Što nije u redu s vanjskom politikom?

U svijetu je sasvim normalna stvar da se akademski stručnjaci uključuju u osmišljanje vanjske, ali i drugih politika, dok nažalost hrvatski kreatori vanjske politike, prije svega politička elita, toga još nisu svjesni

Vanjsku politiku i diplomaciju često smatramo sinonimima, no differentia specifica između dva pojma postoji. Stanko Nick u Diplomatskom leksikonu navodi kako je vanjska politika „skup stajališta, čina i mjera koje neka država ima i poduzima prema inozemstvu u nastojanju da zaštiti svoje vlastite interese“. Vanjsku politiku „vode, u okvirima ustavnog uređenja svake zemlje, šef države, parlament (vanjskopolitički odbor) i vlada“. S obzirom na globalno jačanje i širenje demokracije, sve više su akteri u vanjskoj politici i tijela lokalne demokracije, znanstvene institucije, vjerske organizacije, udruge civilnog društva, terorističke organizacije poput Al-Kaide, ali i pojedinci. Ministarstva vanjskih poslova su izgubila monopol kao jedina ministarstva koja se bave vanjskom politikom neke države. Tako se primjerice ministarstva unutarnjih poslova bave problemima međunarodnog terorizma, ministarstva financija pregovaraju s MMF-om, a ministarstva zdravstva surađuju s WHO-om.

Imenovanja Kolinde Grabar-Kitarović i Ivana Šimonovića (gore) veliki su uspjesi hrvatske diplomacije, a slučajevi Jovana Vejnovića i Goroslava Kellera (dolje) pokazuju njezinu neprofesionalnost

Diplomacija – produžena ruka države

Diplomacija je višeznačan pojam. Ovdje je riječ o samu temelju odnosno najvažnijem alatu vanjske politike neke države. Stanko Nick daje četiri definicije diplomacije. Ponajprije je tu riječ o vođenju vanjskopolitičkih državnih poslova službenim kontaktima s drugim akterima međunarodnih odnosa. Zatim je to državni aparat koji predstavlja zemlju na međunarodnoj pozornici. Nadalje se govori o vještinama i metodama komuniciranja, pregovaranju te prevenciji i rješavanju konflikata. Na kraju diplomacija je i sama profesija, struka i karijera diplomata. Profesor međunarodnih odnosa Radovan Vukadinović smatra da diplomacija „ne stvara vanjsku politiku neke države“, već ona prenosi i zastupa „osnovnu političku liniju jedne države“. Profesor emeritus međunarodnih odnosa Geoff Berridge diplomaciju smatra političkom aktivnosti „koja je, kad je valjano osmišljena i vješta, važna sastavnica moći“. Glavna je njena svrha „omogućiti državama da ostvare ciljeve svojih vanjskih politika ne utječući se sili, propagandi ili zakonu“. Vanjska politika i diplomacija imaju fundamentalan zajednički nazivnik – zaštitu nacionalnih interesa. Nešto što hrvatskoj vanjskoj politici i diplomaciji baš i ne ide od ruke u posljednje vrijeme.

Vukadinović smatra kako vanjska politika Hrvatske „treba promicati hrvatske interese u svijetu, stvarati uvjete za razvijanje uzajamno korisnih odnosa i jačati pozicije hrvatske države“. To djelovanje mora biti organizirano, sustavno i koordinirano sa svim hrvatskim akterima koji djeluju na međunarodnoj pozornici. Na unutarnjem planu Hrvatska mora stvoriti uvjete „da temelj njezine vanjske politike bude demokratski razvitak, vladavina prava i izgradnja slobodnog tržišta, što su pretpostavke i za uspješan nastup na međunarodnoj sceni“. Iako je članak Vanjska politika Republike Hrvatske iz kojega su izvađeni ovi citati napisan prije gotovo dvadeset godina, činjenica je da se kreatori hrvatske vanjske politike baš i nisu pridržavali tih naputaka. U svijetu je sasvim normalna stvar da se akademski stručnjaci uključuju u osmišljanje vanjske, ali i drugih politika, dok nažalost hrvatski kreatori vanjske politike, prije svega politička elita, još nisu došli na tu razinu svijesti. Možda najvažniji problem je onaj nesposobnog, nekvalificiranog i neprofesionalnog osoblja u vanjskoj politici. Nažalost i prečesto smo svjedoci da se diplomatska imenovanja, kao i druga mjesta zadužena za osmišljavanje i provedbu vanjske politike, dijele kao sinekure, prema političkoj podobnosti. Profesionalni diplomati moraju biti ponajprije posvećeni nacionalnim, a ne stranačkim ili osobnim interesima.

