Skladno izgovaranje nesklada

Rijetki su u nas pjesnici primjerena opusa kojima već za života budu objelodanjene sabrane pjesme. Takva knjiga, naime, podrazumijeva dovršenost opusa te nuka čitateljstvo i stručnu kritiku na cjelovito ocrtavanje poetičkoga profila toga autora. Zanimljivo je da nas u ovome slučaju na takve sintetičke, sabrane, zaključke poziva knjiga pjesnika čija je poezija u velikoj mjeri bila obilježena rasapom, kršem, krhotinama, kako je to posve jasno zacrtala već prva zbirka Ante Stamaća Rasap iz 1962. No, nema tu proturječja. Upravo duboko egzistencijalna i ontološka evidencija rasapa, autentično proživljeno iskustvo kozmičkoga, zemnog, povijesnog i unutarnjeg krša, „svjetskog karambola“, zapravo je snažan, gotovo instinktivan, a naknadno racionaliziran, motiv nasuprotnoj Stamaćevoj tendenciji sabiranja, skladnje, osmišljavanja (o tome, među ostalim, govori i činjenica da ova knjiga Sabranih pjesama nije prvo Stamaćevo sabiranje. On je, naime, već u knjizi Zvonki moteti – sabrani soneti iz 2004. bio sabrao dio svoga opusa, i to onoga zvonjeličkog).

Izd. Alfa, Zagreb, 2010.

Ako su, rekao bih, takve nasuprotne silnice bile dubinska motivacija za nastanak upravo ove knjige Sabranih pjesama, još je očitije – kada se knjiga prouči - da su spomenute silnice zapravo temeljne za cjelokupni karakter Stamaćeva poetskog rukopisa. Rasap se, naime, u njegovim pjesmama neprestance tematizira, no nikada ne postaje kakvo strukturalno načelo njihove (raz)gradbe. Dapače, upravo se sve „skladnije izgovaranje nesklada“, sve preciznije utvrđivanje stanja nadaje jednim od mogućih ključeva u kronološkom pa, rekao bih, i vrijednosnom razvijanju Stamaćeva opusa koji obuhvaća desetak izvornih zbirki pjesama i neke izbore iz pjesništva.

To utvrđivanje stanja tijekom vremena donosi i sve preciznije ocrtavanje, sve konkretnije aktualiziranje stalne ontološke sheme ovoga pjesništva, u kojemu rasap nipošto nije jedini konstituens. Stamać, naime, cjelovitiju ontološku sliku pregiba oko jednog od temeljnih starodrevnih metafizičkih problema – na koji se način uopće apsolutno može pojaviti u kontingentnom i obrnuto, jesu li to dva beznadno razdvojena područja u kojima je apsolutno osuđeno na nedohvatnost, a kontingentno na rasap? Naš pjesnik tijekom svojega opusa ne daje potpuno jednake odgovore na taj temeljni ontološki čvor, a već prema trenutačnoj misaonoj preferenciji oblikovat će se i sukladna poetska strategija.

Ako je, naime, svakovrsni rasap konstanta Stamaćeva pjeva, što je njegova metafizička varijabla? Kako rekosmo, naš pjesnik na to pitanje kuša odgovoriti rasponom od neodrediva bitka koji je hajdegerovski zaboravljen, od nužno neuspješnih anamneza višnjega svjetla u uvjetima platonističke pećine, od negativna određenja transcendencije kao tišine, tame, noći, sve do eksplicitna identificiranja osobnoga, kršćanski dana, Boga kojem se – u nedostatnosti ljudskih kapaciteta – prilazi kako se već može: apofatički ili katafatički.

Čini se da postoji i neka sukladnost između pozitivna određenja bitka i dosljednijega strukturiranije pjesničke forme i obrnuto. Tako su u prvim zbirkama – u prevlasti sama evidentiranja rasapa i tek implicitnim ocrtima transcendentalne stvarnosti – i same pjesme još razmjerno rahle strukture, često bez naslova i interpunkcije, uglavnom slobodna stiha, različitih strofnih opsega, pojmovnijega izraza i nešto teže značenjski smjestive, zatamnjene slikovitosti.

