezične osjetljivosti puka. Iz njega se svima, nepismenima i pismenima, u svakoj župnoj crkvi svake nedjelje i blagdana čitaju tekstovi koji se duboko usijecaju u svijest i time bitno određuju jezič-nu sposobnost, svu izražajnost i stilističku osjetljivost čitave široke jezične zajednice.

Bilo je više lekcionara na štokavski ugođenu jeziku, a u 17. stoljeću nastala je i cijela pučka vjerska književnost na tom jeziku, vjerska pouka i propovijed, sve u tijeku pokreta katoličke obnove, a u 18. stoljeću, u ozračju prosvjetiteljstva, pučke knjige svjetovna sadržaja kao što su Razgovor ugodni Andrije Kačića Miošića i Satir Matije Antuna Reljkovića.

Napuštanje dotjeranijega tipa jezika u korist rasprostranjenijeg

Na zapadu pak, na području obuhvatno obilježenom domenama Zrinjskih i Frankopana, na području od Istre i Kvarnera do Međimurja i dalje po Ugarskoj u Zaladskoj žu-paniji, izgrađivao se na istom glagoljaškom temelju književni jezik u kojem su se na glagoljaškoj podlozi čakavska dijale-katska obilježja susretala i slijevala s kajkavskima. Osobito rječito svjedoči o tome Raj duše, molitvenik Katarine Zrinjske. Tu naši filolozi, zaslužni za istraživanje te pojave, govore o ozaljskoj školi. Takav pristup književnom jeziku, uključujući i štokavsku sastavnicu najavljuje Juraj Križanić, a najpotpunije ga predstavlja divovsko leksikografsko djelo Ivana Belostenca. Poslije pogubljenja u Bečkom novom mjestu 1671. i pot-punoga sloma zrinjsko-frankopanske državine urušila se je i ozaljska škola, a nastavila ju je književnost kojoj je jezik imao sasvim pretežno kajkavska dijalekatska obilježja. Uvelike se izgubio osjećaj za širokopoteznu obuhvatnost. Skvrčilo se je u sužene okvire.

Tek ilirski pokret pod vodstvom Ljudevita Gaja u tri-desetim je godinama 19. stoljeća ozbiljno i odlučno pristupio stvaranju jedinstvenoga književnog jezika za sve Hrvate. Oslonili su se na većinski, onaj književni jezik istočne verti-kale od Makarskog primorja do Budima na Dunavu, štokav-ski stiliziran jezik koji je u međuvremenu prevladao i na ča-kavskom području. Napustili su kajkavski stilizirani književni jezik što se poslije sloma onoga što je bilo vrlo životno zapo-čelo u ozaljskom krugu nadovezao na nj napustivši gotovo potpuno njegovu čakavsku komponentu. Taj je jezik, poznat kao kajkavski hrvatski književni jezik, bio već uvelike uzna-predovao prema standardizaciji, postao je sredstvo europske komunikacije svojega vremena i bio u tom pogledu razvijeniji od onoga štokavski stiliziranoga. No sve je to kao književni jezik bio slovinski, crkvenoslavenski, posve preplavljen na-rodnim jezikom, preplavljen tako da od njegovih staromakedonskih obilježja nije ostalo ni traga, a narodni jezik koji ih je sasvim potisnuo imao je različita narječna obilježja, na po-četku 19. stoljeća još samo kajkavska na sjeverozapadu oko Zagreba, Križevaca i Varaždina i štokavska na svem ostalom hrvatskom prostoru. Bilo je jasno da je u tim okolnostima valja-lo napustiti razvijeniji i civilizacijski dotjeraniji tip književnoga jezika u korist onoga koji je obuhvaćao većinsko i za budući razvoj presudno područje, već spomenutu istočnu vertikalu u razvoju hrvatskoga književnog jezika.

