Bevanda i gemišt

Kad je Franjo prvi put posjetio Franu, prilično se osramotio. Kad je Frane prvi put posjetio Franju, i on se prilično osramotio. Začudo, ni jedno ni drugo nije naškodilo njihovu prijateljstvu, nego je, naprotiv, pridonijelo boljem međusobnom razumijevanju.

Najprije je Franjo došao k Frani u Dalmaciju. Ondje su ga sjajno dočekali, lijepo smjestili, a potom ga posjeli za stol i iznijeli pred njega sva ona rižota i buzare i oborite ribe i sve kako ide po propisu. Samo mu jedna stvar nikako nije odgovarala: nasred stola stajao je bocun s vinom i bokal s vodom, ali njemu nitko nije točio. Franini ukućani povremeno su posezali za bocunom i za bokalom, svatko je sam sebi nalijevao koliko treba i vodnio po želji, ali na gosta nitko nije obraćao pažnju. Na kraju ručka – kad je već poslužena i rožata i kad je stigla kava – bocun i voda naprosto su nestali sa stola. Tako Franji nije ostalo ništa drugo nego da pod nekom izlikom ode u kupaonicu i da se ondje naloče vode iz špine (a voda je, srećom, bila hladna i vrlo ukusna).

Poslije ručka, kad su Frane i Franjo ostali sami i kad su razgovarali o svemu i svačemu, domaćin je upitao svoga gosta ne paše li njemu možda crno dalmatinsko vino, kad ga za ručkom nije ni pio. A gost je odgovorio da nije pio zato što mu nitko nije nalijevao. Frane je tada objasnio Franji da je to zato što je takav običaj: vino je na stolu, baš kao i košarica s kruhom, pa se svatko sam služi.

A kad je Franjo to razumio, počeo je novu spoznaju primjenjivati i u praksi: čim su sjeli za večeru, on je stao obilato sam sebi natakati i piti vino, malo s vodom, a malo i bez vode. Toliko mu se to svidjelo da se na kraju i napio, i to tako da su to svi opazili. Tako se osramotio.

A osramotio se, kažem, i Frane kad je iduće zime stigao u Srijem. Jer, ondje je za stolom vladala posve drugačija etikecija nego kod njega doma. Najprije je valjalo prije ručka iskapiti dvije čašice rakije (koja se u Dalmaciji ne pije, nego se njome trljaju leđa kad uhvati reuma), i već je to Franu smutilo. Ali, onda, dok se jelo – a jela su bila nevjerojatno obilata i nevjerojatno masna – stalno je netko dolijevao u Franinu čašu: ili je to bila Franjina žena, ili je to bio sam Franjo, ili netko od djece; u svakom slučaju, čaša nikako nije smjela biti prazna. A Frane je držao da onome tko mu je čašu nalio mora uzvratiti ljubaznost, pa bi odmah iz nje i nagnuo, pogotovo zato što su domaćini imali i želju da se neprestano kucaju čašama. I tako, dok se stiglo do kraja ručka, Frani se već jako vrtjelo u glavi, i na kraju je izjavio da se mora malo opružiti. Tako se i on osramotio.

A poslije, kad je Frane malo došao k sebi – a Franjo je njegovo stanje nastojao zabašuriti tako što je i sam malo prilegao – sjeli su piti kavu. I, tada je Franjina žena opet iznijela pred njih butelju i čaše, i Franjo je opet stao natakati vino. Frane time nije bio samo uplašen, nego i iznenađen, pa je tako pokrenuo razgovor na tu temu. Rekao je kako mu je čudno što se u Franjinu kraju vino pije i između obroka, pa odlučno ustvrdio da u Dalmaciji nije tako: ondje se ono iznosi na stol samo za vrijeme ručka i za vrijeme večere.

Franju je ta tvrdnja zainteresirala, pa je ustvrdio kako to mora biti zato što u Dalmaciji vino ima neko drugo značenje nego na kontinentu. Pitanje je samo koje.

Pokušavajući odgovoriti na to pitanje, započeli su od situacije u kojoj se upravo nalaze. Zašto je sad, usred poslijepodneva, vino pred njima na stolu? Zato, odgovorio je Franjo, što vino dobro ide uz svaki razgovor i druženje: ono popravlja raspoloženje i razvezuje jezik. Niti se provod može zamisliti bez vina, niti vino bez provoda.

A zašto je u Dalmaciji vino na stolu samo uz obroke? Očito zato što ima neku drugu funkciju, a ne da potiče raspoloženje. A koja je to funkcija? Dvojica prijatelja lako su se složila oko odgovora: vino u Dalmaciji služi umjesto vode. Nije ono tu zato da potakne razgovor, nego zato da gurne zalogaj niz grlo i ugasi žeđ. Zato ondje vino piju i djeca, u obliku bevande, kao i svi drugi. A kad se pravi bevanda, onda se ne ulijeva voda u vino, da bi se razblažilo, nego se ulijeva vino u vodu, da bi joj se popravio okus. Jer u Dalmaciji često – osobito na otocima – voda nije dobra, pa su u prošlosti najsiromašniji boduli, kad ne bi imali vina, u vodu lijevali kvasinu.

Naravno, posve je obratno na kontinentu. Kad se ondje ulijeva voda u vino – i to obavezno mineralna – onda se to čini zato da bi se smanjilo djelovanje alkohola i spriječilo prebrzo pijanstvo. Na neki se stupanj pijanstva, međutim, uvijek računa, jer vino treba da dovede čovjeka u stanje drugačije od normalnoga, u stanje kad će mu biti lijepo. Ukratko, vino je na kontinentu piće, a na moru nije. Ono je na moru hrana, a na kontinentu nije.

Kad su to zaključili, Frane i Franjo smatrali su da su načinili velik korak naprijed. I, slutili su da će odsad obojica bolje znati kako se treba ponašati u gostima. Franjo je naučio da u Dalmaciji smije sam točiti, ali da pri tome mora biti vrlo oprezan. A Frane je naučio da u Srijemu može ponekad i odbiti da mu doliju još vina u čašu, a da nazdravljajući može popiti samo gutljaj i tako izbjeći pijanstvo.

I ne samo da su savladali sve potrebne vještine, nego su proširili i svoje enološke vidike. Franjo je počeo zapažati da mu se sviđaju crna dalmatinska vina, a Frane je osjetio da mu odgovaraju srijemska bijela. Tako su stekli naviku da jedan drugome šalju vino za Božić. A s vinom bi stigli i običaji koji uz njega idu. Franjo bi pozvao goste da kušaju crnjak i obavezao ih da sami sebi nataču i da sami razvodnjavaju. Isto bi učinio i Frane: on bi stavio na stol traminac i mineralnu, a onda svojim gostima točio sve u šesnaest.