Neprolaznost poetske riječi

Sedamdesetak probranih pjesama Dubravka Škurle dragocjen je dar hrvatskoj književnosti i vrstan nakladnički pothvat. Naime, kako ističe urednica, Marijana Rukavina Jerkić, prošlo je „četrdeset godina nakon Kamenog brida, izbora iz Škurlina pjesništva koji je uredio i pripremio za tisak Slavko Mihalić i 1970. godine objavila Matica hrvatska, a danas Škurlinih knjiga nema u knjižnicama“. Davor Šalat, koji je priredio izbor pjesama, poprativši ga studioznim i iscrpnim predgovorom, spominje nedostatnu kritičku valorizaciju Škurlinih pjesama i nezainteresiranost književne javnosti za njegov lirski opus i njegovu tragičnu sudbinu. „Dakako“, s pravom naglašava Šalat, „nije Škurla nipošto osamljena pojava u gotovo sustavnom kulturalnom zaboravu koje proizvodi nekulturno vrijeme, zainteresirano samo za goli prezent i vrhovno božanstvo profita.“ Upravo stoga ova knjiga (s barem desetak antologijskih pjesama) rječit je otpor divljim kapitalističko-potrošačkim performansima zaluđenima konzumerizmom.

Izd. Stajer Graf, Zagreb, 2011

Škurlin pjesnički senzibilitet razotkriva osebujnu oduhovljenost darovita i osjetljiva promatrača svijeta. Njegova poetička motrišta osmislila su sugestivne poetske slike bliske izričaju vremena: „Sami smo objesili nad / uzglavlje / veliko žuto sunce / i ono tako stoji danju / i noću. / Lica su nam suhi suncokreti“. U nizu pjesama naslućuje se dah smrti: Pola sata pred smrt, Kućo zatvorena u meni, Pjesma o vremenu: „izležavamo se tako na lažnom suncu kako se odmara mrtvac na katafalku / na koncu se pomirimo s tim / da jedna pjesma ne može trajati dulje / od jedne ljubavi.“ Simbolika njegovih paradigmi bliska je nadrealističkim i ekspresionističkim postulatima u kojima on traži sinergiju svojih osjetila, dodirujući nadstvarno: „Oblaci kao na fotografijama / mrtvo stoje. / Mislim da su pribodeni / za ovu zgrušanu koru / zemlje, / za ovaj kamen u ustima“.

Pjesnikove spoznaje asocijativno vezane za život kojega se rano odrekao kriju u sebi sputanu eruptivnost, tražeći neki mogući ekvilibrij za svoju hipersenzibilnu dušu: „Ja se ne mičem. / Gle, ja nisam pomaknuo ni koraka. / Usne sam zapečatio i obuzdao, / ruke više ne upotrebljavam / za uzglavnicu. / Ne gledam gore. Nikad“ . Doista, Škurlina poetika, iako se kreativno razmahala pedesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu koje su stvaralački obilježili Jure Kaštelan i Vesna Parun, pripada izričaju ovovremenskom, ali još više – svevremenskom. Njegova kreacija pjesme osobita je i privlači neobičnim, kadikad i bajkovitim sintagmama koje poentiraju vrsno poetsko iskustvo: „Zajedno smo probili oblake / i zrak, / naša stopala, koljena, glave, trbusi / sada su njihovi dijelovi. / Duše se otkriju, / zastanu tren na licima / i zauvijek / odu“. Raspon poetskih motiva raznolik je: od pjesme Sunce je zašlo ali još će pasti, koja je mračan kovitlac slutnji i dosegnutih ponora, pa do usklađenih, filozofično-poetskih promišljanja njegovih pjesama u prozi (Pjesma za hortenzije, Diptih): „Tko se penje na vrh, mora naučiti savladati vjetrove, ali neka pazi da ih ne savlada vlastitim strahom“. Pjesnik Dubravko Škurla tragičnom sudbinom prepušten fenomenu prolaznosti dosegnuo je vrh svladavši neljubazan nalet vjetrova. Zbirka njegovih izabranih pjesama dokaz je tomu.