Memorija obiteljskog užasa

Nakon lani objavljena i medijski zapažena Jergovićeva Oca, evo još jednoga teksta koji na intrigantan način tematizira odnos oca i sina. Riječ je o kratkom romanu Kako svezati cipele Nikole Petkovića, riječkoga pjesnika i prozaista (romani Priče iz davnine, 1989, i Uspavanka za mrtve, 2007), kritičara i prevoditelja. Roman je ispričan u prvom licu, a pripovjedač je protagonist, u čijoj se priči mogu prepoznati neki detalji iz autorove biografije: ime protagonista, ista godina rođenja, a poklapa se i boravak u Americi u egzilu / na doktoratu, itd. No za razliku od Jergovićeve proze, čiji su pojedini dijelovi imali i šire društvene implikacije, Petkovićev roman znatno je više usredotočen na unutarnji svijet glavnog junaka. Premda ni kod njega ne nedostaje aluzija i nekih makar i samo natuknutih komentara društvene, političke, socijalne situacije, koji jasno iskazuju odnos prema vremenu o kojemu pripovijeda. Pa tako pripovjedač/protagonist govori o tome kako su mu 1990. „usred noći zvonili telefoni, zavirujući mi u krv“, priča o odlasku u Ameriku da „preduhitri izgon iz domovine“ (egzilantsko razdoblje), izričito naglašava načelo da u inozemstvu ne govori kritički o Hrvatskoj, naznačuje svoj ateizam, sugerira optimizam svoje generacije unatoč tome što su joj „dva sustava, prvi u ime klase, drugi u ime nacije, pokušala oteti dostojanstvo i ugroziti živote“ i sl.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2011.

U romanima koji se bave odnosom sina i oca najčešći je i književno najproduktivniji motiv sukob među njima – neki oblik sinova oponiranja očevu autoritetu. Sudar dviju tako bliskih, a tako suprotstavljenih volja može proizvesti dramatične situacije, nerijetko s doživotnim psihičkim traumama ili tragičnim fizičkim posljedicama. Čini se da upravo taj potencijal konfliktnosti što ga nosi obiteljska i društvena pozicija oca ima na umu autor natuknice „otac“ u Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta: „Simbol posjedovanja, dominacije, vrline. Otac je stoga lik koji inhibira; riječima psihoanalize, on kastrira. Slika je svih autoritativnih likova: šefa, gospodara, profesora, boga. Uloga oca poima se kao obeshrabrivanje pokušaja emancipacije te uskraćivanje, ograničavanje, ponižavanje, steriliziranje, održavanje u ovisnosti.“ No Petković u svom romanu ne samo da nije krenuo uobičajenim (očekivanim) putom nego je napravio inverziju: u trenutku kad između sina i oca počinje nekakva komunikacija – a to je trenutak kad sin u bolnici doznaje za očevu neizlječivu bolest – oni nemaju praktički nikakvu povijest odnosa jer je sin odrastao bez oca. Dramske napetosti među njima ne mogu dakle nastati zato što bi se sin želio izvući iz očeve sjene, nego najprije zato što te sjene nije ni bilo.

Radnja romana započinje važnim detaljem koji je oca i sina nakon dugo vremena otuđenosti napokon doveo u vezu: „Tata će umrijeti. Brzo. Brat i ja stojimo nad bolničkim krevetom.“ Pripovjedač/protagonist na samu početku otkriva da ima 45 godina, da je sveučilišni profesor, da je oženjen i da ima sina. Ironično ponavlja očevu konstataciju da su on i polubrat veliki i dodaje: „Tata nije. Više je dugačak.“ Ta će se početna crnohumorna i ironijska crta provlačiti cijelim romanom, izazivajući povremeno smijeh kroz suze („Tata je otišao bez riječi. Mama je ostala bez riječi. Ja sam tražio riječi sve do neke šesnaeste. Tada sam počeo pisati poeziju.“). Na sličan će način jedna vrećica „puna ničega“ spomenuta u prvom dijelu romana postati na kraju simbolom njihova odnosa: „(...) tužan sam zbog te vrećice krcate ničim, jer ma koliko da razmišljam ne mogu se sjetiti ničega što se među nama dogodilo i zbog čega bi mi danas bilo žao. Ničega, osim bezdana toga što se između oca i sina moglo dogoditi, a nije se dogodilo. Tu je sva moja tuga. U ničemu. Vreća je puna baš toga.“

