Nota o poeziji

Već se više puta konstatiralo kako je poezija danas u Hrvatskoj izgubila važnost u književnom životu kakvu je imala prije primjerice dvadeset godina, a posebice u odnosu na vrijeme otprije četrdeset godina, kada je bila ekskluzivni književni rod. Razlog tomu zasigurno nije u njezinoj nerazumljivosti – iako dobar dio pjesničke produkcije ni danas ne komunicira lako s čitateljem koji nije upućen u određene teorijske koncepte – jer se u doba razlogovaca pisala hermetična lirika teško odgonetljiva značenja i čudne sintakse, koja je zahtijevala dobru upućenost u onodobna filozofska strujanja: egzistencijalizam, fenomenologiju i Heideggera. Kada se, primjerice, danas čita razlogovaška lirika, ona ne samo da je nerazumljiva nego djeluje kao neobična i neprozirna endemska biljka koju čitatelju neće približiti ni velik napor usmjeren na sam tekst nego tek spomenuto poznavanje filozofske pozadine koju su kao nekakvu zajedničku platformu dijelili i čitatelji i pjesnici. Unatoč tomu, poezija se čitala, i pisala, i nadasve – cijenila.

Otada je međutim započeo njezin pad, put prema sve daljim marginama književne recepcije. Kad se govori o uzrocima te marginalizacije, obično se ističe epistemološka promjena paradigme u vidu postmodernoga doba, koje ne podnosi bilo kakav oblik hijerarhizacije pa je shodno tomu izjednačilo poeziju ne samo s ostalim književnim rodovima nego i s ostalim fenomenima masovne kulture, od filma i stripa do rocka i videoigara. Mediji, koji danas imaju tako velik utjecaj na čovjekovo poimanje svijeta i onoga što je u njemu važno i nevažno, poeziju su također, u skladu s duhom vremena, ignorirali.

Ipak u takvu kontekstu začuđuje podatak da sve više ljudi poeziju piše, dok je istovremeno sve manje čita, i zasigurno je neobičan simptom doba činjenica da je jedna tradicijom posvećena umjetnost svedena na tek uzak krug onih koji se njome bave, na jednu, gotovo sub-kulturu, ili aktivnost, tek jednu od mnogih, kojom se čovjek ako želi, može baviti, a koja ni po čemu nije posebna ni važnija od drugih.

Ovakvo porazno i obeshrabrujuće stanje pjesnike međutim nije navelo da prestanu pisati. Postavlja se dakle pitanje što može učiniti poezija, po čemu može biti relevantna za suvremenoga čovjeka u trenutku kad društvo ni mediji ne percipiraju njezinu važnost, a sami pjesnici – osim nekoliko neoavangardnih pokušaja – ne pokazuju težnju da pobjegnu iz društvene izoliranosti.

Poezija je prije svega umjetnost izraza. Ili kako je rekao Stéphane Mallarmé: „Nisu ideje ono od čega se prave stihovi, to su riječi.“ To dakako ne znači da ideje nisu važne jer jesu, ali pjesma kao umjetničko djelo jedino može zaživjeti ukoliko je onomu o čemu govori pjesnik dao nov i odgovarajući izraz. Taj izraz ono je zbog čega čak i poznata i više puta obrađivana tema može zabljesnuti u novoj formi i govoreći o starom i poznatom pjesnik može izreći nešto novo i nepoznato. Tako da se čak i u vremenu tzv. slabe misli važnost poezije otkriva upravo u razvijanju umjetničkoga izraza -– onoga područja koje je oduvijek bilo differentia specifica književnosti – a ta je potraga relevantna jer pokazuje neumoljivu želju ljudskoga duha da iz čovjekova susreta s riječima nastoji stvoriti umjetnost. Dok god takav artizam bude načelom pjesnikovanja, i poezija će preživjeti, a za njezinu veću društvenu relevantnost morat će doći do promjene širih spoznajnih paradigmi, o čemu nažalost ne mogu odlučivati pjesnici.

Ovo su samo neka od razmišljanja koja su bila povod da u ovom broju Vijenca razgovaramo s Delimirom Rešickim, dobitnikom Goranova vijenca i autorom jednog od najosebujnijih poetskih svjetova posljednjih godina u nas.