Tvornica razdora

Netom objavljeni Drugi Memorandum SANU poznatom metodologijom krivotvorenja činjenica nastavlja se na ideologiju velikosrpske osvajačke politike koju su začeli Ilija Garašanin i Vuk Stefanović

Karadžić, a razvili Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić, nastavljajući tako proizvodnju razdora i netrpeljivosti između hrvatskog i srpskog naroda

Još nisu počinula tijela poginulih hrvatskih branitelja u dragoj grudi domovine za čiju su slobodu žrtvovali svoje živote, a već se prijeteći sprema srpska oštrica presjeći njihov vječni san. Već bi htjela povrijediti njihovu čistu žrtvu i poništiti smisao njihove pravedne smrti ovom ponovljenom agresijom na Hrvatsku i njezinu kulturnu baštinu koju bi opet devastirali u namjeri da se izbriše hrvatski nacionalni identitet i da u dlakavom i bijesnom divljaštvu „digne Boga naše kuće“, kako je to već kazao Slamnig.

Zgrada SANU u Beogradu

Dakle, sada u ponovnom nasrtaju na nacionalno biće poseže za njegovim duhovnim vrijednostima, za klasicima hrvatske književnosti, po kojima se i prepoznaje hrvatski kulturni identitet. I tu agresiju, a to treba tako i reći, opet potiču Matica srpska i Srpska akademija nauka i umetnosti legitimirajući tim činom autorstvo velikosrpske ideologije i potvrđujući kontinuitet osvajačke politike u barbarskom svojatanju hrvatskoga kulturnog blaga od neprocjenjiva značenja na nacionalnu povijest. Još se nisu obnovile obiteljske kuće i uspravile okomice crkvenih zvonika razorenih u toj istoj agresiji, a ona se opet pojavljuje s onom istom destruktivnom energijom i istom metodologijom podvale i falsifikata.

Ponovno, i još jednom kažem ponovno, a bojim se da ni to nije dovoljno jer bi stalno trebalo ponavljati kako bi se akceptirala činjenica da je to Zlo stvarno, i da je ovdje.

Dakle, ponovno nam je reći da ono ima i svoju povijest, tj., da je i prije radilo isto što i sada, te da je i danas riječ, kao što je bila i jučer, o istom Zlu, i da govorimo o jednom i uvijek istom velikosrpskom projektu koji je svoje krvave tragove ostavljao kroz hrvatsku povijest, od konca 19. stoljeća, kroz cijelo 20. pa i sada ih ostavlja s jednakom rušilačkom namjerom u drugom desetljeću 21. stoljeća. I ovaj netom objavljeni tzv. Drugi Memorandum nastavlja se na ideologiju velikosrpske osvajačke politike koju su začeli Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Stojanović, Vasa Čubrilović, Stevan Moljević, a nastavili dinastija Karađorđević i Nikola Pašić, Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić, i sadašnji urednik biblioteke Deset vekova srpske književnosti akademik Miro Vuksanović. Dakako, tu liniju slijede i autori Memoranduma SANU, kako onoga prvog iz 90-ih godina prošlog stoljeća, tako i ovog drugog pod okriljem iste institucije promovirana u ovoj godini.

Nastavak crne tradicije

Upravo se predstavio svojim novim projektom Deset vekova srpske književnosti ne samo srpskoj nego, nažalost, i hrvatskoj kulturnoj javnosti. A ovaj središnji izdavački projekt nastavlja crnu tradiciju prisvajanja hrvatskih književnika i znanstvenika „znanstvenom“ metodologijom krivotvorenja činjenica, kronologija i biografija svojstvenom SANU. Podsjećamo stoga na jedna takav „znanstveni“ projekt SANU o sto najistaknutijih Srba objavljen 1933. (koji je uredio također jedan akademik SANU, Miroslav Pantić), a u koji su uvršteni Ivan Gundulić, Ruđer Bošković i dr.

