Žanr od životne važnosti

Teoretičari je ne stavljaju u kanon klasika, protjeruju iz „visoke“ umjetnosti i definiraju u podređenom odnosu prema tragediji; kritičari je napadaju kao manje vrijednu, banalnu, klišeiziranu i plošnu, a ona im se – dva i pol tisućljeća – smije u lice

Komediju u njezinu 25 stoljeća dugu životu prate dva trajna fenomena. Prvi je podcjenjivački odnos teorije/kritike prema njoj. Komedija je nastala kad i tragedija (dakle, u antičkoj Grčkoj), ali dok se tragedija cijenila kao izraz mitske svijesti i imala ritualno značenje za zajednicu, situacija kod komedije bila je drukčija. Ima takva stvar kao dobra komedija, mogla bi se parafrazirati Aristotelova izreka vezana uz roba i taj je podcjenjivački odnos teorije prema komediji ostao do dana današnjega.

Teoretičari je prešućuju – ne stavljaju je u kanon klasika ili ne smatraju dovoljno važnom temom za proučavanje jer je komedija (osim u kratku vremenu Moličrea) protjerana kao žanr iz „visoke“ umjetnosti. Kritičari (koji po naravi svog posla moraju procjenjivati tekuću ponudu) napadaju je kao manje vrijednu, plitku, banalnu, nerealnu, klišeiziranu, jednodimenzionalnu, plošnu, a njihov bijes prelazi granice objektivne analize. Dok će za osrednju dramu uz puno razumijevanja pronaći razloge za propuste, osrednju komediju tući će teškom artiljerijom pokuda i zbog najmanjega propusta. Bijes se prelijeva i na one koji komediju podupiru: pisce koji je pišu (koji su puki zanatlije, profiteri, nesposobni da se uhvate ukoštac s pravim problemima i s pravom umjetnosti) i publiku (koja je glupa, neobrazovana, nezainteresirana i voli da joj se podilazi).

I tako smo došli do drugoga fenomena: paralelno s 25 stoljeća dugim prezirom taj žanr opstaje zahvaljujući ljubavi publike prema njemu! I ako je to logično u američkom kazalištu koje počiva na novcu od prodanih karata – u prvih 30 dugovječnih dramskih predstava igranih u povijesti Broadwaya nalaze se 23 komedije! – kako to da će i europska kazališta igrati komedije, iako je kod njih dokaz uspješnosti nešto drugo – festivali, nagrade, kritički odjek, uključenost u najnovije trendove…?

Da nešto nije u redu u teorijsko-kritičkom odnosu prema komediji, jasno je kada se pogleda kako oni rijetki koji žele pohvaliti žanr to čine. Oni komediju podižu u drugi žanr (smatrajući je ozbiljnom kritikom društva i tumačeći njezin sretan kraj kao hipokriziju ili puko slijeđenje konvencija, dokazujući da neki dio priče potkopava tu završnu sreću…) ili proširuju definiciju žanra do te mjere da u njihovu knjigu može ući i analiza cijenjenih kanonskih djela poput Becketta i Joycea. Ako se komedija promatra na istoj razini s tragedijom ili nekom drugom ozbiljnom dramskom vrstom, ona će se doista uvijek doimati kao neozbiljna tragedija, a ako se pak proširuje definicija do beskraja, gubi se upravo ono po čemu je komedija specifična!

Dva mita o komediji

Dakle, pokušavajući definirati komediju onim što je razlikuje od drugih žanrova i njezinom specifičnosti, valja vidjeti jednu od najpotpunijih definicija (Nolitov Rječnik književnih termina) koja kaže: „(Komedija je) jedna od dvije osnovne dramske vrste, koja, za razliku od tragedije, s komičke distance obrađuje rješive sukobe društvenog i psihološkog porijekla, a ne univerzalna i nerješiva proturječja ljudske sudbine. Otud se za komediju najčešće veže ideja sretnog raspleta, za razliku od tragičkog pada iz sreće u nesreću, a njezina kritika ljudskog ponašanja izaziva smijeh, za razliku od suosjećanja s tragičnim protagonistom.“