Nedostatak profesionalnog kadra

Jedan od najvažnijih preduvjeta uspješne diplomacije jest visokoprofesionalizirani kadar, jer u suprotnom će se negativnosti umnažati. Tako je bivši generalni konzul u Australiji Goroslav Keller pri povratku iz Australije u Hrvatsku iz konzulata u Sydneyju pokupio inventurno pokućstvo vrijedno deset tisuća eura te neke povjerljive dokumente, pa je protiv njega pokrenuta kaznena prijava. Zatim imamo primjer uglednog diplomata Ljubomira Čučića koji je fizički i psihički zlostavljao svoju bivšu suprugu, a isto tako je u nekoliko navrata i oteo svoje dvije kćeri. Imamo i slučaj veleposlanika Jovana Vejnovića u Libiji, koji je u tu zemlju, u kojoj je strogo zabranjeno konzumiranje, uvoz i prodaja alkohola, krijumčario alkohol. Neven Jurica, bivši veleposlanik u Washingtonu i stalni predstavnik pri UN-u, dobio je godinu i pol zatvora zbog plaćanja privatnih troškova u iznosu od oko 677 tisuća kuna kreditnim karticama i novcem diplomatske misije. Takva neprofesionalnost hrvatskih diplomata zapravo je odraz neprofesionalnosti političke elite koja vodi vanjsku politiku naše zemlje. Tu je i slučaj ministra Jandrokovića, koji pred povjerenikom za europsko proširenje Ollijem Rehnom nije znao koja poglavlja u pregovorima s EU Hrvatska otvara, već je tu informaciju morao saznati od glavnoga pregovarača Vladimira Drobnjaka. Netko je mogao obavijestiti premijerku Kosor da se prigodom sastanaka na vrhu od svojeg sugovornika, pogotovo ako je to predsjednik SAD-a, ne traži autogram. To jednostavno ne ide u diplomatski protokol. Bivši predsjednik Stjepan Mesić (dok izabrani predsjednik Josipović još nije formalno preuzeo tu dužnost) prijetio je Miloradu Dodiku da bi u slučaju da ovaj u Republici Srpskoj raspiše referendum o odcjepljenju od BiH odmah vojskom prekinuo koridor u bosanskoj Posavini. Takvo ponašanje jednog šefa države je nedopustivo, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Hrvatska i članica NATO-saveza pa stoga takve prijetnje mogu imati i nešto ozbiljniju konotaciju, a time gubimo i na međunarodnom ugledu. Dosta je nezgodno i kada bivši šef države javno iskazuje prijateljstvo prema Gadafiju te ne vjeruje da vođa jednog diktatorskog režima može biti odgovoran za zločine nad vlastitim narodom.

Priznanja hrvatskoj diplomaciji

No nije sve tako crno. Bilo je i iznimno važnih uspjeha hrvatske vanjske politike i diplomacije u protekla dva desetljeća. Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, u jeku borbe protiv srpskog agresora, hrvatska vanjska politika koja je de facto tada bila još in statu nascendi, u vrlo nepovoljnim uvjetima izborila je međunarodno priznanje RH. Ubrzo je zacrtan kurs prema NATO-u i Europskoj Uniji. Sada je Hrvatska članica NATO-a i na korak je do članstva u EU. Hrvatska je uspjela dobrim lobiranjem postati nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a, kojim je kratko vrijeme i predsjedavala. Ivan Šimonović, bivši ministar pravosuđa, 3. svibnja 2010. imenovan je za pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava. Hrvatska veleposlanica u SAD-u i bivša ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je postala pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. Ta dva imenovanja iznimni su uspjesi i priznanje hrvatskoj diplomaciji. Dvadeset je godina malo i činjenica da je hrvatska diplomacija u tako kratku roku (i ne smijemo zaboraviti uz ratna zbivanja) ostvarila tako velike uspjehe zaista je fascinantna. No što sad? Čini se da su ulazak u NATO i EU najvažniji naši vanjskopolitički ciljevi, no što dalje? Naime iako smo ušli u NATO, čini se da nismo ušli spremni. Tako su pripadnici hrvatske Vojne policije u mirovnoj misiji ISAF u Afganistanu odbili provesti zapovijedi nadređenih, počinivši jedan od najtežih vojničkih prekršaja. No ispalo je da to nije bilo bez vraga, jer vojnici nisu prije odlaska na misiju dobili svu potrebnu opremu i naoružanje, zbog čega bi im u odlasku na misiju život bio ugrožen. Takvi logistički problemi ne bi se smjeli pojavljivati. Pogotovo kada znamo da se naši vojnici prije odlaska u Afganistan posebno obučavaju u Islamskom centru u Zagrebu kako bi naučili muslimanske vjerske običaje, čime se smanjuju mogućnosti incidenata zbog nepoznavanja običaja u ophođenju s lokalnim stanovništvom. Takav model usavršavanja pohvalili su i naši saveznici, što je veliki plus za Hrvatsku na međunarodnoj pozornici.

