Na prvome mjestu nikad mi nije bila puka pijanistička perfekcija!

Moja je prednost što sam, za razliku od većine svojih pijanističkih vršnjaka, zarana izgradila vrlo velik repertoar

Zagrebačka pijanistica Martina Filjak danomice niže uspjehe na međunarodnoj glazbenoj sceni (Europa, SAD, Kanada, Kina), priređujući recitale i solističke nastupe uz znamenite orkestre i dirigente u čuvenim koncertnim dvoranama svjetskih metropola (Pariz, Amsterdam, Strasbourg, Berlin, Beč, Barcelona, Cleveland, Torino, Šangaj…). Tijekom posljednje tri godine izrijekom je pobjeđivala na najuglednijim međunarodnim pijanističkim natjecanjima, što joj je donijelo niz laskavih poziva za koncertne nastupe diljem svijeta, koje kritičari redovito popraćuju panegiricima. Uskoro će javnosti biti predstavljen prvi od dvaju solističkih albuma, koji je naša umjetnica studijski snimila za etiketu Naxos (sonate Antonija Solera). Za dosadašnji umjetnički rad Martina Filjak je u domovini Hrvatskoj dobila tri važne nagrade (Milka Trnina, Vladimir Nazor i Orlando), a 2009. odlikovana je Redom hrvatskog pletera za postignuća u glazbi.

Martina Filjak započinje koncert u Glazbenom salonu Gvozdanović

Martinin debi u njujorškom Carnegie Hallu (16. prosinca 2009) rigorozni glazbeni kritičar Anthony Tommasini popratio je u New York Timesu atipičnim pohvalama, izrečenim za baš svaku od izvedenih skladbi: „Svoj pomalo spor tempo pijanistica je održala s tako nadnaravnom sabranošću, a pritom je svirala s tako nepojmljivom delikatnošću, da sam odmah bio uvučen u njezinu atmosferu…“ (Ravel, Barka na oceanu); „Gospođica Filjak svirala je u cijelosti vibrantnim bojama i s posvemašnjom kontrolom…“ (Berio, Six Encores); „Tijekom zahtjevnog završnog stavka Lov, Filjak je hrabro podastrla jureće akorde i nemilosrdne paljbe, svirajući isklesanim ali nikada perkusivnim tonom…“ (Bartók, Na otvorenome); „U finalnom stavku, zapanjujuće kompleksnoj fugi, način na koji Martina Filjak razotkriva trnoviti kontrapunkt s laganim, ali jasnim dodirom ostavio nas je bez daha…“ (Beethoven, Hammerklavier sonata).

Naša neumorna svjetska glazbena putnica za svoje stalno boravište nedavno je odabrala Berlin, a u svome rodnom Zagrebu ponovno je nastupila 31. svibnja. U prisnome salonu gornjogradske palače Gvozdanović tom je prigodom pred biranom publikom i poglavito književnom elitom (Fabrio, Mrkonjić, Žmegač, Zima…) održala izvanredan donatorski recital u korist obnove toga jedinstvenog objekta zagrebačke spomeničke baštine. Umjetnica se spremno odazvala na razgovor za Matičin Vijenac, radosno nam napominjući kako su joj na njezinim stalnim putovanjima, pored notnih partitura, obvezatnom popudbinom još jedino dobre knjige.

Vaša karijera u velikom je zamahu; da bi neko novo pijanističko ime uspjelo i opstalo na svjetskoj glazbenoj sceni, nužnom je pretpostavkom golem repertoar, raspoloživ baš u svakome trenutku. Kako u pretrpanom rasporedu uspijevate pronaći ono vrijeme koje je potrebno za ozbiljan studij uvijek novih skladbi?

