Stotinjak crno-bijelih fotografija Berlina najnovijega ciklusa izložio je Stanko Abadžić u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (Galerija Bačva) pod naslovom Berlin – skice za portret grada.
U ciklusima gradova na crno-bijelim fotografijama Abadžić uvijek pronalazi stare predmete i prizore koji bi mogli pripadati i nekim prošlim vremenima. Takav dojam pojačava njegov način snimanja: crno-bijele fotografije uz jake sjene (koristi se i fotoaparatom Pentax 645). Ovdje nije ipak riječ o oživljavanju fotografije pedesetih u vrlo suvremenim fotografijama, nego o kontinuiranoj nostalgiji. U prizorima koji podsjećaju na prošlost i dizajn starih predmeta Stanko Abadžić pronalazi osobnost, ljudskost i napuštenost koja pokazuje kako maleni svijet egzistira u sjeni velikoga.
Zagrljaj, Berlin, 2010.
U berlinskom ciklusu nastalu u posljednjih pet godina Abadžić pak pronalazi sličnu priču ne oslanjajući se toliko na stare predmete i prizore koji mogu pripadati i prošlosti – njegovim fotografijama i dalje vlada bezvremenost, ali ljudskost postaje vidljiva ne putem oronulih fasada, prolaza ili starih bicikala, nego upravo u spoju čistih prostora, suvremene arhitekture i čovjeka, koji uspijeva učiniti intimnim cijeli prizor. Čovjek koji sjedi na beskonačnim stubama, plakati koji nalikuju ljudima, odrazi u izlogu kraj čovjeka, trkač ispod cijevi, igrači nogometa, željezni mostovi, ljudi na pokretnim stubama, osamljen sat na vrhu stuba, biciklist ispod velebnog zdanja, prolaznici na kolodvoru, ljubavni parovi na klupi, stubama, kroz pedantne očišćene kompozicije oživljuju beživotne prostore i intimiziraju ih.
Berlin za Stanka Abadžića naime nosi sjećanja iz studentskih godina 1974. i 1975, kada je živio na granici prelazeći je neprestano kako bi posjećivao ljubavi i prijatelje u zapadnom dijelu Berlina, švercao posjetitelje iz Mađarske u studentskoj sobi, doživljavao neugodnosti na granici i pokazivao buntovništvo i dalje ne ostajući iza izmišljene, određene granice i ne pristajući na nametnutu razdvojenost. Buntovništvo i humor izbijaju iz motiva ljudi i njihovih malih svakodnevnih djelatnosti u spoju s hladnoćom i čistoćom arhitekture ili iz samih prizora arhitekture, plakata iznad klupe, odraza pri čemu postaje donekle vizualno dvojbeno što je plakat, a što osoba, i pri čemu predmeti oživljavaju dobivajući ponovno dimenziju ljudskosti. U malim intimnim djelatnostima Stanko Abadžić dopušta plakatu da prijeđe granicu stavljajući ga u drukčiji kontekst, dajući mu ljudski glas. Riječ je o pokušaju oslabljivanja granica, tako da se one neprestano prelaze i čine propusnima, uz mnogo nježnosti i humora. Na svim fotografijama uz jake sjene Stanko Abadžić ipak nema mnogo nijansi svjetla na fotografiji, nego prevladava plavičasta siva, čineći tako od fotografije ono što i stoji u njezinu nazivu – skicu za portret grada koji čine ljudi.
Klikni za povratak