Majstor malih formi

U povodu 130. obljetnice rođenja Ive Kerdića (1881–1953) Moderna galerija u Zagrebu priredila je izložbu tog majstora sitne plastike. U istoj je instituciji održana njegova dosad jedina izložba 1958, koja je rezultirala skromnom monografijom iz pera Miroslava Montanija. Zadnja retrospektivna izložba priređena je u Gliptoteci HAZU u Zagrebu 1993. godine, a ostvarile su je Lida Roje Depolo i Vlasta Mažuran Subotić. Moderna galerija ovom prigodom predstavlja sva Kerdićeva djela o kojima skrbi, a riječ je o više od 630 medaljerskih radova, to jest više od 185 naslova ostvarenih u raznim inačicama. Autorica je izložbe i opsežna kataloga Tatijana Gareljić.

Kerdićeva spomenica u povodu Prvog svesokolskog sleta u Zagrebu, 1910.

Kronološki okvir zbirke kreće se od 1905. do 1951, a u njoj, prema riječima autorice izložbe, posebno mjesto zauzimaju, uz najranije radove, remek-djelo Poljubac i dječji portret kćeri Vidice, minuciozno i ljupko izveden u mramoru, brončane gracilne ženske figure salonskih dimenzija, tipične za umjetnikov skulptorski opus. Kerdić je u svojem opusu postigao visoku kvalitativnu i kvantitativnu razinu. Zadovoljio je svim zahtjevima medija, bez obzira o kojem se tipu medaljerstva radilo, a to ponajprije podrazumijeva virtuoznost izvedbe i jasnoću u predstavljanju teme. U tom smislu, posvemašnjeg ovladavanja forme, lako je pristupao različitim sadržajima te je u pojedinim razdobljima prikazivao Franju Ferdinanda, Stjepana Radića, kralja Aleksandra I. Karađorđevića, poglavnika Pavelića te Marxa i Engelsa.

Umjetnički se počeo formirati u razdoblju secesije te je tako prihvatio secesijsku plošnost, valovitu liniju, stilizaciju i dekorativnost, prepoznatljive tijekom prva dva desetljeća stvaralaštva, ali i ideju sveukupnosti umjetničkog oblikovanja, kojoj ostaje privržen do kraja, navodi Tatijana Gareljić, ističući da su podjednako važni njegovi javni spomenici i umjetnički obrt. Poslije usvaja realizam, njegovo oblikovanje volumena postaje plastičnije te se približava tendencijama art décoa. Ivo Kerdić predstavljen je i na aktualnoj izložbi Art déco. Umjetnost u Hrvatskoj između dva svjetska rata u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt s Plaketom Komore za obrt i industriju (Zagreb, 1932). Napose ga je intrigiralo oblikovanje ženskih figura u slobodnim, realističnim, alegorijskim kompozicijama, što je odredilo i druge umjetnike okupljene oko Proljetnoga salona između dva rata.

Afirmirao se kao predstavnik građanske umjetnosti, kao vrstan portretist ovjekovječio je mnoga imena hrvatske umjetničke i intelektualne scene prve polovice dvadesetoga stoljeća poput Ksavera Šandora Gjalskoga, Petra Dobrovića, Vilka Gecana, dr. Frana Tućana, Salomona Bergera i dr. Stvorio je veoma popularan i važan simbol grada Zagreba – kip Zlatarevo zlato na Kamenitim vratima, to jest prikaz Dore Krupićeve iz poznatoga romana Augusta Šenoe.

Nedugo nakon naukovanja u Zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu (1895–1899) kod majstora Burića Kerdić odlazi u Pariz, u kojem se prvo predstavio okovima za predmete izložene na Međunarodnoj izložbi 1901, koje je izradio s Burićem. Ostaje u Parizu i zapošljava se u ljevaonici umjetnina Maison moderne. Kao cizelir susreće se s djelima francuskih umjetnika, što će imati utjecaja u njegovu kasnijem stvaralaštvu.

Iduća europska postaja jest Beč, u kojem uz rad pohađa tečajeve u Školi primijenjenih umjetnosti i na Umjetničkoj akademiji. Dva su važna susreta vezana uz nekadašnju prijestolnicu – onaj s Ivanom Meštrovićem, čiji je utjecaj, napominje Gareljićeva, bio presudan za nastavak majstorova školovanja i usavršavanja artističkog izričaja, te drugi, kasnije 1912. godine, s Bečankom Katarinom Kätty Schtark, koja će mu postati suprugom. Nakon drugoga povratka iz Beča, na poziv profesora Roberta Frangeša Mihanovića, Kerdić se 1913. vratio u Zagreb. Imenovan je stručnim učiteljem u Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi i postao voditelj ljevaonice u Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i obrt (današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti). Na Akademiji će kao profesor djelovati do umirovljenja 1947.

Izložba postavom kronološki slijedi sve faze Kerdićeva oblikovanja s jasnom koncentracijom na dominantne teme i vrste medalja i sitne plastike kojima se kipar bavio: portretne medalje, plakete, spomenice (spomenice s povijesnom tematikom, sokolske spomenice i dr.), odličja, znakovlje, kovanice, svetačke medalje. Izbor od 265 radova nenametljivim i znalačkim postavljačkim rukopisom Marija Beusana predočen je koncizno s jasnim isticanjem ponajboljih rješenja. Pozornost plijeni izražajni portret Starica (plaketa iz 1914), senzualna plaketa iz iste godine Sapho te portret Vere Čučice (također plaketa, 1914), iste djevojčice koju je kao dojenče portretirao Ivan Meštrović, koji je također prijateljevao s njezinim ocem Andrijom Milčinovićem. Iskazao se i na izradi dvostrane medalje Marije Tommaseo, supruge splitskoga slikara Radovana Tommasea, a zapažen je i kao animalist. Ovaj pregled daje nov prinos opusu koji je zbog svoje intimnosti, ali i karaktera predmeta čija se funkcionalnost zadržala u minulim vremenima, nedovoljno poznat široj javnosti.