Taj teški pothvat sjajno je uspio Ljudevitu Gaju i ilircima. Otpor je, kad se zna o kakvom se tu zahvatu radilo, bio zapravo neznatan. Prilike su bile dozrele, a pokret snažan. Ilirci su htjeli i dinamički izgrađivali standardni jezik štokav-skih dijalekatskih obilježja. Ali su smatrali da iz njega ne valja, da se upravo ne mogu, sasvim isključiti niti kajkavska niti ča-kavska. Svi Hrvati, i čakavci i kajkavci, trebali su taj standar-dizirani književni jezik ne samo prihvatiti nego i doživljavati kao svoj. Ne tuđiti se od njega.

Novoštokavski purizam hrvatskih vukovaca

Standardizacija je proces koji traži vremena jer se nove jezične navike moraju sleći i ustaliti. Škola treba da uči-ni svoje. To ni ilirci nisu mogli postići preko noći. Trajalo je tako razdoblje nesigurnosti i u njem je škola hrvatskih sljed-benika Vuka Stefanovića Karadžića, velikoga i uspješnog re-formatora srpskoga književnog jezika, uz snažnu potporu po-litičkih čimbenika onoga vremena, pod pritiskom u tome su-kladnih interesa Beča i Pešte, dobila odlučan utjecaj u hrvat-skoj jezičnoj politici i dovršila standardizaciju hrvatskoga jezi-ka u smislu isključivog novoštokavskoga purizma. To je zna-čilo napustiti hrvatsku književnojezičnu tradiciju, pa su vukovski jezikoslovci i zdušno radili na tome. Otpor je bio izri-čit, osobito je briljantno tu nastupio Ante Radić, ali je ostao nemoćan. Vukovci ipak nisu uspjeli. Naš standardni jezik uvelike nastavlja hrvatsku književnojezičnu tradiciju, hrvatski književnici obranili su ju u mnogome od hrvatskih jezikoslo-vaca vukovaca. Ipak taj jezik, osobito što se tiče odnosa pre-ma čakavskomu i prema kajkavskomu, nije onakav kakav su ilirci htjeli da bude. Narušen je sklad u hrvatskoj jezičnoj za-jednici. Mnogi kajkavci i čakavci otuđeni su od svojega standardnog jezika, ne prepoznaju ga kao ponarođeni slovinski različitih narječnih redakcija, kao standardiziran jedan oblik svojega stoljetnog jezika. A i škola ih od kraja 19. stoljeća ne uči tako.

Standardni nam je jezik dosljedno stiliziran novoštokavski. Predosljedno rekli bi ilirci da mogu govoriti iz groba. I bit će da imaju pravo. No povijest je tekla kako je tekla i to se ne može promijeniti. Osobito se ne može kad se radi o jednokratnom i neobrativom koraku kakav je standardizacija književnoga jezika. Kada je taj korak učinjen, kada se doista dogodio, može se tako nastali standardni jezik još samo zatrti, koliko god je to teško, ali se ne može mijenjati. Zahvate tu omogućuje jedino elastična stabilnost svojstvena svakom standardnom jeziku. Mogu se, drugim riječima, uvoditi samo takve promjene koje ga ne destabiliziraju. U tom okviru mo-žemo aktualizirati našu književnojezičnu baštinu i unositi bo-je i bljeskove neštokavskih dijalekata u svoj standardni jezični uzus. Možemo čak u pjesništvu na standardnom jeziku pri-hvatiti izraze kao tvojih gorah i zvjezdanijem tragom, ali samo kao izraze s osobitim stilističkim nabojem, a nikako to ne mogu biti niti postati neutralni i obični standardni izrazi, sasvim bez obzira na to koliko to tko želio. To je, pošto se standardizacija jednom dogodila i učvrstila, naprosto nemo-guće. Ako mislimo da to ipak jest moguće i za tim težimo, sa-mo se zavaravamo. Svaki trud oko toga troši snagu, a ostaje uzaludan.

