Mjesec nije na prodaju

Što da učinim s riječima

Što da učinim s riječima što da učinim?

Da ih kao melem na ranu stavim da njima

nepoznate tješim da otklonim nevidljivu

bolest da otjeram umor svakodnevice

što da učinim, da ih među šake stisnem

jednu naspram drugoj sok blagotvorni

iz njih istisnem da budu piće za one koji

žeđaju i mana za one koji gladuju

da im pjevam o zvijezdama i ljubavi

o bljedolikom napuštenom mjesecu

je li riječ kriva, mora li biti kažnjena

što da učinim s riječima, da ih mrzim

da ih udaram do plača na zidove

pribijem, posvuda su riječi, s ekrana

svjetlucaju, nemoćno se kaju i znaju

da će ukoričene u knjigu opstati

kao drevna priča kojoj se ne zna kraj…

Treba hrabrosti

Treba hrabrosti da se izađe iz snova

hrabrosti da se u prazno zrcalo gleda

da se prazan okvir iz reda izbaci

za novi okvir i novu sliku

da se ne nasjedne nekom novom triku

treba hrabrosti da se nađe prava riječ

za pravdu i za istinu, za mržnju

i za ljubav, za osmijeh koji zaboravljamo

hrabrosti da budemo ono što nismo

i što ne želimo biti, dok pored nas

svijet prolazi poput puža plazi

ili nemilice brza gazeći sve živo

treba hrabrosti za godine koje nas

dotiču koje preko noći niču…

Na licima drugih

Na licima drugih vidimo kako život

prolazi kako trči mahnito i sumanuto

kako nevoljko plazi i puže kako nikog

ne mazi niti poklanja ruže, ne očekuje

niti čeka, samo u potaji snuje, smišlja

kako će neka meka nekomu donijeti

suze i uze, a nekom će gipko priskočiti

pa zatim zakočiti da neće stići izbrojiti

ni sve mjesečeve mijene ni godišnja

doba i tako se ta priča valja do groba

kao potres kao potop kao pijavica…

Na licima drugih vidimo kako prolazi

i naš život, kako nam odnosi želje

kako nas bezdušno i lakoumno melje…

Neizmjerne su mogućnosti svijeta

Neizmjerne su mogućnosti svijeta

otvorene svima: tko voli nek izvoli

po izboru možeš se identificirati,

izjednačiti s nekom zvijezdom

što posuta zvjezdanom prašinom,

star dust, začarano hoda crvenim

tepihom, red carpet, tako možeš

zaboraviti ono što nisi i što nećeš

biti, i ne kreći u svijet ako se ne kaniš

vratiti, jer doma je ipak najljepše

green green grass of home

odbaci negativne sentimente

čuvstvo osjećaja časti i ponos

oprosti onima koji su te povrijedili

tako se zarađuju rajske dveri

kad nismo baš ono što bismo htjeli biti…

Vrijeme što preostaje nakon tebe

Vrijeme što preostaje nakon tebe?

Što preostaje nakon isteka tvojeg vremena

koje se koprca, napuhuje i očima mahnito

prevrće koje laže mulja i sitničari koje za sebe

ne mari koje gluho ne odgovara na upite

vrijeme koje mite kojemu se ulaguju

pred kojim strahuju zbog kojeg samuju

nepostojano vrijeme što traži drzak aplauz

za tucet prevrtljivih gluposti za metar

sebičnih tuposti vrijeme koje je mjesec

prognalo a zvijezde nebom rastjeralo

vrijeme koje je izaželo dušu ko običnu tricu

vrijeme što sumanuto juri u kmicu

vrijeme koje pljuje po rođenom pragu

vrijeme koje je i svoju dušu prodalo vragu

Sve to iz prošlih stoljeća

Sve to iz prošlih stoljeća ponavlja se

do iznemoglosti vampirski nam pije krv

mjesečarski zurimo u mjesec prestrašeni

vrtoglavicom mjesečevih i drugih mijena

pa onda hrđa koja se hvata i naše kože

režući je na rezance, kalcificirani planovi

pometeni uraganom, posesivni nasrtaj

voda, uzurpirane memorije surfaju u prazno

iz mraka niču lomače, cvate ritual žrtve.

Hranimo se gubicima, ništa nam ne manjka…

Čeka li nas neki začarani happy end

Čeka li nas neki začarani happy end

koji će poništiti razlike, približiti

udaljenost, prepoznati neke prave

pokrete neki suživot bez imitiranja

i imitatora, neku dobrodošlu vibru

kad ćemo u obiteljskim albumima

pronaći sebe u smijehu i opuštenom

čavrljanju, kad u njima ne bude više

praznih mjesta onih koji su nestali,

da se ljudski diše bez duhovnih

i drugih lomača, bez ustrajnog plača.

