Paviljoni i parapaviljoni

Artikulacija arhiva kao društvene i kulturne forme, prostora dokumenta i fikcije, zatim uporaba onodobne tehničke opreme (vintage), zastarjelih filmskih projektora, dijapozitiva ili uređaja za pregledavanje mikročipova kao metafora memorije i vremena, očigledne su kako u radovima umjetnika na središnjoj izložbi tako i u onim predstavljenim u nacionalnim paviljonima

Dvije možda neuobičajene kustoske intervencije obilježile su ovogodišnju koncepciju Venecijanskog bijenala i njegovu središnju izložbu. Prva intervencija realizacija je znatiželjno iščekivanih tzv. parapaviljona, zasebnih cjelina, specifičnih struktura između arhitekture i skulpture, koje je na poziv realiziralo četvero umjetnika različitih generacija i backgrounda: Song Dong (Kina), Monika Sosnowska (Poljska), Oscar Tuazon (SAD) i Franz West (Austrija; jedan od dobitnika Zlatnog lava za životno djelo).

Francuski paviljon, rad Christiana Boltanskog

Parapaviljoni kao mjesto dijaloga, suradnje i kontekstualizacije radova umjetnika, zamišljeni su kako bi se dodatno dinamizirao prostor izložbe, koja se ne bi razvijala samo sustavom dodavanja, odnosno jukstapozicijom radova, već i njihovim prožimanjem. Zamišljeni su kao prostori kojima je namjera izmijeniti uobičajen linearan ritam postava, redefinirajući prostor u kojem se nalaze. Parapaviljoni čine izložbu u izložbi. Song Dong prenosi kuću iz Kine, Franz West kuhinju svojega bečkog stana, Oscar Tuazon kombinira arhitekturu s minimalističkom skulpturom, na tragu Gordona Matta Clarka. Parapaviljon Monike Sosnowske zvjezdolika je struktura iznutra obložena tapetama, što stvara dojam privatnosti. U prostorima koje zatvaraju dijagonalni krakovi nalaze se fotografije Davida Goldblatta i instalacija Haroona Mirze, dobitnika Srebrnog lava za mladog umjetnika.

Druga je intervencija uključivanje tri platna, velike pitture renesansnoga majstora Jacopa Tintoretta na ulazu u središnji prostor glavnog izložbenog paviljona u Giardinima. Bice Curiger svoju odluku o uvrštenju Tintoretta u prostor izložbe suvremene umjetnosti opravdava ističući umjetnikovu nekonvencionalnost, maniristički interes za inovaciju i eksperimentalni pristup u okvirima kodova renesansne umjetnosti, kao i njegovu primjenu svjetla u svrhu dramatizacije prizora. No može se to činiti i kao da je netko preselio Tintoretta na pogrešno mjesto.

Christian Marclay, Sat, 2010, video, trajanje 24 sata, Zlatni lav za najbolji rad

Važnost nacionalnih paviljona

Bijenale u Veneciji kao svjetska izložba suvremene umjetnosti ističe važnost nacionalnih paviljona, a ta stara formula, tvrdi Paolo Baratta, predsjednik Fundacije La Biennale di Venezia, važna je osobina Venecijanskog bijenala, i danas je vitalnija i življa no ikada dosad. U vrijeme globalizacije omogućava nam uvid u individualne geografije, nastavlja Baratta. Ne čudi takav zaštitnički stav prema konceptu nacionalnih paviljona od strane direkcije, jer je Venecijanski bijenale jedina svjetska bijenalna izložba suvremene umjetnosti koja uključuje nacionalne paviljone i nacionalno identificirana sudjelovanja. Ove godine statistike bilježe rekordan broj država sudionica i nacionalnih paviljona smještenih u Giardinima, u Arsenalu ili izmještenih u povijesnim palačama na brojnim gradskim lokacijama, kojih je 89, za razliku od 77 država koje su paviljone u Veneciji imale na prethodnom Bijenalu 2009.

Hrvatski paviljon, rad Toma Gotovca i plesne skupine BADco.

Središnja tematska okosnica Bijenala koja se čita iz njegova naslova, riječ ILUMInacije napisana je tako da ukazuje na dva dijela od kojih se sastoji, tvori termin u kojem se spajaju riječ svjetlost, dok riječ nacija služeći kao svojevrstan sufiks ukazuje na društveno-političku dimenziju, ali i na karakter Bijenala, predstavljanja izložbi po nacionalnim paviljonima. Ideja parapaviljona na taj način pokušava uspostaviti vezu s poviješću izložbe. Bice Curiger broj nacionalnih paviljona povećala je sa četiri parapaviljona, paviljona bez nacije, individualna, internacionalna mjesta za umjetnost, koja ne mapiraju postojeće kontekste geopolitike.