Postavivši tako definiciju komedije u binarnu operku s tragedijom – što većina definicija komedije najčešće čini iako se to ne radi prilikom definicije tragedije ili drame – javljaju se dva problema. Prvi je da tragedija u sebi nosi emociju (katarzu) putem našega sustrahovanja, žaljenja i suosjećanja s ljudima boljim od nas, koji imaju neku tragičnu krivnju iz koje nema izlaza, a komedija uključuje isključivo razum. Istina je da je razum preduvjet smijeha jer nam je nužna distanca u gledanju i intelektualno prepoznavanje mana ljudi koji su lošiji od nas, no Bergson će izričito reći: „Komično se obraća čistoj inteligenciji, smijeh je nespojiv s emocijama!“ To je odličan dokaz da onda publika koja voli komediju nije glupa, ali isključiti emociju iz komedije štetno je za definiciju žanra i u krajnjoj liniji – nemoguće. Prema prirodnim znanostima koje se bave čovjekom (medicina, psihologija, biologija) „smijeh je element somatskog izražavanja emocije“ (Soulariac), a „idioti i imbecili pružaju nam dobar dokaz kako smijeh ili osmijeh primarno izražavaju čistu sreću ili radost“ (Darwin). Dakle, naše tijelo reagira na emociju sreće i radosti nekim djelovanjem. Između ostalog i smijehom! To mijenja odnos komedije i tragedije. Kao što tragedija mora imati uključen intelekt da prepoznamo što se doista događa na sceni (kako bi to izgledalo da Edipa „gledamo“ samo emocijom!), tako i komedija uz razum uključuje i emocije, one emocije koje proizvode smijeh.

U psihologiji postoji podjela na tzv. negativne (ljutnja, tuga, ljubomora, strah, zavist, mržnja, gađenje, stid…) i pozitivne (ljubav, nada, sreća, zadovoljstvo) emocije. Tragedija izaziva pročišćenje negativnih emocija, a komedija osjećaj pozitivnih emocija. Jasno da ti termini nemaju vrijednosnu oznaku – nisu negativne emocije manje vrijedne od pozitivnih, ali pozitivne emocije izazivaju ugodu pa nije čudo da ih radije doživljavamo.

Drugo pitanje, na koje nije dokraja jasno odgovoreno, jest čime to komedija izaziva radost i sreću. „Da bi se izazvao smijeh, prikazano ne smije izazivati ozbiljnu bol niti voditi u propast“, slažu se teoretičari od Aristotela, ali kao posljedicu toga navode da je u komediji riječ o „malim, beznačajnim i nebitnim problemima“, što nije istina. Komedija vrlo često govori o vrlo ozbiljnim problemima (situacijama kao što su razvodi, bolesti, smrti, društvene nepravde) ili pak prikazuje vrlo opasne manifestacije ljudskih mana koje prijete da unište ljude oko sebe pa i sam lik (škrtost oca!). Čak i ono što nam se uvijek nudi kao izrazito lagano, npr. feydeauovski vodvilji o preljubu, može biti vrlo tragična tema, kao što smo vidjeli u životu jednog američkog predsjednika.

Happy end i afirmacija društva

Ako se taj problem izrazi kao u citiranoj definiciji da komedija „obrađuje rješive sukobe društvenog i psihološkog podrijetla, a ne univerzalna i nerješiva proturječja ljudske sudbine“, binarna opozicija ponovno komediju stavlja u kategoriju niskog, a tragediju u kategoriju visokog. Propp će u knjizi Problemi komike i smijeha tezu da komiku prouzrokuju proturječnosti između oblika i sadržaja, privida i biti, razotkriti kao netočnu dokazujući da „nije komično suprotno tragičnom (uzvišenom, idealnom) nego ozbiljnom“.

Ako poslušamo Platona da komedija može krenuti iz istog izvora i govoriti o istim problemima (kao i tragedija ili bilo koja druga drama), onda je za nju (uz izazivanje smijeha) vrlo važna druga razlika od tragedije a to je – sretan kraj. Propp ne govori o tome, ali klasificirajući vrste smijeha kaže: „Kod podsmješljivog smijeha radujemo se pobjedi moralnosti, kod radosnog smijeha pobjedi životne snage i radosti. Najčešće se slijevaju u jedan.“

Dakle, sretan kraj komedije izaziva osjećaj radosti koju dijelimo s junakom koji uspješno rješava probleme i sreće zbog nas samih koji živimo u takvu svijetu gdje stvari ipak funkcioniraju kako treba. Sretnim/pozitivnim krajem uspostavlja se nagrada za dobre, kazna za one loše, potvrđuje mogućnost dobrog društva i ispravnost moralnosti. Za to je nužna ne samo pobjeda dobra i kazna za loše likove nego i mogućnost da se ti loši poprave i da im društvo u kojem žive oprosti i kao takve (pročišćene) prihvati ih u društvo. Time izlazimo iz područja puke radosti i ulazimo u nešto drugo.