Što se EU tiče, Robert Cooper u svojoj knjizi Slom država članice definira kao postmoderne države. Među EU-državama došlo je do odmaka od Vestfalskog sustava međunarodnih odnosa u kojemu se poštuje suverenost drugih država te se u njima ni na koji način ne intervenira. Države članice EU djeluju na temelju otvorenosti, poštivanja zakona i zajedničke vanjske i obrambene politike. Miješajući se tako u politike jedne drugih čuvaju vlastite interese, pod uvjetom da oni ne ugrožavaju opće interese EU. Hrvatska se što je brže moguće mora pripremiti na takav tip vanjske politike, jer naša dosadašnja praksa čuvanja vlastitih interesa i nije bila uspješna. Kada je 2003. proglašen ZERP, isprva se nije primjenjivao na članice EU (što je promijenjeno 1. siječnja 2008), odnosno na Italiju i Sloveniju. Iako se ovdje nije radilo o ugrožavanju općih interesa EU, Hrvatska je pod pritiscima Italije i Slovenije odustala od čuvanja vlastitih interesa, te je popustila pred stranima. Slično je i s pograničnim sporom sa Slovenijom. Iako se prema ustavu iz 1974. jasno znaju granice republika sljednica Jugoslavije te su odlukama Badinterove komisije iz 1991. potvrđene te granice, i time im je dan međunarodno pravni karakter, naši kreatori vanjske politike nisu te činjenice previše naglašavali, već se opet popustilo Sloveniji te se nije išlo na međunarodni sud koji se čvrsto pridržava odredbi međunarodnog prava, već na arbitražu koja je malo labavija u primjeni međunarodnog prava, što pogoduje Slovencima. A da ne spominjemo prisutnost slovenskih vojnika na Sv. Geri, tj. činjenicu da jedna suverena država nelegalno i nelegitimno drži svoje vojne postrojbe na teritoriju druge suverene države.

Hrvatska na razmeđi triju regija

Hrvatska se ne smije samo orijentirati na NATO i EU. S obzirom da smo dio triju regija – Jugoistočne Europe, regije Alpe–Jadran te mediteranske regije – Hrvatska se treba posvetiti svojoj ulozi u svakoj od njih, posebice u regiji Jugoistočne Europe. Trebamo se gospodarski bolje povezati sa svim susjedima, no s obzirom na fragilnost političkog stanja u BiH trebamo paziti i na sigurnosne probleme u regiji. Jednim dijelom smo i sami za njih krivi. Dosadašnjom politikom prema Hrvatima u BiH dobrim dijelom odgovorni smo za činjenicu da su Hrvati postali toliko malobrojni u toj zemlji, što je dodatno narušilo krhku političku situaciju u zemlji, a samim time i sigurnost cijele regije. Nadalje, treba ponovno graditi odnose s Rusijom, koji su nedavno zahlađeni s ruske strane jer Hrvatsku ne smatraju vjerodostojnim gospodarskim partnerom. Uz to bi se trebali i više posvetiti Latinskoj Americi, regiji u kojoj Hrvatska ima brojnu emigraciju. Primjerice, imamo izvrsne bilateralne odnose s Argentinom i Čileom, no zanemarivu gospodarsku razmjenu. Panama je pak država u toj regiji u koju Hrvatska najviše izvozi, no politički ta država za nas nema nikakvu važnost.

Posvetiti se treba i javnoj diplomaciji, tj. ukupnoj promidžbi zemlje u svijetu, za koju je također zadužen diplomatski aparat na čelu s MVPEI. Teško je promicati zemlju u svijetu kada bivši premijer sjedi u austrijskom zatvoru, osumnjičen za međunarodni gospodarski kriminal, a pola ministara njegove bivše vlade i s njima povezanih gospodarstvenika u Remetincu. Politička elita, pogotovo ona koja je zadužena za kreiranje naše vanjske politike, to bi mogla imati na umu. Za neka međunarodna djelovanja treba stvoriti i potporu kod kuće. Tako stvaranje potpore među građanima za ulazak u EU ne smije biti stihijska aktivnost u obliku različitih ad hoc mjera kao odgovora na trenutačno političko stanje u zemlji i svijetu, već unaprijed osmišljena, kvalitetno organizirana i stalna aktivnost.

Iako u našoj diplomaciji možemo naletjeti na nebrojene gafove, isto tako nemojmo smetnuti s uma da su u proteklih dvadeset godina ostvareni mnogi strateški važni ciljevi. No tu hrvatska diplomacija isto tako ne smije zadovoljno trljati ruke. Međunarodni odnosi vrlo su dinamični i skloni promjenama. Tako su se tipovi međunarodnih odnosa u posljednjih stotinu godina više puta mijenjali od ravnoteže snaga, preko hladnog rata i bipolarnih odnosa, do unipolarizma i na kraju slabljenjem moći SAD-a i jačanjem nekih drugih zemalja do multipolarizma danas. Hrvatska diplomacija mora se znati snalaziti u takvu dinamičnom okruženju, a osnovni preduvjet za to je visokoprofesionalizirani diplomatski kadar. Per aspera ad astra – preko trnja do zvijezda! Možemo se nadati kako će hrvatska diplomatska služba zaista zauzeti ono mjesto koje joj pripada kao najelitnijoj državnoj službi.