Širok referencijalni okvir izložbe

U okviru središnje izložbe kustosice bijenala Bice Curiger naslovljene Iluminacije, na kojoj sudjeluju 83 umjetnika, govori se o najvećem broju dosad uključenih mladih umjetnika, onih rođenih 60-ih i 70-ih godina, i to 32 umjetnika do 35 godina kao i 32 uključene umjetnice, te ne čudi velik broj mlađih, nadolazećih talijanskih i švicarskih umjetnika.

Referencijalni okvir izložbe Bice Curiger široko je postavljen. Kreće se od teme svjetlosti, koncepta nacija, dok se pokušava referirati na institucionalni okvir Bijenala sve do literarnih izvora Iluminacija Rimbauda, zbirke eseja Waltera Benjamina ili srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa.

Njemački paviljon, rad Christopha Schlingensiefa, Zlatni lav za najbolji paviljon

U uvodu u zbirku eseja Iluminacije Waltera Benjamina Hannah Arendt ističe kako se Benjaminov život i djelo reflektiraju kroz prizmu vremena i ukazuje na njegovu rijetku sposobnost poetičkog mišljenja, kao alkemijske prakse i magične transfiguracije, te na Benjaminove profane iluminacije. Kvaliteta nadrealizma da dezorijentira i očudi realnost putem profanih iluminacija ukazala je na njegov potencijal kao katalizatora društvenih promjena, piše Benjamin u eseju Surrealism, the last snapshot of European intelligentsia.

Austrijski paviljon, detalj ambijenta Markusa Schinwalda

Osim poetičkog mišljenja, vraćajući se na svjetlost iz naslova, zapažamo kako je ona bila doslovno polazište za izbor radova nekih umjetnika poput Philippa Parrena ili Jamesa Turella, Navida Nuura, Amalie Pica. Iluminacije su umjerena, odmjerena, neki kažu elegantna, neoromantičarska izložba, koja se lako gleda, i kroz koju se ne trebamo probijati, ali koja nas možda neće u svakom trenutku očaravati. U njoj pronalazimo radove umjetničkih veterana i veteranki, čestih gostiju brojnih venecijanskih bijenala poput Pippilotti Rist, Cindy Sherman ili Sigmara Polkea, do zapaženih mlađih umjetnika Omera Fasta, Emily Wardill ili Cypriena Gaillarda.

Zlatni lav za Christiana Marclaya

Najbolji je rad središnje izložbe videoinstalacija Sat / The Clock, remek-djelo Christiana Marclaya, koji je zasluženo osvojio glavnu nagradu, Zlatnog lava za najbolji rad. Prerađivanje filmskoga materijala dugogodišnja je strategija Christiana Marclaya, a Sat / The Clock, realiziran od tisuću filmskih isječaka, i u trajanju od 24 sata, u tom je smislu svakako vrhunac. Dojmljiva u trajanju, tretiranju filmskog i realnog vremena – jer sat prikazan na platnu u svakom trenutku prikazuje točno vrijeme – količini, raznolikosti i savršenoj orkestraciji uporabljene filmske građe, u poimanju filma kao glavnog medija masovne kulture, posveta vremenu u projekciji Christiana Marclaya doista zaokuplja promatračevu pozornost.

Umjetnička istraživanja arhiva preispituju načine konstrukcije prošlosti. Otvarajući nove perspektive i konstituirajući nova značenja, arhiv sudjeluje kao sredstvo rekonstrukcije – povijesti, događaja, tekstova, narativa, zamišljen kao konceptualan i fizički prostor memorije. Različiti načini preispitivanja potencijala arhiva postali su jednim od učestalih istraživanja u okvirima suvremenih umjetničkih praksi. Njegova artikulacija kao društvene i kulturne forme, prostora dokumenta i fikcije, zatim uporaba onodobne tehničke opreme (vintage), zastarjelih filmskih projektora, dijapozitiva ili uređaja za pregledavanje mikročipova kao metafora memorije i vremena, očigledne su kako u radovima umjetnika na središnjoj izložbi tako i u onim predstavljenim u nacionalnim paviljonima. Fotografskim i filmskim zapisima preispituju se povijesne pozicije, pitanja istine, identiteta, memorije, traume, gubitka, pristupajući ideji arhiva kao kritičkoj metodologiji kojom se konstituiraju značenja i okolnosti diskursa rekontekstualiziraju posredovanjem sjećanja.