Već je Goldoni rekao da komedija publiku i uveseljava, ali istovremeno i uzdiže, Čime? North-rop Frye (Anatomija kritike) postavio je osnovnu trodijelnu strukturu komedije (kreće od prvotne situacije društvenog i/ili privatnog sklada, zatim se dogodi poremećaj tog sklada i na kraju se uspostavi ponovni sklad, ali uz društvenu potvrdu) i time naznačio i osnovnu snagu komedije kao žanra: „Trodijelna radnja, u ritualnom smislu, nalik je nadmetanju ljeta i zime u kojemu zima zaprema središnju radnju; u psihološkom smislu nalik je na otklanjanje neuroze ili smetnje i ponovnog uspostavljanja neprekinutog tijeka energije i pamćenja.“

To znači da snaga komedije nije u prikazivanju slabosti društva, kako neki kritičari smatraju, nego upravo u prikazivanju mogućnosti rješenja tih slabosti i problema. Time komedija afirmira temeljne vrijednosti pojedinog društva odnosno društva kao takva, pokazujući mogućnost pozitivne promjene čovjeka i pozitivnog razrješenja problema. I ako je ritual aktivnost koja se redovito obavlja zbog očuvanja i osnaženja zajednice, onda i komedija ima svoju samosvojnu (dakle ne tragediji podčinjenu, nego ravnopravnu) ritualnu funkciju. Ona osnažuje svakoga pojedinog pripadnika u publici pokazujući mu da je dio cjeline (društva, svijeta, nebesa) koja ipak, unatoč svemu, funkcionira.

Na „testu realnosti“

Slijedeći te zaključke predlažem novu definiciju komedije: Komedija je dramska vrsta koja prikazuje rješive sukobe društvenog ili psihološkog karaktera sa sretnim krajem i junacima nagrađenim prema zasluzi (dobri nagrađeni, a loši kažnjeni), pri čemu izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće te time afirmira temeljne vrijednosti društva.

Ta definicija nastala je induktivno, dakle iz specifičnosti komedije same (ne prenošenjem drugih mišljenja, ne podizanjem u žanru, ne proširivanjem žanra, ne u binarnoj opreci s tragedijom…) i može se primijeniti na različite oblike tog žanra jer obuhvaća najmanji mogući zajednički nazivnik. Ako se tako postavi, onda ono što se često zamjera komediji – radost, osjećaj sreće, sretan kraj – nije njezina slabost (nametnuto, klišejizirano, neprirodno razrješenje), već, naprotiv, vrlina! Tako promatrana komedija kao žanr mora imati nagradu dobrih i kaznu zlih, ali može imati i obraćenje negativnog lika, i prihvaćenje i milost i spoznaju lika, i oprost i obrat – sve ono što „ozbiljni“ žanrovi ne mogu imati i zbog čega ozbiljni teoretičari komediju često prozivaju. A upravo je to razlikovna specifičnost komedije!

Ova definicija može podnijeti i „test realnosti“ komedije odnosno njezino povezivanje sa stvarnim životom. Ako poslušamo antičke filozofe da umjetnost odražava stvarnost (a teorija mimeze ostaje kao aksiom unatoč različitim pokretima 20. i 21. stoljeća), onda moramo u umjetnosti imati jednako vrijedan i legitiman žanr koji pokazuje da je probleme moguće riješiti. Naime, u stvarnom životu problemi se nekad ne riješe, ali nekada se i riješe.

Budući da mi u publici rezoniramo ono što se događa na sceni (a rezoniramo, unatoč pokušajima nekih smjerova umjetnosti da nas uvjere da je to samo umjetnost i da nema nikakvu odgovornost, utjecaj ili poruku osim svog vlastitog izraza), mi suosjećamo s likovima koji svoj problem ne mogu riješiti, a radujemo se s onima koji to mogu. Kao pripadnici ljudske vrste, imamo potrebu za širokim spektrom emocija – od kojih one negativne (strah, groza) želimo izbaciti iz sebe, a pozitivne (radost, sreća) želimo doživjeti jer nas jačaju. Ako su, prema Darwinu, emocije „filogentski rudiment kojem je glavna zadaća povećanje šanse za preživljavanje“, onda nije čudo da su nam žanrovi koji ih izazivaju životno važni. I zato komedija uporno opstaje u zapadnoeuropskoj civilizaciji 25 stoljeća!