Biti seljak, biti Europljanin

Kritičari napominju da agrikulturna politika EU potiče europski agrobiznis na izvoz velikih količina hrane u zemlje u razvoju, gdje domaći proizvođači ne mogu cjenovno konkurirati. No takva stvar poznata je i onim zemljama koje već jesu u EU ili će u nju uskoro ući, poput Hrvatske

Poljoprivredna politika jedna je od stožernih politika Europske Unije. Zajednička agrikulturna politika (CAP) tvori više od 40 posto proračuna EU-a. Niz reformi izveden je u protekla dva desetljeća. Proračun za izravne poticaje i ruralni razvoj, što su dva temelja na kojima CAP počiva, iznosio je u 2010. godini 58 milijardi eura, odnosno 47 posto od sveukupnog proračuna EU-a, a sami poticaji iznosili su vrtoglave 43 milijarde eura. Unatoč velikim brojkama, CAP-ov je proračun smanjen, tako da se moramo prisjetiti da je 1970. on iznosio čak 87 posto ukupnog proračuna. Države članice dogovorile su se 2002. da će se potrošnja u poljoprivredi, izuzev ruralnog razvoja, smanjivati postupno u razdoblju između 2006. i 2013. Nove države članice imale su bolji tretman, pogotovo Bugarska i Rumunjska, ali se očekuje da će se jednakost sa starim članicama ipak postići do 2013. Naime, proširenje je povećalo poljoprivredno zemljište Unije za 40 posto i dodalo sedam milijuna seljaka postojećim šest milijuna. U takvu sustavu svaka trzavica ima svoje velike međunarodne posljedice, a pojava tajnovite bakterije Escherichia coli izazvala je u Španjolskoj uništavanje tona povrća.

Poljoprovreda odnosi 47% proračuna EU

Trenutačno stanje daleko je od jasnog izvora zaraze. U Njemačkoj je izvedeno na stotine testiranja, ali vlast i dalje preporuča da se ne jede sirovo povrće. Kako su sve zaražene osobe s područja Hamburga i sjeverne Njemačke ili su nedavno posjetile ta područja, znanstvenici smatraju da se bakterijska zaraza proširila iz Njemačke, ali to nije sigurno. Kako se većinom radi o povrću uvezenom iz Španjolske, ta južnoeuropska kraljevina trpi najveću štetu. Poteškoće u pronalaženju izvora zaraze imaju i u strukturi proizvodnje hrane u EU. Tržište prehrambenim proizvodima drži nekoliko velikih korporacija koje su jednostavno goleme. U tom labirintu ponude i potražnje mikrobiološka kontaminacija može se vrlo lako provući neopažena i da joj se potom gubi svaki trag. Stoga su Nijemci optužili španjolske krastavce i time započeli tihi rat povrćem unutar EU-a. Španjolski premijer José Luis Rodríguez Zapatero vikao je na sav glas da ne postoji ni najmanja povezanost ove infekcije s bilo kojim španjolskim proizvodom, ali šteta je učinjena. Čak 150 tisuća tona španjolskih krastavaca izgubilo je bitku. S njima je u vjetar bačeno 200 milijuna eura tjedno. Španjolska je situacija tim teža što je 20 posto nezaposlenih upravo u sektoru poljoprivrede. Zapatero je zato nazvao njemačku kancelarku Angelu Merkel ne bi li ona pomogla u popravljanju štete. Merkelova je izrazila žaljenje zbog nastalog stanja, pozdravila proizvođače španjolskih krastavaca, ali je rekla da ona ne može ići protiv njemačkog zakona na temelju kojega su djelovale lokalne vlasti u Hamburgu. Poručila je ojađenom španjolskom premijeru da će se založiti u Europskom parlamentu za odštetu španjolskim seljacima. No, nisu stradali samo španjolski krastavci već i talijanske rajčice i francuske salate. Milijarde eura zarade diljem Europe na svježem povrću odjednom su nestale.

Zato je Europska komisija predložila paket vrijedan 134 milijuna eura kao pomoć proizvođačima salata, rajčica, krastavaca, tikvica i paprika, a ukoliko se kriza nastavi, predložit će se dodatni novac. Španjolci, ipak, nisu zadovoljni. Rat povrćem nastavio se pa je španjolski delegat Europskog parlamenta dizao krastavac u zrak vičući kako treba povratiti čast ovog povrća. Nakon početnog hihotanja i odmahivanja rukom, i druge nacije počinju osjećati teret optužbi Nijemaca, pa su se uskoro Nijemci našli na udaru ostatka Europe. Europski ministar zdravstva John Dalli optužio je Nijemce za puštanje neprovjerenih informacija koje šire bezrazložne strahove. No, cijela situacija, koja je na europskoj razini primljena pomalo i s crnim humorom, što je nepravedno prije svega prema žrtvama koje su stradale u Njemačkoj, uskoro se okrenula vrlo logičnom pitanju, problemu koji Europa mora uskoro riješiti.