Jako je dobro što se moja koncertna karijera razvijala i intenzivirala na posve prirodan način. Razdoblje sudjelovanja na velikim natjecanjima sada je iza mene. Kad sam prije dvije godine pobijedila u Clevelandu, bila sam nevjerojatno sretna; ponajprije stoga što sam prije tog natječaja samoj sebi obećala da će mi – u slučaju pobjede! – to zasigurno biti posljednje natjecanje. Mnogo više od same nagrade meni je značilo saznanje da više nikada, ali baš nikada, neću morati prolaziti kroz takve situacije. Moja je prednost zapravo u tome što sam, za razliku od većine svojih pijanističkih vršnjaka, zarana izgradila vrlo velik repertoar; u tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama studiozno sam zaronila u nadasve opsežnu pijanističku literaturu, a na natjecanja sam odlazila tek povremeno. Tek sada mi postaje jasno kako je to postala moja velika prednost, jer već sada u prstima i glavi imam 35 klavirskih koncerata, koje – uz minimalnu pripremu – mogu izvoditi u bilo kojem trenutku. Posljednje tri godine jako mnogo nastupam uz orkestre i pri tome se, ako je to ikako moguće, nastojim izboriti da sviram uvijek nove koncertantne partiture. Pokatkad je to graničilo sa suludim avanturizmom jer mi se događalo da u istome tjednu sviram čak tri različita klavirska koncerta, no to je jedini način da izgradite respektabilan repertoar. Nakon pobjede u Clevelandu mirno sam mogla kojekuda svirati samo 2. koncert Sergeja Rahmanjinova i svi bi bili sretni, ali samo neko vrijeme! Prošle sam godine, primjerice, u samo četiri mjeseca naučila nekoliko velikih koncertantnih partitura i potom ih zaredom izvela uz različite orkestre. Meni je to naprosto potrebno, ali ujedno i jako korisno, kako zbog karijere tako i zbog mog daljeg glazbenog zrenja; svoje interpretacijske mogućnosti jedino mogu spoznati suočavajući se s najrazličitijim skladateljskim osobnostima: od Bacha, Beethovena i Brahmsa do Hindemitha, Berija i Kelemena, i tako unedogled… Prije dvije godine činilo mi se da ću se pretežito posvetiti recitalima i komornome muziciranju, a sada se sve stubokom izmijenilo: najviše ponuda imam za nastupe uz velike orkestre, a njihovi dirigenti gotovo me redovito pozivaju na ponovnu suradnju, tako da je moj kalendar dobrano unaprijed popunjen. Znatnim dijelom to mogu zahvaliti i svojoj repertoarnoj fleksibilnosti. U idućoj sezoni tako imam potvrđeno 55 nastupa, među kojima će biti samo šest ili sedam recitala, doduše u prestižnim dvoranama, dok su sve ostalo zapravo nastupi uz orkestre – od Weimara do Madrida, od Torina do Bostona…

Originalnim izborom repertoara za svoj debitantski koncert u kultnome Carnegie Hallu bacili ste rukavicu izazova i razmaženoj njujorškoj publici i tamošnjim glazbenim kritičarima; umjesto prokušanih pijanističkih standarda odlučili ste se za iznimno zahtjevne, ali i poprilično hermetične skladbe Ravela, Bartóka i Berija, pa je čak i kod Beethovena vaš izbor pao na zacijelo najsloženiju majstorovu sonatu. Zašto ste baš tako koncipirali taj jako važan, da ne kažem – i presudan koncert?

Anthony Tommasini, kritičar New York Timesa, posebno je pohvalio moj izbor programa, no ja doista nisam znala da će on doći moj koncert. Nije mi bila namjera da budem posebno originalna, nego sam se u tom programu ponajprije željela osjećati ugodno. Nastojala sam osmisliti koncertni program vrlo intelektualnog sadržaja koji bi mogao pokazati iskonsku i neraskidivu povezanost glazbe i prirode. Kod programatski naslovljenih skladbi Ravela, Bartóka i Berija ta je sveza otprve očita, no i matematsko savršenstvo odnosa u velikoj završnoj fugi Beethovenove Hammerklavier sonate također se jedino može shvatiti kao nešto što zapravo proizlazi iz našeg odnosa s prirodom. U koncipiranju koncertnih programa postoji još jedan aspekt koji je jako važan, a koji je poput svojevrsna kemijskog procesa. Usporedila bih to s fuzijom i fisijom u nuklearnoj reakciji: prva stvara energiju, a druga je troši. Isto je tako i u glazbi: kao što postoje skladatelji koji stvaraju energiju, postoje i oni koji je troše. U mome slučaju to biva ovako: Bach uvijek stvara energiju, Mozart je regenerira, Beethoven može biti u objema krajnostima, Bartók i Stravinski uvijek stvaraju energiju, dok me Schumann i osobito Brahms, pa donekle i Chopin, silinom emocija zapravo iscrpljuju. Mislim da to na istovjetan način doživljavaju i slušatelji, pa stoga u svojim programima nastojim uravnotežiti odnos između skladbi koje donose energiju i onih drugih koje je oduzimaju; time želim postići emocionalnu ravnotežu između različitih glazbenih sadržaja, što je potrebno kako meni samoj tako i mojim slušateljima.

Ovih će se dana na tržištu pojaviti vaša snimka sonata Antonija Solera u izdanju Naxosa. Zanima me kako se osjećate u tonskome studiju; je li proces promišljanja i oblikovanja izvedbe barem donekle sličan onomu na koncertnome podiju?

