Netipični izvedbeni protokoli

Vrijedni pomaci na Tjednu događali su se u komornim predstavama. Riječ je o solo izvedbama i duetima koji se, razumijevajući ples kao fenomenologiju tijela, odmiču od čina plesanja i usredotočuju na resemantizaciju izvedbene građe

Daleko od razvikanih naslova kao što su Pina Wima Wendersa, 7734 Jasmin Vardimon ili Projekt Izraelske opere i Centra Suzanne Dellal, vrijedni pomaci u plesu na ovosezonskom Tjednu događali su se u komornim predstavama, često prikazivanim u kasnim večernjim terminima i pred slabije popunjenim auditorijem. Riječ je o solo izvedbama i duetima autora koji razumijevajući ples kao fenomenologiju tijela odmiču od čina plesanja i uvelike polažu na mentalnu resemantizaciju cjelokupne izvedbene građe, uključujući i sve moguće intertekstualne poveznice. Gledatelj se pritom poziva na suodgovornost u procesu razmjene, neovisno o tome je li riječ o razlaganju strategija pamćenja i ogoljivanju umjetničkih postupaka (After Trio A i Beginning), prisvajanju zazornoga (Early Ripen Early Rot), supostavljanju vlastita tijela i tijela zajednice (Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom) ili promišljanju konkretnih posljedica političkih indoktrinacija (Your Majesties). U ovome izboru djelomično odstupaju predstave temeljene na vizualnosti, Running Sushi vizualnost uzima kao ekvivalent svođenja komunikacije na dvodimenzionalnu sliku ili strip, a Sideways Rain, ansambl-predstava švicarske skupine Alias, kao mjeru vremenskoga protoka i razjedinjavanja pojedinačnih egzistencija. Sve se pak, izravno ili neizravno, manje ili više osviješteno, bave pitanjem politika gledanja plesnih izvedbi.

Postulati postmodernog plesa

Već i naziv predstave After Trio A (Nakon Trija A) jasno upućuje na to da autorica Andrea Božić crpe iz prevratničkoga negacijskog istupa Yvonne Rainer u Trio A, koja je odbacivanjem spektakularnosti, virtuoznosti i scenske iluzije uobličila postulate postmodernog plesa. Za Yvonne Rainer izvedba ne teži stupnjevanju intenziteta ili kulminaciji, poništava se važnost plesačke pozicije u odnosu na gledatelja kao pasivna recipijenta. After Trio A polazi od dviju Raineričinih postavki, kontinuiteta plesne građe i aktivna sudjelovanja gledatelja, ali odlazi dalje. Izvođačice Sonja Pregrad i Iva Hladnik suočavaju se s dijelom koreografije Trio A, koji pred publikom pokušavaju što vjernije ponoviti. Tijekom izvedbe izvođačice razvijaju različite pristupe pamćenja izvedbene građe, tijelima upozoravajući da pohranjivanje sjećanja izmiče svakoj linearnosti, preplećući se u nepreglednu asocijativnu mrežu. Umjesto kontinuiteta predstava povlašćuje diskontinuitet, pozdravljajući pogreške plesačica i prekide u prijenosu građe kao eruptivna mjesta kreativnosti. Svakim ponavljanjem izvođačice iznova definiraju izvedbenu građu, oslanjajući se na mentalno fiksirano gradivo i propitujući prethodno izabranu strategiju pamćenja. Za to su vrijeme gledatelji usredotočeni na trenutačno kategoriziranje viđenoga i razradama vlastitih strategija pamćenja jer je ono što se pogledu nudi ometano višestrukim i istodobnim senzacijama. I predstava Beginning (Početak), nastala u koautorstvu Andreje Božić i vizualne umjetnice Julije Willms, razotkriva umjetnički proces, ponovno nimalo preuzetno naglašavajući važnost učenja i otvaranje prema drugomu, postavljajući u žarište zbivanja interakciju dvaju medija, crteža i plesa, pokreta plesačice čiju sjenu projiciranu na platnu crtačica nastoji uloviti pokretom olovke. Izvođačice razvijaju komunikaciju neprestano vraćajući traku papira na početak i usuglašavajući osobitosti svakoga medija, a izvedbeno tkivo zasnivaju na nadigravanju pokretima različite finoće i snage.

Alias, Sideways Rain na 28. TSP-u

Maskote i mehanizmi kontrole

Dok se u predstavama After Trio A i Beginning još može govoriti o eksplicitnoj plesnoj građi, premda fragmentiranoj i dekomponiranoj, Marta Navaridas i Alexander Deutinger u Your Majesties (Vaša Veličanstva) odlučuju se izložiti govor američkoga predsjednika Baracka Obame održan na dodjeli Nobelove nagrade s oslonom u Austinovu razlikovanju govornih činova kao konstativa i performativa. Reinterpretacija Obamina govora podrazumijeva tek udaljenost dvaju konteksta i dvaju auditorija, a konkretno preoznačivanje proistječe iz razmještaja izvođača u izvedbenom prostoru i iz tjelesnih gesta koje su u nerazmjeru sa sadržajem i situacijom govora. Autori predstave nude viđenje figure američkoga predsjednika kao svojevrsne maskote američkoga naroda koja nema vlastite volje, nego njome upravljaju atavistički koncepti zasnivanja države i nacije na krvoproliću i otimačini. U početku su Deutingerove geste u skladu s govorenim tekstom. Kako predstava napreduje, kretnje njegova tijela postaju sve neprimjerenije svečanosti ceremonije. Na malom podiju navrh gledališta u jednom trenutku iskrsava Marta Navaridas, slijedeći zbivanje na sceni i dajući upute izvođaču. Kao izmanipulirana lutka Deutinger se raskravljuje na stolcu, odbacuje papire, potom sjeda na pod i izuva cipele, skakuće po pozornici, ulazi u publiku, krevelji se. Razilaženje tjelesnih kretnji i govora potkopava sadržaj do ispraznosti frazema i derogacije utjelovljene predsjedničke karizme. Koliko se Obami može vjerovati kad se zaklinje opravdanim ratovima?