Poljoprivreda je, naime, crna rupa europskog kontinenta. Na CAP otpada toliko velik dio proračuna, a samo četiri posto stanovništva EU-a radi u poljoprivrednom sektoru. Iz tog proračuna bi se trebala isplatiti odšteta zbog čega će u Europskom parlamentu biti potrebna kvalificirana većina. Neke zemlje već su krenule u postavljanje pitanja opravdanosti takva postupka. Zastupnik iz Luksemburga pita se zašto seljaci trebaju odštetu kad i ostale industrije pate zbog gubitaka, a ne dobivaju nikakvu odštetu. Čulo se u parlamentu da je netko doviknuo: „Zato jer oni imaju traktore!“ Diplomatskim rječnikom rečeno, pitanje seljaka politički je vrlo osjetljivo. Službeni je stav da se odštetom osigurava da seljaci ne ostanu bez posla, da se ne uvozi toliko hrane i da se očuva europsko javno dobro. Neslužbeno, Europa se boji traktora na ulicama, prolijevanja mlijeka po trgovima, blokada prometnica i gubitka glasova. Francuzi su tu još najglasniji. Oni ne brane samo seljake, kažu, već sam francuski način života. Biti seljak, to je nešto iznimno europsko. Pravi raj, reklo bi se, za ideju hrvatskog seljačkog pokreta.

No, nije baš tako. Iza ruralne romanse i prizvuka Thoreaua, čiji su preci izbjegli iz Francuske da bi svoj seoski san ostvarili u Novom svijetu, krije se jednostavna računica. Francuska dobiva 17 posto CAP-ova proračuna i time najviše zarađuje. Iza nje slijede Španjolska s 13 posto, Njemačka s 12, Italija s 10,6 i Ujedinjeno Kraljevstvo sa sedam posto. Francuska je i najveći poljoprivredni proizvođač, s 18 posto seoskog outputa u cijeloj EU. Radi se o velikom poslu i velikim tvrtkama, koje svoje ogranke imaju i u drugim razvijenim postindustrijskim državama poput SAD-a i Japana, a sustavom poticaja, u suradnji s uvoznim tarifama na hranu te velike korporacije dobivaju više CAP-ovih dotacija od malih seoskih imanja koja se oslanjaju na tradicionalne metode i lokalna tržišta. Skoro 80 posto pomoći odlazi četvrtini EU seljaka, i to onima koji imaju najveća imanja. Prema podacima grupe koja se bori za EU transparentnost, Farm Subsidy, najveći su korisnici tog novca oni koji imaju najveće zemljišne površine. To su, republikanizmu nauštrb, britanska kraljevska obitelj i europski aristokrati. Kritičari CAP-a smatraju da se mora umanjiti iznos koji se iz EU-a daje za poljoprivredu te više utrošiti na znanstvena istraživanja i tehnološki razvoj u prehrambenoj industriji, jer europska proizvodnja ni količinom ni cijenama ne konkurira rastućim divovima u prehrani – Kini i Indiji. Mnogi traže veću transparentnost jer cijene lete u nebo, zbog distributera i preprodavača. Jedna od većih kritika je da CAP potiče europski agrobiznis na izvoz velikih količina hrane u zemlje u razvoju gdje domaći proizvođači ne mogu cjenovno konkurirati. No takva stvar nije poznata samo zemljama u razvoju već i onima koje su u EU ili koje će uskoro ući u EU, kao što je stanje u Rumunjskoj ili Hrvatskoj. Stoga je pitanje je li ideja CAP-a o očuvanju europskih seljaka, seoskog krajolika i svega što opstaje kao „europsko“ u ruralnim regijama održiva samo poticajima.

Da se radi o ugroženom sustavu, potvrđuje i pojava E. coli. Europsko jedinstvo u prvi je mah vrlo krhko, što znači da europski farmeri ipak prvo misle na svoje lokalno tržište i bore se protiv velikih kompanija. To je važan pokazatelj za Hrvatsku, čiji poljoprivredni sektor, ruku na srce, nije u bajnoj poziciji. Vremena je malo, europski su standardi visoki. Hoće li neka nova E. coli pokositi još koje europske poljoprivrede?