Neuspio bal stranaca

Verdijev Trubadur bio je u veljači 1871. prvo strano djelo na početku stalnog djelovanja Zagrebačke opere i zato je uvršten u premijerni repertoar jubilarne 150. sezone Hrvatskoga narodnog kazališta, u kojoj se obilježava i 140 godina Zagrebačke opere. Programska knjižica nove predstave navodi dosadašnje premijerne produkcije, autorske ekipe i pjevače u glavnim ulogama u 442 izvedbe, što su u najvećoj mjeri bili domaći umjetnici. Sada je, u jubilarnoj 150. sezoni središnjega nacionalnog kazališta, djelo koje ima tako dugu i bogatu tradiciju prepušteno u ruke strancima koji, sudeći po ostvarenju, takvu čast ne zaslužuju. Ponavlja se, tko zna koji put, isti prigovor da se od gostujućih inozemnih umjetnika ne samo očekuje nego treba tražiti i zahtijevati izvrsnost u svakom pogledu, jer inače njihovi nastupi nemaju smisla, bez obzira koliko opera bila internacionalna umjetnost.

Pjevači s kalašnjikovima u novom zagrebačkom Trubaduru

Predstava je postavljena u suradnji s gradskim kazalištem iz Klagenfurta. Ovdje se može postaviti načelno pitanje: treba li središnje hrvatsko nacionalno kazalište raditi koprodukcije s manjim inozemnim kazalištima? Pa vjerojatno treba, odnosno mora, jer s Bečkom državnom operom nikako ne može, a s drugim hrvatskim nacionalnim kazalištima očigledno ne želi, unatoč svojedobno u Ministarstvu kulture potpisanu sporazumu intendanata četiriju HNK-ova o međusobnoj suradnji.

Suradnja s Klagenfurtom donijela je uratke letonskih umjetnika, redatelja Andrejsa Žagarsa, scenografa Reinisa Suhanovsa i kostimografkinje Kristine Pasternaka. Režija je, unatoč modernoj ambalaži, staromodna i prevladana. Pretvoriti pozadinu intimnih drama Verdijevih junaka, od biskajsko-aragonskih ratova na španjolskom tlu 15. stoljeća u neke suvremene ratove, nije velika mudrost. Onda Verdijevi Cigani, tj. izbjeglice u izbjegličkom prihvatilištu, iz humanitarne pomoći dobivaju krekere, a vojnici u Manricovoj stretti ne vitlaju mačevima nego strojnicama. Ali najkonvencionalnije vitlaju. Scenografija i nije loša, daje dojam križarskih okupljališta i prikladna je za sve raznolike slike te opere, osim nemogućih ventilatora u grobnici. Jedan dobar detalj – kada Leonora, vojna bolničarka, prije susreta s Lunom u 7. slici, u jedan džep svojega šinjela stavlja revolver namijenjen njemu, a u drugi otrov namijenjen sebi, pa se u kritičnom trenutku odlučuje za otrov – nije bio dovoljan da spasi ekipu scenskih autora od dobra obroka povika bu na kraju.

Kako to u Trubaduru već biva, ne bi režija mnogo pomogla ni odmogla da se našlo četvero pjevača, četvero pravih verdijevskih glasova za tu operu. Ni ruski dirigent Mihail Sinkevič, koji je svojedobno dobro uredio Labuđe jezero i postavio odličnog Mazepu prije godinu dana, ali se pokazao neprimjerenim za Verdija već u Rigolettu, nije bio od pomoći. Zbog njegova neumjerena tempa izostao je pravi talijanski operni brio, što uredan orkestar i korektan zbor nisu mogli nadomjestiti.

Tek je peti u solističkoj ekipi, bas Luciano Batinić kao Ferrando, blistavo ostvario svoju pjevačku ulogu. Bariton Vitomir Marof pjevao je grofa Lunu uglavnom suzdržano i suspregnuto, također bez brija. Američka mezzosopranistica Jeniece Golbourne mogla bi nekoga možda zadiviti snagom glasa, ali nikako njegovom neujednačenošću s pretjeranim, basovski obojenim brustonovima. Osim toga donijela je, osobito u odnosu na ostale likove, glumački pretjeranu, histeričnu Azucenu. Meksički tenor Rafael Rojas bio je pjevački i scenski blijedi Manrico.

Leonoru je tumačila portorikanska sopranstica Melba Ramos. Ona je u 25 godina karijere tumačila lirske i koloraturne uloge, od Verdija samo Gildu u Rigolettu i Violettu u Traviati. Leonoru sada pjeva prvi put. Zašto joj je Zagrebačka opera to omogućila i pošteno joj platila (valjda?) da pripremi te scenski i s orkestrom uvježba možebitnu novu ulogu svojega repertoara i osvajanje novog faha? Zašto to nije omogućila i ne omogućava u nizu novih projekata domaćim pjevačima, vlastitim solistima i prvacima, nacionalnoj prvakinji? Raslojavanje hrvatskoga pjevačkog kadra nije počelo jučer i nije krivnja trenutne uprave HNK-a i trenutnog ravnatelja Opere. Proces je počeo petnaestak godina prije njih, a oni su se samo spremno nadovezali na tu silaznu putanju jer je danas lako pribaviti pjevače iz inozemstva koji dođu, otpjevaju i nikad više za njih ne čujemo. U zadnje vrijeme, srećom, zagrebačka Muzička akademija proizvodi uspješne mlade pjevače osposobljene za izazove i zahtjeve suvremene operne reprodukcije. No oni najuspješniji koriste se i najmanjom mogućnošću za odlazak u inozemstvo jer znaju da će im kod kuće teško procvasti operne ruže. Naši izvrsni odlaze, a osrednji stranci nam dolaze. Melba Ramos pokazala je tu i tamo, u arijama, poneku lijepu, široku verdijevsku frazu, ali i nepostojanost pjevačke linije u kadencama te koloraturnu tankost visokih tonova. U svakom slučaju, nije verdijevski sopran koji bi plijenio pozornost.

Tako estonsko-rusko-američko-meksičko-por-to-ri-kan-sko sudjelovanje nije osobito obogati-lo novog Trubadura i dovodi u pitanje njegovo tra-janje u repertoaru, a taj naslov praktički jest i trebao bi biti stalno na repertoaru. Vrijedi pogledati u programskoj knjižici (str. 32-33) koji su sve hrvatski pjevači pjevali uloge u Trubaduru u proteklih 140 godina.