Solo Marjane Krajač Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom nastao u sklopu međunarodnoga projekta W-est_Where također promišlja mehanizme kontrole kojima upravlja zajednica, ideološke silnice, kolektivna memorija, normativni obrasci prihvatljivaa ponašanja ili kako god tu instanciju kontrole označili, preuzimajući pravo raspolaganja tijelom pojedinca. Autoričina je osnovna preokupacija kako razvlašteno tijelo oteti zagrljaju fizičkoga i mentalnog prostora zajednice da bi odgovornost nad tijelom ponovno preuzeo fizički vlasnik toga tijela. Osloboditi tijelo svih očekivanja, vlastitih i tuđih, očistiti ga od svega naučenog i naslijeđenog, pronaći okvir u kojemu bi tijelo barem nakratko bilo autentično svoje. Rad dijelom pretresa lanjske prosvjede u zagrebačkoj Varšavskoj ulici protiv neovlaštena prisvajanja javnoga prostora za privatne interese, poveznice nalazeći u premještanju tijela s ulice u policijska vozila. Potpuno opušten pokret Marjane Krajač u težnji postizanja nekog nultog stanja sa što nižom razinom akumuliranih informacija pokušava artikulirati novi, neobilježeni prostor za tijelo u stalnoj reizgradnji. Nasuprot Marjani Krajač koja se zalaže za cjelovitost tjelesnoga integriteta, Adam Linder u radu Early Ripen Early Rot tijelo vidi kao materijal podložan dekompoziciji, raspadanju. Pokret koji iz mirovanja seže do krajnjih granica tjelesne napetosti da bi se iz prenapregnutosti sunovratio u novi impulzivni trzaj eksponira tijelo kao izvor zatomljene tuđosti. Tuđosti koja nas istodobno privlači i odbija, zazornost koje proizlazi iz teško objašnjive potrebe za propadanjem, tjelesnim truljenjem, i konačnim smirajem u okrilju majke zemlje. Linderova pojava s kapuljačom prevučenom preko očiju dodatno potkrepljuje apokaliptičnu sliku ništavila.

Sofisticirani komentar

I austrijska skupina Liquid Loft s predstavom Running Sushi i švicarska Alias sa Sideways Rain promišljanjem netipičnih izvedbenih protokola i problema nedostatne komunikacije donekle se nastavljaju na prethodne. Ipak, navodeći nas da stanemo, razmislimo i obogaćeni novim uvidima krenemo dalje, obje daju optimističniju perspektivu. Građa predstave Running Sushi autorskoga tandema Stephanie Cumming i Johnnyja Schoofsa podijeljena je u dvanaest manjih cjelina, a njihov slijed prije svake izvedbe određuju gledatelji izabiranjem različitih sushija prije početka same izvedbe. Svaka je jedinica vrlo sofisticiran komentar suvremenoga življenja. Rascijepljenost u manje cjeline sugerira konzumaciju života svedena na piktogram, što ilustrativno potvrđuje neutralno lice izvođača na kojem su pokretljive jedino usne, tako da se ne razaznaje kad izvođači nešto govore, a kad ih samo pomiču. U Running Sushi osjetni su utjecaji različitih kazališnih poetika, od povišena podija i prazne scene teatra noh do nasumičnoga izbora scena koji je zagovarao Merce Cunningham.

U silovitu naletu prolazeći scenom uvijek u istome smjeru petnaestero plesača nižu brojna semantička uporišta predstave Sideways Rain, koju autorski potpisuju zajedno s koreografom Guilhermeom Botelhom. Istodobno izlazeći u nizovima i mijenjajući obrasce kretanja, pužu, kotrljaju se, trče unatrag i drugo, plesači prelaze s jedne strane scene na drugu kao da ih vuče neka nepoznata sila. Pritom postupno mijenjaju odjeću, na kraju se potpuno razgolitivši. Jedna linija čitljiva je na razini civilizacijskoga razvoja čovjeka do uspravnoga homo sapiensa, koji ne bježi od svoje animalnosti, ali ni od potrebe za oponašanjem i prihvaćanjem. Druga se linija razaznaje iz kretanja plesača u istome smjeru čije se putanje istodobno vremenski i prostorno razilaze, a govori upravo o nemogućnosti izgradnje kompleksnijih odnosa. Jednoliki ritam pretrčavanja scene potpomognut ambijentalnim zvukom Murcofa nakon određenog vremena otvara put u meditativnost. Povremenim prekidima protočnosti, zahvaljujući sporosti oka, postiže se efekt kretanja tijela i kad kretanje izostaje. Kretanje, odnosno postojanje samo, događa se izvan dohvata ljudske spoznaje. Povlačeći za sobom jedva uočljive niti plesači postupno razapinju gusto tkanje duž scene, transformirajući iščezavajući pokret u plastični ar-tefakt. Predstava time za-okružuje pro-ble-ma-tiziranje propadljivosti iz-vedbene građe, ujedno skrećući na neiscrpno antropocentrično iznalaženje svrhe ljudske egzistencije. Neovisno o kvalitativnim odstupanjima, stupnju dovršenosti ili ekskluzivnosti razmotrenih predstava, njihova vrijednost ponajprije leži u progresivnom pristupu koreografskom mediju.