Čeka li nas neki happy end začarani…

Možda ovdje gdje majke plaču

Možda ovdje gdje majke stoljećima plaču

majke koje na licima drugih vide kako im

U besmislu prolazi život bez najdražih

majke koje ne mogu zaboraviti ne mogu

svijetu srce otvoriti što prekrito usijanom

mukom rida samoćom. Majke koje na

svjetlu sunca plaču, plaču u noćima

kad iza planina raste puni mjesec

kad vraća se urlik smrti i srce visi

nad provalijom a ruke vezane tugom

što nadvila se nad izgubljeno. Svijet

ne uzmiče natraške ne vraća uzeto.

Ne vraća nježnost. Nitko ne zna

misli drugih, nitko nema vremena

reći riječ koja im je potrebna. Možda

ovdje gdje majke stoljećima plaču

ni pjesnici više ne znaju gdje je

istina svijeta, prava radost čistog

darivanja u vremenu čekanja i ugaslih

mitova u tjeskobi koja ispunja zrak

u tišini koju stvara dijalog s kamenom.

Nijemo je nebo, ono je naš veliki dužnik

anđeli još skupljaju rasute lubanje i kosti…

Zagreb, 18. studenoga 2010.

Kad se ugase svjetiljke grada

Kad se ugase svjetiljke grada

bude mrak u duši, guši kmica

ljudi tapkaju u tami, sami,

strah od nepoznatih koraka

iza leđa, drhtaj ustrašenih vjeđa

kako izdržati život u danima

bez svjetla kako pronaći put

u mračnoj magli koju možeš

nožem rezati te imaš osjećaj

padanja u ponor, pomor svih želja

tijelo se u hodu saginje naginje se

bez duše pada u tišinu kmice

mjesečevo lice je iza oblaka

gube se imena stvari datumi

obećanja fraze, izgubljen grad

na licima ljudi visi, da bi živio

u tami moraš zaboraviti svjetlo…

List po list zapaljeno lišće

List po list zapaljeno lišće na margini grada

gori neutješno uhvaćeno u mrežu smeća

na pločniku od utabane zemlje tragovi

nečijih stopala trčkaraju ranom zorom

prema tramvaju ili autobusu, zabrinuta

mrka lica iscrpljena izmoždena, zadah

užurbanih neopranih tijela kao da dolazi

s opijela, navečer na povratku zgrbljeni

žure u svoju skrb kojoj nema kraja

gdje su obećanja raja, purpurna vizija

budućnosti, djetelina od četiri lista,

Pepeljugina cipelica, zlatna ribica,

svjetiljka Aladinova, sve pretvoreno

u ništa, s nabreklog mjeseca suze

kaplju, tlapnju će ovu oni pohraniti

u tijelo zaviti u srce i dušu utopiti

na margini grada list po list zapaljeno lišće…

Puni mjesec zrcali se

Puni mjesec zrcali se u zrcalu mora

u tom narcisoidnom poslu hvata ga

zora, zvana Aurora, a može i Danica,

podobno nestaje kmica, a on se preko

svake mjere velikim pravi osvjetljujući

živine i kukce u travi, nebom se dalje

vere napuhane duše, neki planet

imitira, ljubavnicima ne da mira

njegove su otajne mrlje infantilni

krateri pustoši u koje se nečija

osamljena duša ruši, a on onako pun

misli da je planet pravi, u neba

beskraju, a zapravo je trabant,

minorni grabant, satelitski privjesak

u smiraju, dalekih zvijezda prirepak,

U zrcalu mora zrcali se puni mjesec…

Mjesec nije na prodaju

Mjesec nije na prodaju izmišljaju

da njime hodaju da su hodali

poruke svijetu slali, on je zapravo

neovisan možda sa Zemljom prisan

prepoznat od ljubavnika ko ljuven-slika

ko poticaj i potvrda ljuvene biti

ko preobrazba prekršaj i umišljaj

da bi se moglo sniti da bi se moglo

biti, mjesec nije na prodaju, varaju

se oni što ga prodati žele, nije on

od te fele, on je delikatan ljubavlju

razmažen žudnjama osnažen

on na nebu sveudilj pozira

zamršena Zemlja ne da mu mira…

Bolna je sladost zamišljati se djetetom

Bolna je sladost zamišljati se djetetom

nad kojim bdije nježnost a dom je skrovište

sigurno i čvrsto, bolna je sladost slušati

romon kiše po krovu za koji ti se čini

da je oduvijek i da će zauvijek tako ostati,

bolna je sladost osluškivati šum borova

u parku djetinjstva i prodorni jecaj bure

što prodire u sve pore tvoga malog žića,

bolna je sladost promatrati nabrekli nasrtaj

valova u moru pod kišom koja krije mjesec

kao što osamljena duša krije ljubav…

Poništavam odmak

Poništavam odmak između mene

i stvari koje me okružuju, to su

uglavnom knjige koje prostor

pobjeđuju caruju u njemu, u svemu

mi povlađuju, nevidljivim očima

me prate, a ima ih svuda na čudnim

mjestima: iza fotelja, ispod polica,

na tabureu koji poput kule od knjiga

izgleda, uvis raste pitanjem opsjeda

hoće li se kula srušiti i lica knjiga

izroniti, knjige za kojima sam žudjela

koje sam htjela, no bile su u kulu

ugrađene. Najdraže su iza uzglavlja

složene da mi ugode i daju se mojoj

ruci bez pogovora. Doista nema zbora:

