Prolazna, ali ne i najviša ocjena

Tijekom deset dosadašnjih nastupa promijenjeno je čak šest različitih lokacija, što znači da Hrvatska još nije uspjela osigurati neku stalnu, a samim time i prepoznatljivu izlagačku poziciju u Veneciji

Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Hrvatska obilježava mali jubilej. Riječ je o desetom samostalnom hrvatskom nastupu na toj najstarijoj i po mnogima još najprestižnijoj smotri suvremene umjetnosti u svijetu, ukoliko, dakako, zanemarimo sudjelovanje NDH iz ratne 1942, čija selekcija – recimo usput i to – ničim nije odražavala ideologiju odnosno opće karakteristike neprijeporno zločinačkog režima. Dapače, čini se kako su djela autora poput Kraljevića, Račića, Meštrovića, Kljakovića, Crnoborija ili Kopača u izboru povjerenika Vladimira Kirina, pripadala vjerojatno čak i boljem dijelu tadašnje ukupne bijenalske ponude. Ali vratimo se suvremenoj Republici Hrvatskoj i njezinim dosadašnjim nastupima. Raspadom Jugoslavije, izlagački paviljon u znamenitim Giardinima pripao je najprije krnjem obliku te države, da bi potom, nakon osamostaljenja Crne Gore, ostao u vlasništvu Republike Srbije. Drugim riječima Hrvatska je, zajedno s brojnim drugim zemljama, bila prisiljena na traženje vlastitoga izlagačkog prostora negdje u gradu Veneciji s obzirom da u Giardinima više nije bilo mjesta za izgradnju novih nacionalnih paviljona. Tijekom deset dosadašnjih nastupa u tu svrhu promijenjeno je čak šest različitih lokacija, što znači da još nismo uspjeli osigurati neku stalnu, a samim time i prepoznatljivu izlagačku poziciju.

Dalibor Martinis na Bijenalu 1997. bio je do sada ponajbolji hrvatski nastup

Uspješan početak

Prvi nastup Republike Hrvatske dogodio se još ratne 1993, a povjerenik je bio tadašnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu Igor Zidić. U to vrijeme hrvatska je službena politika u kulturi agresivno zagovarala povratak nekim uglavnom artificijelnim tradicionalnim vrijednostima krajnje dvojbenih umjetničkih dosega, pa se veći dio struke brinuo kako ćemo s nečim takvim osvanuti i u Veneciji. Srećom, Zidićev izbor bio je posve drukčiji. Željko Kipke, Milivoj Bijelić i Ivo Deković izrazito su suvremeni i kvalitetni autori, a činjenica da potonja dvojica žive i rade u Njemačkoj govori nam kako je povjerenik bio posve svjestan važnosti njihova zadržavanja unutar nacionalnog umjetničkog tijela. Ulogu hrvatskoga paviljona tada je odigrao Museo Guidi, za izlaganje prilagođena crkva što se nalazi na jednom od pokrajnjih malih trgova u relativnoj blizini glavnoga Trga sv. Marka. Izbor umjetnika bio je, dakle, izvrstan i logičan, ali lokacija je bila manje sretna. Museo Guidi ipak, naime, nije na glavnim turističkim putovima, a radovi trojice umjetnika, zbog diktata jedinstvenog prostora, pomalo su se tukli, pri čemu su najlošije prošle Kipkeove slike. Unatoč tomu, prvi hrvatski nastup na Bijenalu može se mirne duše ocijeniti uspješnim i obećavajućim.

Sljedeći Bijenale 1995. Hrvatska je dočekala još u ratu i djelomično okupirana. Povjerenik je opet Zidić, koji će ponoviti princip izlaganja troje umjetnika. Ovaj put to su Goran Petercol, Mirko Zrinščak i Martina Kramer. Mjesto izlaganja ipak nije ostalo isto; bilo je znatno bolje! Dvokatnica na Campiello Barozzi smještena je na glavnoj arteriji kojom se od Trga sv. Marka ide prema Galeriji Akademija i gotovo da ju je nemoguće ne zapaziti. Zidićev izbor bio je poslovično kvalitetan, ali uvjeren sam kako se samo s jednim umjetnikom mogao postići snažniji učinak. Osobito se to odnosi na Petercola, čiji bi suptilni radovi zasnovani na dijalektici svjetla i sjene na idealan način ispunili cjelokupan unutrašnji prostor zgrade. Zidićeva argumentacija bila je, međutim, krajnje pragmatična: „S troje umjetnika Hrvatska dobiva više prostora u središnjem katalogu nego što bi to bio slučaj samo s jednim.“ Osim toga, na najgornjem katu zgrade održana je i skupna izložba pod nazivom A Casa / At Home u organizaciji umjetnika Deana Jokanovića Toumina. U kvalitetu Ivana Faktora, Jusufa Hadžifejzovića (gost iz BiH), Nine Ivančić, Deana Jokanovića Toumina, Damira Sokića, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Vlaste Žanić i Gorkog Žuvele doista se ne smije sumnjati, ali njihovo pojavljivanje na istom izlagačkom mjestu s trojicom službenih hrvatskih predstavnika zbunjivalo je, istodobno odajući dojam nepotrebne megalomanije. Usporedbe radi, Sjedinjene Države, koje imaju više umjetnika nego neki veći hrvatski grad stanovnika, već godinama u Veneciju šalju samo po jednog predstavnika, a nastupi su im redovito izvrsni i marketinški uzorno odrađeni. Ipak, najveći propust tadašnjega nastupa bio je čisto administrativne prirode. Grad Venecija, naime, Hrvatskoj je ponudio otkup spomenute zgrade, čime bi problem našega paviljona – i to na odličnoj lokaciji – bio trajno riješen. Iz teško objašnjivih razloga prilika je propuštena, pa će Hrvatska i dalje bila prisiljena na svojevrstan izlagački nomadizam.

