Bućanova druga faza

Više od dva desetljeća Boris Bućan dominirao je hrvatskom likovnom scenom u oblikovanju brojnih plakata pa ga je ta, gotovo bismo rekli, „vladavina“ u tom mediju i prometnula u autora čija je golema pojava postala amblematskom i nije se mogla „uokviriti“ u samo taj nacionalni kontekst.

Napose se pokazao superiornim u oblikovanju onih plakata u kojima je na zadanu temu (glazbe, baleta, dramskih predstava…) smionim i inventivnim varijacijama stvarao serije plakata velikih dimenzija (plakati – prostorne slike) od kojih su mnogi nedvojbene antologijske vrijednosti. Ili pak onda kada je problematizirao temu u specifičnom prostornom kontekstu lucidno poentirajući njezinu likovnu komponentu snažnom autorskom osobnošću. To iznimno plodno i stvaralačko razdoblje obilježilo ga je kao autora osebujne imaginacije, izrazito ludičke komponente kojom je i oblikovao djela koja su već sada trajna vrijednost suvremene hrvatske umjetnosti. Međutim Bućanovo djelo prepoznato je po tim osebujnim autorskim značajkama i visoko vrednovano i u širem kontekstu suvremene svjetske umjetnosti u kojem je također već katalogizirano kao njezin integralni čimbenik. Naime, njegovi brojni radovi apostrofirani su prestižnim međunarodnim nagradama, recentnim pregledima suvremene svjetske umjetnosti (katalozima, publikacijama, izložbama, knjigama…) te se nalaze u stalnom postavu brojnih i uglednih muzeja, galerija i zbirki. Dostatno je ovom prigodom tek spomenuti da je njegov plakat za balet Igora Stravinskog Žar ptica izabran za naslovnicu kataloga izložbe The Power of the Posters u Victoria and Albert Museumu u Londonu 1998.

Crna svjetlost noćne lampe u podne, 2010.

Ta plodna desetljeća, na koja sada podsjećamo u nastojanju da lociramo to iznimno značajno razdoblje Bućanova stvaralaštva, započinju 1970. godine njegovom prvom samostalnom izložbom plakata u Galeriji Studenskog centra u Zagrebu i njen plodan trag slijedimo sve do sredine 8o-ih godina 20. stoljeća. O tome sada govorimo najviše zato kako bismo još jednom naglasili da se upravo tada Bućan profilirao kao osebujan autor i u drugim medijima, te da je na plakatima ta lucidna komponenta bila posebno izražena golemom likovnom sugestivnošću. Na tom je konceptu plakate i „tiskao“ pa se na njima i iščitavala inventivnost s prepoznatljivim autorskim obilježjima izrazito konceptualne provenijencije. Te su se njegove značajke isticale kroz varijacije u tematskim ciklusima koji su na zidnim plohama emanirali golemom vizualnom energijom kao velike prostorne slike s kojima i započinje to formativno razdoblje njegova stvaralaštva koje bismo mogli „pokriti“ sintagmom Bućanova prva faza.

Međutim,u seriji plakata koje radi za Zagrebačke simfoničare (1983), a napose u onoj za HNK u Splitu kojom će i obilježiti dvije sljedeće sezone, 1983. i 1984. godine, pojavljuju se jasnija i snažnija crtačka rješenja u kojima autor markira svoj interes za medij crteža i slikarstva. To što se naziralo tek u konturama na tim serijama plakata, buknut će silovitom likovnom energijom koja će pokrenuti novi stvaralački ciklus u mediju slike i crteža, a koji, kao i onaj prvi, samo načelno „određujemo“ kao Bućanova druga faza, koja će započeti 1986. godine izložbom Nedjelja na selu. Bućan je poslije nastavio još intenzivnije produbljivati i učvršćivati svoju slikarsku fazu novim ciklusima slika i crteža: Hotel Palace (1989), Katedrala (1991), U kinu (1996), Prašuma, (1999), Žena na mjesečini (2010) do zadnjeg ciklusa slika Dan kad je padala kiša naopako datiranog u prošlu i ovu godinu. Podsjetili smo, dakle, na Bućanovo plodno stvaralaštvo u mediju plakata kako bismo njegov iskorak u mediju crteža i slikarstva iščitali kao logično izrastanje iz vlastitog djela na istom načelu koje, promijenivši medij, nije promijenilo svoju likovnu bit, odnosno, neke osnovne elemente svojeg stvaralačkog postupka. Naime, i sada se, u ovoj zadnjoj velikoj seriji slika u ciklusu Dan kada je kiša padala naopako prepoznaje, rekli bismo, već tipično Bućanova ludička komponenta (prepoznata i u ranijim ciklusima kao vezivna sastavnica) koja je i ovaj ciklus duboko prožela svojom pokretačkom energijom. A upravo je ona i determinirala njegovo cjelokupno stvaralaštvo otkrivajući se u različitim ciklusima i u drugačijem intenzitetu kao trajna odrednica Bućanova stvaralačkog postupka.

Također i već spominjana konceptualnost snažno je prožela autorova rješenja na plakatu i sada u neiscrpnim varijacijama mutira u mediju slike. Stoga nam valja zaključiti da su te dvije komponente konstante i premise na kojima autor koncipira svoje djelo, odnosno, da su gradbene vrijednosti njegova likovnog jezika. U ovoj su novoj seriji slika, Dan kad je kiša padala naopako amalgamirane kao vitalne sastavnice Bućanova izraza koji su obogatile svojim nedvojbenim vrijednostima, neposrednim i svježim humorom, inventivnom sintezom semantičkog i likovnog, dok se apliciranjem teksta kao lingvističke činjenice u likovni element na površini slike uslojavaju njezine vizualne i simboličke vrijednosti u skladnu cjelinu djela. Snažan „dotok“ simboličkog i metaforičkog majstorski je „kanaliziran“ u čvrstoj kompoziciji koja „štiti“ prostor slike od njihova „razlijevanja“ u asocijativno, „distancira“ ga od „brbljavosti“ narativnih elemenata.

Tamo pak gdje se autor izravno referira na prepoznatljiv predložak, primjerice na paradigmatske umjetnike koji su obilježili modernu umjetnost, Picassa, Matissea, Morandija, Oldenburga i druge, još se jasnije iščitavaju temeljne značajke njegova izraza: konceptualnost i ludizam jer je inventivnom sintezom objedinio osnovna obilježja ovih umjetnika u vlastiti likovni izraz. Tamo gdje je predložak čitak i prepoznatljiva ishodišta, kao i ondje gdje se otvaraju neslućeni prostori imaginacije, Boris Bućan u oba smjera potvrđuje prvenstveno svoju stvaralačku utemeljenost u vlastitom djelu na njegovim isključivo likovnim vrijednostima.

Dakako, i činjenicu da je iskonski stvaralac sa svojim čvrstim stajalištem koje će dosljedno provoditi bez obzira na aktualne trendove i umjetničke mijene. Sada upravo na tom načelu potvrđuje da je slikar unatoč ovom nezahvalnom trenutku za medij slike. Dakle, da upravo svojim slikarskim djelom opet potvrđuje tu svoju izdvojenu poziciju u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti na kojoj je dosljedno ustrajan jer je samo njegova, dakako, i autorski specifična, te, iako drugačija i u drugom mediju, opet prepoznatljiva kao Bućanova.