Odmak između mene i stvari poništavam

prašinu s knjiga vjerno dišem i usisavam

knjige su moj obuzeti okorjeli imunitet…

UZ NOVE PJESME LJERKE CAR MATUTINOVIĆ

Lunarni pjev o vremenu

Naša poznata književnica Ljerka Car Matutinović ovih je dana na njoj posvećenu skupu u Društvu hrvatskih književnika proslavila pola stoljeća književnoga rada tijekom kojeg se – uistinu mnogobrojnim knjigama – istaknula kao pjesnikinja, prozaistkinja, književna kritičarka i prevoditeljica s talijanskoga jezika. No Ljerka, i nakon nekoliko knjiga u kojima rekapitulira pojedine dionice svojega književnog stvaralaštva te prošlogodišnje nove zbirke pjesama Uzmi me na oblaku, i dalje neumorno piše nove pjesme. Te pak pjesme svagda zadobivaju neke drukčije emotivne, izrazne i kompozicijske nijanse koje ih čuvaju od monotonosti. Nijanse su zapravo rezultat svijesti da se pjesma već od prve riječi usmjeruje u načelno nepoznatu smjeru, i to u procesu u kojem se autorova inicijalna namjera u većoj ili manjoj mjeri preudešava nekom – poetskom jeziku već iznutra svojstvenom – pjesmovnom imaginacijom. Zato naša pjesnikinja, svjesna tog svagda neizvjesna nutarnjeg lirskog nagovora, svoj ovdje objavljen ciklus pjesama Mjesec nije na prodaju i počinje stihom Što da učinim s riječima što da učinim? Odgovor će joj – svojstven, dakako, samo ovomu ciklusu – doći iz samih pjesama u kojima će se očitovati nešto drukčiji autoričin emotivni timbar, tematski ključ i intonativna krivulja.

Za razliku, naime, od mnoštvenih nijansi ljubavi i neljubavi, Ljerka Car Matutinović sada se u prvome redu bavi kategorijom i konkretumom vremena koje se – sve više doživljavano kao entropično pa i zlo – promeće u ljubavi posve nasuprotan princip osobne, povijesne i kozmičke hladnoće, negacije i rasapa („vrijeme koje je mjesec / prognalo a zvijezde nebom rastjeralo / vrijeme koje je izaželo dušu ko običnu tricu / vrijeme što sumanuto juri u kmicu / vrijeme koje pljuje po rođenom pragu / vrijeme koje je i svoju dušu prodalo vragu“). Prevladava tako gotovo barokno zaoštren osjećaj prolaznosti svega živog, koji pjesmovnoj svijesti stavlja u usta kako „treba hrabrosti da se izađe iz snova / hrabrosti da se u prazno zrcalo gleda / da se prazan okvir iz reda izbaci / za novi okvir i novu sliku“, kako se, dakle, znatno treznijim, dubinskim pjevom treba suočiti s temeljnim uvjetima ljudskoga života i još preostalim egzistencijalnim izvodima. Riječju, Ljerka prelazi na „lunarnu“ životnu stranu u kojoj joj sam motiv mjeseca predstavlja personalizirani kozmički oslon za stanja napuštenosti, bljedolikosti, prestrašenosti lirskoga subjekta. Iz takva „bitka k smrti“ jasno je da se pjesma, iznova prema nutarnjem nagovoru, nastoji utjecati antipodnim doživljenim ili zaufanim svjetlosnim oazama kao što su djetinjstvo, zavičaj, eskapistički literarni svijet ili „neki začarani happy end koji će poništiti razlike, približiti udaljenost“.

Ozbiljnosti egzistencijalnih pitanja u ciklusu Mjesec nije na prodaju sukladna je, dakako, i pjesnička tekstura, koja je svedenija i izravnija nego prije, dojmljivija u usredotočenosti na bitno i preciznija u otežaloj i sugestivnoj intonaciji rasapna vremena i vlastita (ne)pristajanja na njegovu ovosvjetsku nadmoć. Koliko god ga, naime, vrijeme želi pokoriti kupnjom, a ljudi svojim fizičkim osvajanjem, u Ljerkinoj poeziji još „Mjesec nije na prodaju“, on je, kao metafora sama lirskog subjekta, „delikatan ljubavlju“. Odnosno, ne zatomljuje uspravnost i dostojanstvo svojega pjeva ni u uvjetima kada pjesnikinja mora postaviti i tako dramatično, a opet svakomu čovjeku svojstveno pitanje: Vrijeme, što preostaje nakon tebe?

Davor Šalat