Moderni pjesnik iskona

Teme koje je Pupačić punokrvno osjećao, u kojima je bio najkreativniji, kroz koje je najautentičnije progovarao bile su zavičaj, povijest, djetinjstvo i naraštaj

Prije četrdeset godina – 23. svibnja 1971. – u zrakoplovnoj nesreći u krčkoj zračnoj luci, zajedno s obitelji, izgorio je poznati hrvatski pjesnik, sveučilišni profesor i povjesničar starije hrvatske književnosti Josip Pupačić, rođen 1928. u Slimenu ponad Omiša. Od tada je postao jednim od kultnih pjesnika hrvatske književnosti, o njegovoj se poeziji sveudilj pišu panegirici, ali se pritom stječe dojam da je, izuzmemo li ono što je za života napisao njegov prijatelj i vršnjak Antun Šoljan, danas malotko kritički i znalački iščitava, pa su i tekstovi što se od 1971. pojavljuju u periodici mahom bez novih proboja u njegovo poetsko stvaralaštvo i bez novih interpretacija.

Josip Pupačić (1928–1971)

Kolokvij ovogodišnjega 16. književno-znanstvenog skupa Dani Antuna Šoljana, održan 13. i 14. svibnja, bio je posvećen Pupačiću, čiji su književni opus analizirali njegovi suvremenici, ali i mlađi književnici i književni teoretičari. Govorilo je desetak eminentnih književnika i publicista, očitujući da su i nakon pola stoljeća zaokupljeni njegovim mediteranizmom i zaljubljenošću u more i dalmatinski krajolik.

Voditelj i moderator kolokvija bio je Božidar Petrač, a posjetitelji, među kojima je bio i veći broj studenata, toplo su pozdravili i rad riječkih studentica Mirele Matešić i Jelene Uher Tradicijski kompleksi pjesništva Josipa Pupačića. Petrač je prikazao tri kritike Pupačićeva stvaralaštva iz Šoljanova pera. Iako su se družili i tijesno surađivali, Šoljan je bio vrlo strog u vrednovanju Pupačićeve poezije. Prva kritika, iz 1955, o zbirci Kiše pjevaju na jablanima, još je djelomice bila blagonaklona, 1962. također, ali je u svojim analizama iz 1979. Šoljan drugu fazu Pupačićeva stvaralaštva ocijenio estetski nerelevantnom, referirao je Petrač.

Pjesnik (iz) naroda

Pupačić je za života objavio zbirke pjesama Kiše pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje, a posthumno su mu tiskane zbirke Moj križ svejedno gori i Uspravan hod. Potom su mu objavljene Sabrane pjesme, ali i različite inačice izabranih pjesama, primjerice Zvijezda da mi je biti, Cvijet izvan sebe, Zaljubljen u ljubav… Pjesme More, Tri moja brata i Moj križ svejedno gori zarana su i zauvijek ušle u antologijski važnu hrvatsku poeziju. Pripadao je krugovaškom naraštaju hrvatskih književnika, vrh čijeg parnasa je već 1950-ih s pravom pripao Ivanu Slamnigu i Slavku Mihaliću, pa i Šoljanu, a kojemu se Pupačić za svojega kratkog života nije uspijevao približiti. Njega je, međutim, kao malokojega pjesnika tog naraštaja i hrvatskoga poslijeratnog pjesništva uopće prigrlio narod. Jedan je od rijetkih pjesnika za kojega se može reći da njegova poezija postojano odolijeva ovom prozaičnom vremenu i da još pobuđuje veliko zanimanje čitatelja mlađeg naraštaja. Njegov status čitana i omiljena pjesnika ni danas, četrdeset godina nakon njegove tragične pogibije, nije poljuljan, o čemu govore redovita izdanja njegovih izabranih pjesama.

Najširi čitateljski krugovi, srednjoškolci, studenti, radnici i poluobrazovane mase čitali su Pupačićeve pjesme i učili ih napamet. Njegove antologijske pjesme More i Tri moja brata ušle su u početnice dok je on malne bio dječarac, a mi smo te za to doba nekonvencionalne evokacije djetinjstva i zavičaja lako sricali i neuobičajeno lako učili naizust i danas ih se sa sjetom prisjećamo. Neće, vjerujemo, biti ni malo onih koji i danas drže da je čak riječ o narodnim pjesmama!

Ali činjenica da je Pupačić bio iznimno omiljen u narodu nipošto ne govori protiv vrsnoće njegove poezije. Ona je svjedočanstvo o uzletu, zamahu i usponu sjajnoga pjesničkog naraštaja, u našoj poslijeratnoj književnosti najvažnijega, koji je, ne zaboravimo, na svojim leđima iznio mnogo tereta i obavio mnogo kulturnog i civilizacijskog poslanja, snagom svoje pjesničke vokacije i širokih intelektualnih obzora anticipirao i nagovijestio najveći dio onoga što će se u hrvatskoj poeziji događati 1960-ih i 1970-ih, a uzmu li se obzir veze kvorumaša sa Slamnigovom poezijom, djelomice i 1980-ih.