Konceptualni interes za arhitekturu

Još nekoliko bliskih strategija i interesa možemo uočiti bilo da je riječ o izložbama u nacionalnim paviljonima ili radovima predstavljenim u okviru središnje izložbe. Osim navedenog interesa za arhiv kao kulturnu formu, vidljiv je kritički i konceptualan interes za arhitekturu, kao mjesta kritičke refleksije, koji uključuje naracije koje se grade ne samo oko fizičke arhitekture paviljona, povijesti i konteksta nego i sama prostora i koncepta izložbe kao i njihove dekonstrukcije. Arhitektura postaje dio kritičkoga diskursa te sudjeluje u artikulaciji ontološkog i kulturološkog statusa umjetničke produkcije pa možemo zapaziti kako se na neki način i tema parapaviljona nastavila u Giardinima, u paviljonima Velike Britanije, Austrije ili Nizozemske.

U paviljonu Velike Britanije Mike Nelson gradi staru orijentalnu kuće nadovezujući se na raniji rad realiziran u Istanbulu, dok realizacija u Veneciji povezuje ta dva središta trgovine i ukazuje na vezu Istoka i Zapada, u prostoru kuće izgrađene od pronađenog ili odbačenog materijala, koja nas podsjeća na neko drugo mjesto i vrijeme. Umjetnik mlađe generacije Marcus Schinwald unutrašnji je prostor austrijskog paviljona pregradio u labirint bijelih zidnih ploha, u kojem putem videoprojekcije i arhitektonske strukture istražuje odnose tijela i prostora, nemogućnosti i tjeskobe.

Izraelska umjetnica koja živi u Amsterdamu Yael Bartana u poljskom je paviljonu pokazala svoju videotrilogiju koju čine Mary koszmary (Noćna mora), Mur y wieza (Zid i kula), te Zamach (Ubojstvo), koja se razvija oko fiktivnoga pokreta židovskog preporoda u Poljskoj, gdje kinematički elementi i odnosi prostora i vremena pridonose stvaranju narativa u funkciji konstrukcije nacionalnog identiteta.

Chance, kolo sreće Christiana Boltanskog, dojmljiv je mehanizam, kinetička instalacija golemih razmjera koja je zauzela čitav prostor francuskog paviljona.

Prisutno je i zanimanje za reafirmaciju umjetničkih praksi koje su markirale odmak od umjetničkih konvencija i normativnih umjetničkih sustava reprezentacije, a obilježile su svjetsku umjetničku scenu 1970-ih godina. Boris Groys, kustos ruskoga paviljona, predstavio je djelovanje Andreja Monastirskog, jednog od najvažnijih moskovskih konceptualnih umjetnika i grupe Kolektivna akcija, utemeljene 1978. Akcije u ruralnim predjelima, objekti, performansi, foto- i videodokumentacija privremenih i izvedbenih radova, serije konceptualnih fotografija dio su umjetničke prakse Monastirskog i Kolektivne akcije.

Inteligentan hrvatski nastup

Zlatni lav za najbolji nacionalni paviljon pripao je Njemačkoj, koja se predstavila multidisciplinarnom totalnom instalacijom Christopha Schlingensiefa, preminula prošle godine, koja njemački paviljon pretvara u crkvu, kao Fluxus Oratorio, hibrid campa i eksperimenta. Predstavljanje uključuje Schlingensiefov život i djelo dopunjeno filmovimka B-estetike i utopijskim projektom sela u Burkini Faso.

Ove godine prostor za predstavljanje hrvatske izložbe bio je u Arsenalu, a izložba Potrebno je živjeti samouvjereno... gledajući kustoskog kolektiva WHW, koja je okupila radove Antonija G. Lauera aka Toma Gotovca i BADco., integrirana je u prostor središnje izložbe. Koncepcija je zahtijevala angažirano promatranje, a izložba se, kako navode kustosice, formirala oko “procedura gledanja, načina promatranja i politika pažnje, unutar i izvan konvencija izložbe”. Okupljene su serije fotografija (Pokazivanje časopisa Elle, Cara Dušana 11) te poznati strukturalni (Prijepodne jednog fauna, S) i kućni, privatni filmovi Toma Gotovca i izvedbene site-specific videovinjete BADco. u složenu cjelinu, koja s pomoću vrlo jednostavne i inteligentne izložbene arhitekture minimalnih intervencija stvara privremeni prostor između izmještenih zidova bijele kocke, gdje dijagonala zida koji ulazi u prostor izložbe rastvara prostor čije granice i smisao ne funkcioniraju prema uobičajenim konvencijama. Smisao i značenje konstituiraju se po tim rubovima, u on- i off-spaceu, na granici prostornih odnosa unutra – van, čime se osvještava koncept gledanja i izlaganja te bijele kocke.