Standardni pak jezik, kad jednom nastane i učvrsti se, predstavlja svu svoju povijest, sve što je prošao da bi po-stao standardni, predstavlja sve dijalekte onih kojima je stan-dardni jezik. Hrvatski standardni jezik upravo je po tome hr-vatski što predstavlja sav književni jezik: i čakavski i kajkavski i štokavski stiliziran. Da ih predstavlja sve, to mu se premalo pozna na prvi pogled jer nije ostao kakva su ga zacrtali ilirci, nego je došao pod jak utjecaj isključivoga i netolerantnog novoštokavskoga purizma. I koliko god taj nije uspješno prove-den, jezična naobrazba kakva je prevladala u hrvatskom škol-stvu ucjepljuje nam ipak takva shvaćanja, premda se ona ne provode dosljedno i standardizirani je hrvatski književni jezik i kraj svega toga ostao hrvatski.

Književni jezik i narodni govori utječu jedno na drugo

Pokazalo se tako da cjelovitost i jedinstveno troj-stvo hrvatskoga jezika najizrazitije nosi književni jezik cjeli-nom svoje povijesti. Tu se hrvatski jezik najjasnije pokazuje kao samosvojan među južnoslavenskim jezicima. Ako prati-mo jezične mijene od praslavenskoga doba do našega današ-njeg, ne vode nas one tako da bismo mogli obuhvatiti sve go-vore kojima govore Hrvati i samo takve govore. Vode samo do zapadnoga južnoslavenskoga: do govora kojima govore Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Od te se cjeline tek poslije kraja 9. stoljeća odvojio slovenski. Po glasovnim mijenama praslavenskog hrvatski se jezik stoga ne može od-rediti niti razgraničiti prema drugim (južno)slavenskim jezici-ma. To je onima kojima odgovara da hrvatskoga jezika nema dalo argument za tvrdnju da to doista tako i jest. S tom se tvr-dnjom susrećemo u svijetu na svakom koraku, a i u nas se javlja, u posljednje vrijeme dosta glasno. Tomu je išlo na ruku što se od epohe pozitivizma u drugoj polovici 19. stoljeća nametnula redukcionistička dogma da u strogom jezikoslovlju treba zanemariti književne jezike jer su to „umjetne tvorevine“ i po tome nisu „pozitivne činjenice“. No kako književni jezik i organski narodni govori, htjeli to pozitivisti ili ne, uvijek utječu jedno na drugo, mogu se kao hrvatski govori odrediti svi oni zapadnojužnoslavenski narodni govori na koje utječe hrvatski književni jezik. I tako opet imamo ča-kaj-što.

Potrebno je stoga gajiti i njegovati svijest o tome da je ča-kaj-što nosiva greda hrvatskoga jezika, da ga bez nje ne-ma. U ponovno oživjeloj Hrvatskoj, u Croatia rediviva, kad nam to nitko više ne može braniti, treba to opet i opet dovo-diti pred oči, prikazivati tako da se ne samo zna, nego da se i doživljava. Potrebno je to da bi iscijelio ozlijeđeni odnos prema vlastitomu jeziku. Da ga u svoj punini istine svi doživljujemo kao svoj.

Pjesnička manifestacija Croatia rediviva (ča-kaj-što), manifestacija što se svake godine upriličuje u Selcima na oto-ku Braču, upravo je to. Za to nam je dragocjena, nezamjenji-va svim Hrvatima. Pjesmama na svim hrvatskim narječjima može se na njoj dovinuti do krunjenja maslinovim vijencem. Time se osobito zorno i dojmljivo predočuje trojstvenost hr-vatskoga jezika. Trojstvo njegova jedinstva. Pjesme što se u toj prilici recitiraju ostaju trajno prisutne i pristupačne u zbor-niku Maslinov vijenac. Ovim četvrtim zaokružuje se dvadeset godina te pjesničke smotre! Ta četiri zbornika vijenac su ma-slinovih vijenaca. Njime se zasluženo ovjenčao pjesnik Drago Štambuk koji je pokrenuo i organizirao te manifestacije, ure-dio zbornike, udahnjuje život svoj toj djelatnosti koja na pre-krasan način izražava živost ponovno oživjele Hrvatske. Ali ovjenčao je njime i sve nas, obdario darom boljega poznava-nja svojega jezika, utemeljenim ponosom na nj. Dovodi nam pred oči što nam jezik i kakav doista jest.

(Pogovor knjizi Maslinov vijenac 4,

koja će uskoro izaći iz tiska)