Izraz zavičaja i djetinjstva

Kao što je to još 1979. ustvrdio Šoljan, Pupačićev pjesnički opus odlikuju dva neujednačena i po kreativnom dosegu oprečna razdoblja. Prva, neusporedivo uspješnija faza, traje do 1958, a pjesnik ju je zaokružio zbirkom Cvijet izvan sebe. Ukoliko s više udubljenosti iščitamo prve Pupačićeve zbirke, uočit ćemo dobro utemeljenu, čvrstu, nehinjenu i iskrenu vlastitu poetiku, zapravo visokovrijedan intelektualni i poetološki angažman pomoću kojega se pjesnik uspijevao snaći i pronaći unutar krugovaškoga modernističkog pokreta. Vlastitu modernost pronašao je u obnovi zanimanja za prvobitno, izvorno, autentično, neokaljano, nepatvoreno, infantilno, u primitivno viđenu svijetu, u sučeljavanju regionalizma nemilosrdnu i sveopćem univerzalizmu.

Ovdje je Pupačić najkreativniji, tu je posljednji put progovorio na autentičan i sebi svojstven način. Strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama pjesnik očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. To se razdoblje odlikuje snažnom zavičajnom utemeljenošću – pjesnik priziva djetinjstvo i zavičaj „u škrtoj zemlji Dalmatinske zagore“. Tu nam njegova poezija podastire svijest o mističnom i organskom jedinstvu pjesnika sa svijetom što ga opjevava. To je svijet male, gotovo plemenske zajednice, u kojoj su čovjek i svijet što ga okružuje stopljeni u neraskidivo jedinstvo, u kojemu su osamljenost i otuđenost nepoznate, a kako veli Šoljan, „gotovo da se i sama individualnost očituje jedino u deklaraciji pripadnosti“. To je svijet iskonskih, patrijarhalnih vrijednosti, koje su zajedno s njim izrasle iz sama tla. Privlači ga pritom svijest o pripadnosti neprekinutu lancu što ga tvore poljički preci i potomci te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. Duboko u sebi nosio je onu krvnu vezu, onu predaju što ga je spajala sa zemljom, s rodnim ognjištem, s ukućanima, precima. Tu je bila njegova mati, otac, braća, djetinjstvo, kuća, baština, ona najprisnija patrijarhalna ljudska zajednica, u kojoj ima nečeg iskonskog i legendarnog, nečeg čistog i istodobno teškog.

Takav doživljaj svijeta u Pupačićevoj poeziji korespondira s načinom pjevanja: ritam bugarštice i recitativi psalama jasno se čuju, dikcija je nerijetko egzaltirana. Tonko Maroević, priređivač Izabranih pjesama iz 2007. (izd. Matica hrvatska), kao najvažnije kreativne dosege Pupačićeva pjesničkoga opusa ističe iznimnu pjesnikovu sposobnost da pronađe svježinu riječi i ritmova za doživljaje i stanja koja su prepoznatljiva svima.

Moda namjesto nadahnuća

Međutim, u drugoj fazi svojega pjesništva Pupačić vrlo korjenito i često mijenja sadržaje i motive pjesmotvora, a usporedno s tim zaokretom zatire se i njegova prepoznatljiva raspjevanost i raspojasanost, himničnost, psalmičnost, ushićenost i egzaltiranost – pjesnik kao da gubi sigurnost, neposrednost i spontanost. Osluškuje kretanja unutar vlastita elitistički i već pomalo hermetički nabrušena naraštaja (to su, primjerice, godine poetskog uspona Vlade Gotovca), ne želeći postati anakronim pjesnikom, prati što se zbiva u svjetskoj poeziji, ne hoteći se odvajati od vršnjaka koji se sve prisnije integriraju u svjetska civilizacijska gibanja, i sam pokušava istražiti nove terene. Bombardiran svim onovremenim novotarijama, hajdegerovštinom u punom naletu i drugima tada u hrvatskom pjesništvu nazočnim izmima, neodlučan je i pomalo zbunjen, najavljuje razne putove kojima bi mogao krenuti, mijenja diskurs, brusi nove mogućnosti svojega pjesničkog jezika, ali – kako je lucidno ustvrdio Šoljan – nikada ništa ne razrađuje u konzistentan i dokraja artikuliran izričaj. U nekim od tih pokušaja ne nazire se ni jača poetološka utemeljenost, teme i motivi kao da pjesnik tek osluškuje, rijetko ih kad kristalizira i doriču, prebrzo ih napušta hrleći novim izazovima.

Napustivši neiscrpljen rudnik spontana nadahnuća, pjesnik je, dakle, pojurio u naručje onodobne pjesničke civilizacije, u duhovni obzor 1960-ih, gdje je trebalo pjevati u skladu s recentnim poetsko-filozofskim gibanjima, čemu on, čini se, kao i još neki krugovaši, nije mogao udovoljavati. Nastojeći biti modernijim, Pupačić se odlučio za program koji se kosio s njegovom pjesničkom vokacijom, senzibilitetom i naravi – našao se u virovima različitih iskustava i iskušenja, čije konce kao da više nije mogao pohvatati.

Teme koje je on punokrvno osjećao bile su zavičaj, povijest, djetinjstvo i naraštaj. Odrekavši ih se – potpuno se slažemo sa Šoljanom – Pupačić je ostao bez stvarnih, istinskih i sigurnih tema: izgubio je svijet koji će opjevavati, premda se, naravno, može postaviti prigodničarsko pitanje što bi se s njegovom poezijom dogodilo da se željezna ptica mirno spustila na krčku pistu i da se nije obistinilo pjesnikovo, u njegovoj poeziji najavljeno, proročanstvo – smrt u vatri.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio Pupačić u istoimenoj zbirci tiskanoj malo prije tragične smrti. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno pretkazanje vlastita kraja. „Ti nesuvremeni dječače / Letimično prisutan na zemlji / (...) Ti si u liriku pretvarao / Tragediju za koju si već bio odabran“, komentirao je Vlado Gotovac Pupačićevu tragičnu smrti.