Rekli su o 54. Venecijanskom bijenalu

Loš Bijenale – hrvatski nastup neuvjerljiv

Ovogodišnji Bijenale na mene je ostavio vrlo slab dojam. Gotovo da bih mogao reći kako o njemu mislim sve najgore! Središnja koncepcija kaotična je i bez jasne teze, a isto vrijedi i za glomazni talijanski paviljon. Nacionalne selekcije predstavljaju znatno zanimljiviji dio cjelokupne priredbe, ali to i nije nešto osobito novo. Postoji nekoliko sjajnih selekcija poput one francuske s Christianom Boltanskim, ili pak njemačke, koja nudi jednu tmurnu, ali dojmljivu postfluksusovsku viziju. Ipak, kao najmoćniji i najzanimljiviji nastup istaknuo bih onaj austrijski, s umjetnikom Markusom Schinwaldom. Triput sam se vraćao u njihov paviljon! Riječ je o vrlo kvalitetno osmišljenoj kombinaciji slikarstva, ambijenta i videa, koja nam na više nego dojmljiv način progovara o apsurdima i tjeskobama suvremenoga svijeta i čovjeka što u njemu živi. Schinwald mi je pravo otkriće i njegov ću rad s velikim zanimanjem pratiti i ubuduće.

Što se hrvatskoga nastupa tiče, dojam je neuvjerljiv. Kroz naš tzv. paviljon prolazi se bez većega zadržavanja i dojmova. Osobito mi se neukusnom i neprimjerenom čini samoinicijativna akcija/performans autorske trojke ABS, koji po prostorima Bijenala guraju invalidska kolica s lutkom pokojnog Toma Gotovca. Posve nepotrebno i otužno!

Dean Jokanović Toumin,

likovni umjetnik

Očekivanja ispunjena unatoč neujednačenosti

Bijenale je ispunio moja očekivanja. Unatoč velikom broju radova neujednačene kvalitete, pamtit ću desetak poticajnih radova. Izdvojila bih francuski paviljon Christiana Boltanskog, britanski paviljon koji je Mike Nelson transformirao u kuću-parazita, kojom nas je odveo u drugo vrijeme i prostor, istanbulsku karavan-saraj arhitekturu iz 17. stoljeća, zatim prostorno-svjetlosnu instalaciju Jamesa Turrella, videoprojekcije Pipilotti Rist te apsolutni hit, 24-satni videokolaž Christiana Marclaya Sat. Sviđa mi se inicijativa glavne kustosice Bice Curiger da umjetnici interveniraju metaprostornim objektima, arhitektonskim tijelima, koje je nazvala parapavilions, a koji su udomili radove drugih umjetnika i unijeli dinamiku u prezentaciji i postavu. Od izložbi na drugim lokacijama, čudesna site specific instalacija Uzašašće Anisha Kapoora u crkvi S. Giorgio Maggiore doživljaj je za pamćenje.

Ni ove godine nije izostalo uobičajeno razmetanje u ekonomskoj moći zemalja sudionica, što je vidljivo po visini uloga u produkciju i promidžbu. Ove godine u tome prednjači američki paviljon, a slijedi ga Francuska, Saudijska Arabija, Njemačka, Velika Britanija, Koreja. Nisu izostali radovi koji ukazuju na aktualne političke sukobe, u kojima su umjetnici žrtve totalitarnih režima. Osobito je potresan multimedijski projekt Ahmeda Basiounyja, koji je poginuo kao žrtva egipatskih prosvjeda, a predstavljen je u egipatskom paviljonu. Pamtit ću i fotografije Davida Goldblatta, koje govore o socijalnoj nepravdi, rasizmu i pošasti AIDS-a u Južnoafričkoj Republici.

Nataša Ivančević,

viša kustosica MSU u Zagrebu

Nacionalna predstavljanja intrigantnija od središnje izložbe

Izložba Iluminacije Bice Curiger pokazala se dosadnom i nezanimljivom usprkos pokušaju obrata u koncepciji s trima Tintorettovim remek-djelima. Jedan od radova koji iritiraju su Turisti, dvije tisuće punjenih golubova na krovnim strehama središnjega paviljona, koje potpisuje Maurizio Cattelan. Inteligentan pomak u odnosu na prošle bijenalske izložbe čini angažiranje umjetnika da kreiraju arhitektonske strukture, takozvane parapaviljone, kao mjesto susreta višeglasja umjetničkih radova.

54. bijenale donio je prevrat: nacionalna predstavljana intrigantnija su nego središnje kurirane izložbe. Tako su njemački, britanski, švicarski, danski, poljski, španjolski i hrvatski paviljon znatno uzbudljiviji i donose inovativnije koncepte nego Iluminacije Bice Curiger.

Naposljetku, Pinaultova zbirka što se predstavlja u Dogani i Palazzo Grassi donijela je smjeliji i zanimljiviji izbor umjetnika od Iluminacija.

Leila Topić, kustosica MSU u Zagrebu