Kasnije, s jasnijim nadolaženjem svjetlosnoga antipoda rasapu i sve eksplicitnijem situiranju personalna Boga u pjesmovnu značenjsku mrežu, Stamać stvara i sve čvršće poetske strukture. To pak vrhuni njegovim sonetnim opusom, objavljenim u zbirkama Crne rupe, mračni soneti iz 1995. i Zvonki moteti iz 2004, u kojem se programatski izvodi artikulacija i harmonizacija svih razina pjesme od fonološke do kompozicijske. Nije slučajno da su baš u razdoblju najčvršće zacrtane ontološke sheme s rasapom i Bogom kao jasno istaknutim antipodnim točkama nastali neki Stamaćevi soneti koji idu u red najstrukturiranijih pjesama suvremene hrvatske poezije.

No to sretno ravnovjesje sadržajne i izrazne strane ipak se u najnovijoj Stamaćevoj poeziji ponešto dovodi u pitanje s jedne strane zbog doživljavanja prevlasti razornih sila u svijetu pa tako i u vlastitoj krhkoj egzistenciji, a s druge strane u nešto većem naglasku na apofatičkome putu pri umovanju u Bogu („Ti si ništa što jest, i sve što jesi nije tu“) i nešto slabijem evidentiranju Njegovih spasenjskih zahvata u samu povijesnost koja se doživljuje posve entropičnom, dapače zlom. Ipak, baš u toj donekle drukčijoj ontološkoj situaciji u zbirci Vrijeme, vrijeme iz 2006. Stamać, u oduljoj pjesmi Zaziv, daje svoje možda najjasnije i najdosljednije kozmogenetsko viđenje u kojem se na početku ovoga teksta spomenut metafizički problem odnosa apsoluta i kontingencije dovodi do krajnjih izvoda. Tako se, za razliku od vječnoga, nepromjenjivog, nevremenitog Boga kao apsoluta, kozmička, povijesna, osobna vremenitost doživljuje kao događanje koje je svojom logikom posve usmjereno entropiji, rasapu, djelovanju razornih sila. Povijest naših nevolja, kao da poručuje Stamać, nije počela isključivo uspostavom kakvih duboko nepravednih društvenih poredaka ili osobnim traumama i prazninama, već je zapravo na neki način predodređena samim Big Bangom („Velikim trijesom“) kojim se već najšira kozmička razina određuje kao rasapno događanje („Kad su se pokretala nebesa i zemlje / potrošila se supstancija“).

Ipak, usprkos djelomičnim modifikacijama ontološke sheme i očitome poetičkom i vrijednosnom razvoju tijekom desetljeća, Stamaćevo pjesništvo – kakvo nam ga sad u prezentnome totalu podastire knjiga Sabranih pjesama – očituje neko, gotovo zapanjujuće, jedinstvo. U vremenskome luku duljem od pola stoljeća u tim su pjesmama razvidni gotovo posve isti opsesivni motivi, slikovitost izvedena kistom duboko umočenim u kozmičko i povijesno antracitno crnilo, elegijska i ponešto povišena intonacija, krhkost tubitka kojem ni svi ljudski umni napori nimalo ne pomažu u kjerkegorovskome egzistencijalnom „strahu i drhtanju“, estetizantska pozlata koja i usred rasapa vraća dostojanstvo poetskome govoru. Zbog takva – cjelovita i jedinstvena – doživljaja Stamaćeva pjesništva ova je knjiga doista ispunila svoju namjeravanu svrhu, ona uistinu sabire opći dojam spomenute poezije iz kojeg pak može proizaći i njezin ukupan književnokritički opis. Knjiga Sabranih pjesama, povrh toga, Antu Stamaća sasvim jasno situira kao jednoga od važnih protagonista kasnoga hrvatskog pjesničkog modernizma koji se, usuprot postmodernističkim uvjetima, poetički uvjerljivo i autentično priklonio resupstancijalizaciji i reestetizaciji pjesništva.