Suočavanje s krivnjom ili vješto taktiziranje

Dolazak Mladića u Haag nije kraj zločinačke ideje ni suočavanja sa zločinima počinjenima u ime tih ideja, naprotiv on je pokazao da ideja velike Srbije ostaje vječna i besmrtna vodilja srpskih radikala, ksenofoba i šovinista

Uhićenje Ratka Mladića i njegov ekspresni prijevoz u pritvoreničku ćeliju u Scheveningenu kraj su duge i zamorne potrage koja je na trenutke bila iskrena, na trenutke zamagljivanje očiju svijetu. U očigledno pomno odabranu trenutku srbijanski je predsjednik Boris Tadić obznanio Srbiji i cijelome svijetu da je uhićenje tog ratnog zločinca znak predanosti Srbije demokratskoj Europi te istovremeno upozorio na pogreške glavnoga haaškog tužitelja Sergea Brammertza u njegovu mišljenju da Republika Srbija ne surađuje u potpunosti s Međunarodnim sudom za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

„Nema sumnje da je Mladić bio pun sadizma”

No dolazak Mladića u Haag nije kraj zločinačke ideje ni suočavanja sa zločinima počinjenima u ime tih ideja. Prosvjedi kojima je Srbija bila preplavljena nakon izručenja odbjegloga Mladića te ponovno javno iskazivanje ideje velike Srbije kao vječne i besmrtne vodilje srpskih radikala, ksenofoba i šovinista pokazuju da Srbi nisu našli pravi način odnošenja prema krvavim događajima u ratnim devedesetima. Mrzitelji svega što nije srpsko nastavak su politike onih koje je osudilo, okrivilo ili posthumno osudilo današnje čovječanstvo, a opet su slijepi i samouništavalački čimbenik Srbije, pozivajući se kao i njihovi prethodnici na stoljeća srpske tragične povijesti, od Kosovskog boja do danas, ali i na svetosavlje, ne shvaćajući pritom da nijedna religija na svijetu, pa tako ni pravoslavlje, nije u službi ubijanja i masakriranja drugih ljudi. Srećom, u današnjoj Srbiji radikalne ideje nemaju uporišta ni kod predsjednika Tadića ni kod patrijarha srpskog Irineja, ali politička i duhovna moć naših susjeda uvijek je u sjeni radikalne prijetnje: od one koja cilja na političke pozicije do onih koji populistički obuzimaju um i osjećaje ljudi.

Srbija je nedovršena nacija. Uzmemo li u obzir viđenje Anthonyja Smitha o šest glavnih institucionalnih dimenzija nacije – država, teritorij, jezik, religija, povijest, obredi i svečanosti – onda je jasno da Srbija nije ispunila dimenziju teritorija. Srbijansko ozemlje nije u potpunosti jasno: dok je nekima Srbija svedena na užu Srbiju i Vojvodinu, drugima se ne može odbiti Kosovo, a trećima je Srbija osakaćena, jer su dijelovi Srbije također gotovo cijela Bosna i Hercegovina, linija Virovitica – Karlovac – Karlobag u Hrvatskoj, a da se ne govori o tome da je i dobar dio Crne Gore zapravo dio srbijanske države. Stoga, sve dok se Srbija kao nacija ne ustroji na svima jasnu teritoriju, Srbi neće moći pojmiti sebe kao istinsku naciju i kao moderno europsko društvo. Ali, moraju biti svjesni trenutačnih real-političkih stanja u kojima nisu moguće čak ni granice Srbije koje uključuju Kosovo. Drugi je kamen spoticanja i povijesna dimenzija.

Uhićenje Ratka Mladića pad je radikalne verzije srbijanske nacije, no događaji u Beogradu pokazali su da je razina ljutnje, besperspektivnosti i pada blagostanja tolika da je populizam u porastu, prijemčivost radikalnih elemenata velika, a želja za suočavanjem sa zločinima marginalna. Tek u novoprobuđenom, ali aktivnom civilnom društvu u Srbiji pojavljuju se iskreni i otvoreni pozivi da se osudi srbijanska politika devedesetih, posebno u vidu rata u Bosni i Hercegovini. Sam broj ratnih zločinaca koji su osuđeni u Haagu već je dostatan dokaz da nešto u Srbiji ne valja, dapače, da se slavljenje tih zločinaca ne može shvatiti sa stajališta čovjekoljublja, ali i rodoljublja. U tome nam pomaže slavan rad njemačkoga filozofa Karla Jaspersa koji govori o tome da nije problem biti rodoljub i domoljub, što svaki Srbin ima pravo biti, već je poteškoća kada se ti pozitivni osjećaji temelje na krivom i agresivnom (etno)nacionalizmu, zločinačkom ratnom pothvatu i nemoralnom kršenju svih regula vođenja rata, sve do najgorega zločina odnosno genocida. Pred Srbijom je sada jaspersovsko pitanje krivnje, razlikovanje četiri vrste krivnje (krivična odgovornost, politička krivnja, moralna krivnja i metafizička krivnja) i njihova primjena na današnje srbijansko društvo. Naime, nijedno društvo ne može krenuti naprijed ako se ne suoči s negativnim i mračnim vremenima svoje prošlosti. Zato je posebno važno da se moralna krivnja, putem vlastite savjesti, kao i metafizička krivnja na temelju solidarnosti ljudi kao pripadnika ljudskoga roda, postavi kao društvena i kulturna dimenzija promjene. Stoga s razlogom možemo očekivati književna djela i filmske uratke koji će tematizirati srpske vojnike u ratovima devedesetih.

Pojavljivanje Ratka Mladića pred sudom banalni je prikaz neshvaćanja počinjenog. On je optužen za genocid, progon, zatiranje, ubojstvo, deportacije, nehumane čine, teror i uzimanje talaca. Nažalost, zasad Haaški sud nije prihvatio da se optužnica proširi i na čudovišne zločine počinjene u Hrvatskoj, a prije svega na nacionalnu tragediju u Škabrnji, za koju je zakazalo ne samo međunarodno sudstvo nego i ono hrvatsko, jer je optužena i osuđena samo jedna osoba. Mladićev osobni mir pitanje je njegova duševnog zdravlja, ali kolektivni sanitet nacije očituje se u njegovim riječima pred Haaškim sudom prigodom neuspješna izjašnjavanja o krivnji: „To su monstruozne rečenice koje ja nikada nisam čuo.“ Mladić je odbio da mu se čita cijela optužnica („ni u jednom slovu, ni u jednoj rečenici“), a prema navodima majki iz Srebrenice vidjelo se da jako dobro zna gdje je i što mu se sprema, ali je ipak ostao prkosan. „Svojim je smijehom pokazao da se nije pokajao, to je smijanje žrtvama u lice“, rekla je Munira Subašić u trenutku kada je ugledala Mladića. Zakašnjelih je reakcija mnogo. „Nema sumnje da je (Mladić) bio pun sadizma, pun ideološkog fanatizma za tu ideju srpskog nacionalizma. Bio je masovni ubojica koji se u tome dokazao na najgori način u Srebrenici“, rekao je Wesley Clark, umirovljeni američki general i nekadašnji zapovjednik NATO-a u Europi.

Da Haag nije samo sudska nego i politička institucija, to znamo. Pravda je slijepa, ali ne postoji nijedna druga svjetska institucija koja bi mogla provesti suđenje tako notornim ratnim zločincima kao što su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i još odbjegli Goran Hadžić. Pravda koja se dijeli u Nizozemskoj politička je pravda; pravednost, s druge strane, dolazi s utvrđivanjem činjenica i katarzom pojedinaca i cijelog naroda.