Stoga o tome trebamo ponovno govoriti jer se ponovno nasrće na hrvatski nacionalni identitet svojatajući hrvatsku književnost. Valja nam također istaknuti da se ovdje koristimo riječju ponovno i zato da bismo s njom izrazili pojam ponavljanja kako ga je oblikovao Sřren Kierkegaard njemačkom riječju Wiederholung. Dakle, kao pojam na kojemu je gradio tezu svoje egzistencijalističke filozofije eksplicitno govoreći o ponavljanju kao vječnom životnom ciklusu. Zato ponovno kažemo ponovno jer se ponovno nad našom Domovinom nadvila velikosrpska neman unatoč činjenici što je njezine bestijalne nasrtaje satrla hrvatska vojska u slavnim bitkama Domovinskoga rata, i unatoč činjenici što su hrvatski znanstvenici demantirali brojne tvrdnje srpskih kao neutemeljene i proizvoljne. Kažem, unatoč činjenici što su ih argumentirano demantirali još jučer, kao što to rade ponovno i danas, i kao što će to raditi ponovno i sutra.

Pa stoga i svojim osvrtom na ovaj zadnji nasrtaj koji je ponovno autorizirala SANU hoćemo reći da on nikako nije posljednji već tek jedan od prvih u planiranu nizu.

Te da i on pokazuje, kao što su i svi prijašnji, da funkcionira kao dio cjeline koju dobro poznajemo kao velikosrpski projekt proizveden u majstorskoj radionici s brendiranim potpisom made in SANU.

Književna tema u izvanknjiževnom kontekstu

Zacijelo, reći će dobronamjernik, u jednom osvrtu na hrvatsku književnost u obradi srpskih znanstvenika ne bi trebalo spominjati stradale i poginule u Domovinskom ratu. No mogao bi to znati i svaki onaj koji može reći bobu bob a…. da bi se trebalo držati zadane teme, što bih i sam nastojao, kad na ovom književnom uratku ne bi bilo potpisa SANU, i kad bi on bio isključivo književna tema. No kako on to nije, jer otvara i druge jednako važne teme, a napose one iz politike koja je pod autoritetom SANU i proizvela tragična ratna stradanja u Hrvatskoj, pa ih zato ne možemo ne spomenuti i u ovom književnom kontekstu.

Odnosno, i zato jer je Memorandum s potpisom SANU kao vodeće srpske nacionalne znanstvene institucije i politička platforma na kojoj je i pokrenut osvajački rat u Hrvatskoj u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Navodimo ga i zato jer se ovaj drugi izravno referira na onaj prvi, čije katastrofalne posljedice još nisu ni sagledane, a kamoli sanirane ili otklonjene. Valja nam to naglasiti i kako bismo još jasnije izrazili činjenicu da upravo ta institucija ne prestaje s proizvodnjom razdora i netrpeljivosti između dva naroda te, jednako tako, da upravo s njezinim tvrdnjama neutemeljenim u provjerenim činjenicama srozava svoj znanstveni dignitet, ali i dignitet znanosti kao duhovne discipline, dakle i svoje institucije.

Tomu u prilog govori i ovaj „posljednji“ nasrtaj na hrvatsku književnost pokrenut od strane Matice srpske i Srpske akademije nauka i umetnosti u sklopu središnjeg kulturnog projekta u ediciji Deset vekova srpske književnosti.

Upravo je ta institucija u svojoj redakciji i dala znanstvenu licencu tom izdavačkom pothvatu od srpskoga strategijskog nacionalnog značenja. Naime urednik tog izdavačkog projekta Miro Vuksanović redoviti je član Srpske akademije nauka i umetnosti i pod njegovom se uredničkom palicom i radi to „znanstveno“ vrednovanje hrvatske književnosti kao srpske. Akademik Vuksanović u svojem uvodnom tekstu pojašnjava razloge, odnosno načela po kojima su u ovoj ediciji hrvatski književnici postali „srpski“ ističući da se uvažavala „činjenica“ kako, naime, piše o „zastupljenosti književnosti pisane na srpskom jeziku“, na svim njegovim „oblicima i narječjima“. Akademik Vuksanović tako piše danas, s Vukovom datacijom, danas, dakle 1836. a ne 2011, kako bi još jednom potvrdio da je dobar i, očito jest, i marljiv đak škole koju je u srpskoj lingvistici i filologiji utemeljio Vuk Stefanović Karadžić inauguracijom svojeg znamenitog „znanstvenog“ načela „Srbi svi i svuda“. Tog načela koje je manifestnom snagom postalo dogmom velikosrpskoga političkog projekta, pa i tog „znanstvenog“ kojim se služi i citirani akademik kako bi lošim krpežom zakrpao svoje šuplje zaključke.