Teoretski bi to trebale biti dvije različite stvari, ali ja sam i u studiju nastojala postići dojam žive koncertne izvedbe, pogotovo stoga što je u slučaju Solerovih sonata – zbog njihova specifična stilskog konteksta – vrlo lako ući u akademsku nišu razmišljanja, što naposljetku može rezultirati jedino strahovitom dosadom! Naravno, mogla sam na prvo mjesto staviti puku pijanističku perfekciju, ali to nije u mojoj naravi, to nisam ja. Umjesto toga, radije sam se prepustila spontanom muziciranju i osebujnim bojama te glazbe. Naime, uvjerena sam kako je u svim tim starim čembalističkim skladbama jako bitan njihov improvizacijski aspekt; pogrešno je misliti da su stilski korektne one snimke koje su strahovito akademske i posve isplanirane, a u kojima se zapravo baš ništa ne događa?! Način na koji su te partiture napisane, znatiželjnom i maštovitom interpretu ostavlja mnogo prostora da unese nešto novo i svoje. U tome diskografskom projektu ujedno sam bila producentica, radila sam postprodukciju. Nakon trodnevnoga sviranja uslijedilo je dvodnevno preslušavanje i montaža snimljenog materijala. Bila je to svojevrsna samotortura, ali i jako dragocjeno iskustvo. Čini se da je rezultat zadovoljavajući, barem ako je suditi po tome da trenutno dogovaram repertoar za još jedan CD u produkciji Naxosa.

Vaš pokojni otac Ranko bio je vrstan pijanist. Što osjećate kad danas slušate njegove snimke; nalazite li neke podudarnosti u očevu i svome muziciranju?

Pretprošle godine, u povodu 25. obljetnice smrti moga oca, objavljen je dvostruki CD s njegovim izvedbama. U tome projektu zapravo sam bila glazbena urednica. Većinu te arhivske građe slušala sam jako kritički, morala sam biti što objektivnija. Ono što sada mogu reći o očevoj svirci bilo bi zapravo ovo: osjećam jaku vertikalnu energiju u njegovu muziciranju, što je vrlo blisko mom sadašnjem glazbenom poimanju. No u pijanističkom smislu sada mi se ipak čini da je kći Martina znatno bezobraznija od oca Ranka!

Vaša majka Milvija također je profesorica klavira. Koliko su vam dragocjeni njezini savjeti?

Uvijek su najdragocjeniji savjeti one osobe koja do u srž poznaje vaš cijeli život, a ne tek godinu ili dvije, kao recimo neki od menadžera ili umjetničkih suradnika. S druge pak strane, ja sam onaj tip osobe koji jako rijetko govori o svojim dilemama; sve svoje dvojbe isključivo kuham sama u sebi i o tome baš ni sa kim ne razgovaram. Kad napokon donesem odluku, tek onda drugima podnosim izvještaj: Oprostite! Znam da sam se zadnja dva tjedna ponašala jako čudno, ali sad je i to riješeno!

Kanite li se u budućnosti baviti i pedagoškim radom ili je o tome zasad prerano govoriti?

Već sam u nekoliko navrata u inozemstvu održavala seminare, a upravo je sada u tijeku akcija da se u američkoj saveznoj državi Ohio utemelji Fond Martina Filjak namijenjen stipendiranju mladih glazbenika. Brojni nastupi i studiranje novoga repertoara ne ostavljaju mi dovoljno slobodna prostora da bih se odgovorno mogla posvetiti pedagogiji, koja također iziskuje cijeloga čovjeka. Ono malo preostala slobodnog vremena najradije posvećujem raznoraznim akcijama u čiju sam općedruštvenu korisnost dokraja uvjerena. Tako sam, primjerice, jako angažirana na spašavanju ugrožene gorskokotarske populacije risa, dok sam ovom prigodom u Zagreb doputovala samo zato da svojim donacijskim recitalom konkretno poduprem konačnu obnovu gornjogradske palače Gvozdanović, jedinstvena spomenika o kojemu se tako odgovorno skrbi Muzej za umjetnost i obrt.

Oni koji vas dobro poznaju kažu da dobro govorite nekoliko stranih jezika i da na put nikad ne odlazite bez nota, ali ni bez barem nekoliko knjiga…

Prošle godine gostovala sam na jednom festivalu u Sjevernoj Americi. Kad mi je netko od hotelskog osoblja rekao da je baš u mojoj sobi, dva dana prije mene, boravio Salman Rushdie, naprosto sam poludjela i ponovno pročitala sva njegova djela. Posljednjih mjeseci stalno mi je u kovčegu Mihail Bulgakov, jer kad vam tijekom cjelodnevnoga leta zrakoplovom zbog promjene vremenske zone sve postane nekako nadrealno, onda već pomalo i sami neopazice otplovite u pomaknute svjetove Majstora i Margarite. Tjelesnu kondiciju održavam svakodnevnim trčanjem, a tada obično slušam audioknjige, ponajčešće one obrazovnoga sadržaja. Bilo okom, bilo uhom, najradije bivam u knjigama…