Odličan Martinis

Za Hrvatsku na Bijenalu 1997. bio je odgovoran Berislav Valušek, tadašnji ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Njegov izbor smatram ponajboljim u povijesti svih naših dosadašnjih nastupa. Radilo se, dakako, o Daliboru Martinisu, autoru nadasve aktualne, lucidne i medijski osviještene poetike. Ni izlagački prostor nije bio loš; Schola Santa Apollonia nalazi se u neposrednoj blizini goleme turističke atrakcije, Mosta uzdisaja. Martinisovi videoradovi savršeno su ispunili zamračene prostorije, prezentiravši Hrvatsku u jednom doista suvremenom svjetlu. Ali, ni taj nastup nije bio idealan. U pokrajnjoj prostoriji, naime, političke strukture nametnule su izložbu u čast 90 godina postojanja zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Bio je to prenatrpan, neujednačen, provincijalan, pomalo bahat, a za Martinisovu lucidnu koncepciju nadasve remetilački pothvat. Šteta!

Za hrvatskoga povjerenika na Bijenalu 1999. određen je tadašnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Vladimir Maleković. Svi su očekivali kako će njegov izbor biti ponešto tradicionalnije orijentiran. I bili su u pravu. Zlatan Vrkljan rasni je slikar koji redovito proizvodi solidne izložbe, pa se to isto od njega očekivalo i na Bijenalu. Ono što smo vidjeli u Scholi Santa Apollonia, ipak, posve je razočaralo. Nekoliko vrlo dobrih slika posve se zagubilo u poplavi različitih konceptualno-intimističkih ili nenamjerno dizajnerski realiziranih uradaka, koji slikaru poput Vrkljana naprosto ne leže. Izložba je izgledala neuvjerljivo posluživši kao koristan poučak kako uvijek, bez obzira na postojeće okolnosti, valja ostati dosljedan vlastitim umjetničkim nazorima i vjeran sebi.

Novi milenij Hrvatskoj je donio još jedan novi izlagački prostor. Ovaj put to je bila Fondazione Querini Stampalia, lijepa gotička palača s nadahnutim unutrašnjim intervencijama što ih je osmislio veliki modernistički arhitekt Carlo Scarpa. Povjerenik, ugledni sveučilišni profesor Zvonko Maković, posegnuo je za pomalo ziheraškim izborom. Zar se itko može protiviti nastupu Julija Knifera, jednog od najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća? U izjavama uoči otvaranja Maković je isticao kako će Kniferovi znameniti meandri savršeno korespondirati sa Scarpinim plohama. I korespondirali su, ali suviše! Djelovali su, naime, tek kao dizajnerski privjesak interijeru. Radovi sami po sebi bili su na iznimno visokoj umjetničkoj razini, ali u specifičnom i izrazito nezahvalnu izlagačkom prostoru snaga im je lagano kopnila. Osim toga, ulaz u izložbu bio je izrazito nereprezentativan i slabo označen. Ipak, kombinacija Knifer–Maković svakako je pripadala među bolje prezentacije što ih je Hrvatska ostvarila u Veneciji.

Za Bijenale 2003. organizacija nastupa i izbor autora napokon su potpali pod ingerenciju institucije koja je za takvu zadaću vjerojatno najpozvanija. Riječ je, dakako, o Muzeju suvremene umjetnosti iz Zagreba, a u ulozi povjerenika pojavila se kustosica Leonida Kovač. Umjetnici za koje se odlučila bili su dvoje fotografa: iskusni Boris Cvjetanović i mlada Ana Opalić. Prostor uglednog Musea Fortuny, koji je prvi put ugostio hrvatsku selekciju, oboje umjetnika ispunilo je visokoestetiziranim fotografijama malih dimenzija. Odmjereni postav strpljivijim je posjetiteljima nudio podosta fino nijansiranih vizualnih trenutaka, ali se ipak – promatran kao cjelina – doimao nedovoljno atraktivnim i podosta hermetičnim. Ukratko, u kontekstu glomaznog Bijenala nije mogao privući veću pozornost.