Dobar đak Vukove škole

A dobro je znano da je Vukova škola jedna od temeljnih odrednica velikosrpske politike koja svojom akceleracijskom silom mobilizira nacionalnu energiju u agresivnu politiku kao svoj logičan i konačan produkt koji, da bi mogao postojati, nužno funkcionira ekspanzionistički i osvajački, moljevićevski rečeno „homogenizira“ tu politiku na Vukovu „lingvističkom“ projektu Srbi svi i svuda. Na tom „znanstvenom“ načelu akademik Vuksanović apsurdno kotrlja svoju tezu kroz prazan prostor srpske „književnosti“ obilježen „cvetnim“ razdobljem njezine nepismenosti kojega bi, da ne zjapi prazan, kao i akademikova glava, ispunio slavnim hrvatskim pjesnicima renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, tim istaknutim protagonistima i velikih europskih stilskih razdoblja, kako bi njihovi skladno rimovani stihovi na lijepom hrvatskom jeziku zvonili kroz te prazne i puste srpske prostore. Skladnim stihovima ti su vrsni znalci svojega hrvatskog jezika i majstori hrvatske pjesničke riječi vrhunskim stihovima stvarali hrvatsku književnost na visokim europskim standardima koji se malokad, a i onda u blijedim tragovima, jedva primjećuju u srpskom jeziku i srpskoj književnosti i kulturi u tom razdoblju.

Također je dobro znano da su jezik tih hrvat-skih pjesnika, Držića, Gundulića i drugih, te-me-ljito proučili neupitni autoriteti Dalibor Brozović i Radoslav Katičić, cijenjeni i citirani u slavističkoj znanosti, pa je svako svojatanje tih klasika hrvatske književnosti jalov posao. Tu su činjenicu iz drukčijeg diskursa znanstveno učvrstili i Vinko Foretić, Frano Čale, Josip Torbarina, Franjo Švelc, Josip Bratulić, Rafo Bogišić, Slobodan Prosperov Novak, Mirko Tomasović, Dunja Fališevac i dr. onemogućavajući svojom utemeljenom argumentacijom bilo kakvo kontekstuiranje hrvatskih književnika u srpski književni kanon. I zato trebamo govoriti danas u Hrvatskoj o tom srpskom posezanju za hrvatskim književnicima od strane SANU jer će sutra već biti kasno. Stoga se Hrvatska treba već danas, i u svim svojim nacionalnim institucijama, odlučno suprotstaviti i tom srpskom falsificiranju naše književne povijesti jer samo ćemo tako sačuvati svoje kulturno blago i svoj hrvatski identitet. A Držić i Gundulić, kao i sva starija hrvatska književnost, nisu samo književna i nacionalna povijest, već i budućnost, štoviše, oni su njezin najsigurniji zalog jer su izdržali kroz vrijeme u svojem hrvatskom jeziku, jer su ga sačuvali u tom jeziku i predali naraštajima na čuvanje u živoj hrvatskoj riječi. I nisu hrvatski književnici, kao što to srpski znanstvenici nastoje prikazati, samo dubrovački, kako hoće da se određuju Držić, Gundulić i dr., a Hektorović i Lucić hvarski, Zoranić zadarski itd. kako ne bi bili samo hrvatski, već bi tako možda mogli biti i – svačiji, pa i srpski. Taj su „koncept“ prakticirali srpski historičari od Pavla Popovića, Miroslava Pantića, Jovana Deretića i sadašnjeg urednika Deset vekova srpske književnosti akademika Mira Vuksanovića. A ne znači li to da ponovno trebaju i javno i argumentirano hrvatski akademici, znanstvenici, povjesničari i teoretičari književnosti, lingvisti, filolozi i dr. dokazivati da Moličre nije hrvatski književnik iako se za hrvatskog klasika kaže da je hrvatski Moličre. Kao što svi oni moraju dokazivati da Držiću kao i Moličreu nije mjesto u srpskoj književnosti. Dakako, s malom razlikom, jer, naime, francuski znanstvenici nemaju s tim nikakva posla, a hrvatski sve više, a i kako ga političari ne bi uzeli u svoje ruke, kamo ga ponovno usmjerava i „znanstveno“ potpisuje SANU.