Protagonist također odmah ističe da pomisao na oca u njega izaziva osjećaj ljutnje i bijesa; bijesa koji se u njega uvukao još u sedmoj godini kad su se otac i majka razveli i on se prestao brinuti o njemu. Ocu, o kojemu čitatelj doznaje da je odrastao u domu za siročad u Splitu i predstavljao se najprije kao Bosanac, a potom Crnogorac, i za kojega se kaže da je bio „major bezbednjak“, sin nikako ne može oprostiti bijeg. A slika tog bijega – očeva odlaska fićom natraške nizbrdo – za protagonista je slika raspada obitelji, slika čije višestruko ponavljanje u romanu upućuje na njezinu važnost, na zaključak da je to bio ključni događaj u njegovu životu; ishodište priče, koje diktira i cjelokupan njezin ton. Zašto je došlo do pucanja obitelji, pripovjedač objašnjava u kratku poglavlju ispisanu esejističkim stilom: govori o tome kako je otac sa sobom u grad donio svoje selo, a kako selo po naravi stvari ne može opstati u gradu, nije se s ocem tu moglo nastaniti i širiti, „selo je implodiralo“, a posljedica je bila raspad obitelji. To malo, nadahnuto i sugestivno pisano poglavlje ide ne samo među najbolje stranice romana nego i među najdojmljivije stranice naše suvremene proze o temi nesnalaženja i neprilagođenosti seoskih došljaka u gradu.

Unatoč tomu što zna da se ocu bliži kraj jer je karcinom metastazirao, sin ga hladno analizira, razotkriva njegov grubi karakter i prostaštvo, potrebu da omalovažava sina koji se u životu snašao i bez njega (posebno je to dojmljivo u jedinom poglavlju romana realiziranu u dijaloškoj formi). Priprema se kazati mu istinu o njima dvojici onakvu kako je on vidi („Naša je bolest nerazumijevanje. To što se ne poznajemo.“), nabrojati mu što sve nije učinio premda je mnogo toga obećao (otac ga je naučio jedino vezati cipele, ali i to krivo). Ponadao se da će ga bolest učiniti boljim čovjekom, ali je, domeće ironično, očev „duh bio zdrav“ – nastavio je spletkariti, tračati, izmišljati, biti sebičan, živjeti lagodno i u „emotivnoj dokolici“, želio je stalno biti u središtu pažnje. Ne prihvaća sinovu pomoć jer „ne može prihvatiti da on nije gazda“. Za pripovjedača/protagonista pisanje je i svojevrsna autoterapija: njegova istina, potiskivana cijeloga života, provalila je ovdje, čini se, svom žestinom. Na izrazitu iscjeliteljsku funkciju teksta upućuju brojni signali: „...ta priča, to je onako kako osjećam stvarnost“; obnavljajući „slike užasa“ što ga je proživio, protagonist u tim kratkim, gotovo hladnim „zapisima sjećanja“ i nimalo nježnim „sadržajem uspomena“ piše pomalo opskurnu (p)osvetu ocu. Otac će naime otići u ništavilo, od njega neće ostati ništa, ali on će ga „spasiti“: „A možda te ipak spasim. Jezikom. Mojim. Riječima od kojih si cijeli život bježao. Pa te napišem i dam te drugima. (...) Tako sam odlučio. Napisat ću tebe i dati svima da te nose kući.“

Svojim nekonvencionalnim ulazom u jednu naoko potrošenu temu, a prije svega narativnom strategijom koju bismo mogli opisati „manje je više“ Petkovićev roman Kako svezati cipele zaslužuje pozornost čitatelja i pristojno mjesto u našoj suvremenoj prozi.