Mlitav nastup

Museo Fortuny našu će selekciju ugostiti i 2005, kada je povjerenik bio dubrovački konceptualni umjetnik i performer Slaven Tolj. Riječ je o likovnjaku koji, kada se nađe u ulozi kustosa, uvijek voli isticati vlastiti autorski pečat. Paradigmatski primjer za to bio je Salon mladih, tijekom kojega su umjetnici izlagali u kontejnerima i, zapravo, svi zajedno na određeni način tvorili golemu Toljevu instalaciju. Za Bijenale Tolj je pozvao dosad najviše umjetnika: Gorana Trbuljaka, Tomu Savić Gecana, Paška Burđeleza, Alena Floričića, Zlatana Dumanića i Borisa Šinceka. Bilo je to doista šaroliko društvo, koje kao jedinu zajedničku osobinu dijeli sklonost marginalnim pozicijama odnosno strategijama. Trbuljak i Savić Gecan važni su i kvalitetni autori, ali cjelokupan tadašnji hrvatski nastup djelovao je pomalo šlampavo i mlitavo.

Hrvatski postav na 52. bijenalu 2007. vraćen je u za izlaganje nipošto sretan prizemni prostor Fondazione Querini Stampalie. Povjereničko-kustoski dvojac Željko Kipke i Branko Franceschi u početku je želio izložiti mladu hrvatsku zvijezdu u usponu Davida Maljkovića, ali izbili su nikad dokraja razjašnjeni nesporazumi i svađe, pa će u posljednji trenutak kao zamjena uskočiti Ivana Franke. Njezine fragilne svjetlosne instalacije ostavit će, međutim, solidan dojam, između ostalog i zbog činjenice da su zamračene prostorije uspjele poništiti negativne učinke niska i arhitektonski moćna Scarpina prostora.

Za Bijenale 2009. hrvatskim je povjerenikom imenovana ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu Biserka Rauter Plančić. Nakon ponešto avangardnijih Tolja odnosno Kipkea i Franceschija, ponovno je, dakle, došao red na ponešto tradicionalniji pristup. Povjerenica je odabrala trojicu slikara različitih generacija: Nikolu Koydla, Zoltana Novaka i Matka Vekića. Pomalo čudan izbor, kojemu nikako nije pogodovao nizak i razlomljen prostor Fondazione Querini Stampalie. Novak pripada među ponajbolje slikare u svojoj generaciji, ali njegove velike slike slabo su se uklopile u izrazito niske prostorije te nisu dobile priliku kakvu vjerojatno zaslužuju. S druge strane, daroviti Vekić nastojao je izložiti više različitih ciklusa, što se nije pokazalo najsretnijom opcijom, dok su Koydlove slike zračile beznadnom neaktualnošću i arhaizmom.

Na recentnome Bijenalu ulogu povjerenika preuzeo je trenutno međunarodno najafirmiraniji hrvatski kustoski kolektiv poznat pod nazivom WHW. Svi su očekivali Sanju Iveković ili ponovni pokušaj s Maljkovićem, ali kustosice nas uspijevaju iznenaditi pomalo kontroverznim odabirom: pokojni Tomislav Gotovac / Antonio Lauer u interpretaciji plesne skupine BADco. Izlagački prostor nalazi se na izrazito frekventnon mjestu, u prostoru Arsenala, ali malen je i prolazan pa ga stoga nije lako ispravno percipirati i doživjeti. Zasad, reakcije su različite te variraju od pozitivnih do izrazito negativnih. Bijenale je nedavno otvoren, pa tek valja očekivati trezvenije i objektivnije prosudbe. U svakom slučaju bilo bi zanimljivo znati što bi o takvoj prezentaciji mislio pokojni Gotovac Lauer osobno, danas od strane nekih živućih umjetnika zasigurno – čak i do neukusa – najeksploatiranija autorska osobnost u Hrvatskoj.

I na kraju, možemo li biti zadovoljni našim dosadašnjim bijenalskim nastupima? Više-manje možemo, ali prostora za napredak više je nego dovoljno, što se osobito odnosi na organizacijske odnosno marketinške komponente. U deset proteklih izložbi vidjeli smo, dakle, podosta toga različitoga; nije bilo potpunih katastrofa, ali ni idealnih nastupa.