Kazalište za djecu, otvoren prostor za estetička promišljanja i eksperimente

Činjenica da se Glavno tajništvo ASSITEJ-a nalazi u Zagrebu u kulturnopolitičkom smislu je dragocjena prilika za promociju države koja udrugu vodi, tim više što je moj ured jedini ured neke svjetske organizacije u Hrvatskoj

Na kongresu ASSITEJ-a, svjetske udruge kazališta za djecu, održanu potkraj svibnja u Kopenhagenu, potvrđen je još jedan mandat glavnoga tajnika te udruge, hrvatskoj kazališnoj publici dobro poznata glumca i redatelja te osnivača i umjetničkog voditelja Kazališta Mala scena. Uspjeh i potvrda ugleda Ivice Šimića na svjetskoj razini kao vrsna organizatora i promotora, ali ponajprije kazalištarca iznimno posvećena kazalištu za djecu i mlade, povod je razgovoru o ASSITEJ-u, Maloj sceni, domaćem kazalištu za djecu i stanju u kojem ono jest.

Što znači još jedan mandat – povjerenje nakon dobro obavljena posla, zalog za nove izazove ili prepoznavanje programa koji zahtijeva još neko vrijeme na istoj poziciji?

Kad sam prije tri godine, 2008. na kongresu ASSITEJ-a u Adelaideu u Australiji, istaknuo svoju kandidaturu i dobio mjesto glavnog tajnika svjetske organizacije, obećao sam da ću ASSITEJ-u osigurati stabilno financiranje, profesionalni ured za obavljanje svih poslova vezanih za udrugu i da ću započeti promjene koje bi trebale modernizirati organizaciju i uskladiti je sa senzibilitetom vremena i realnostima koje vladaju u svijetu kazališta za djecu u svijetu. Na kraju mog prvog mandata ASSITEJ prvi put u povijesti ima samostalan profesionalni ured zahvaljujući Gradu Zagrebu, koji je dao na uporabu prekrasan prostor u Preradovićevoj ulici. ASSITEJ ima stabilno financiranje zahvaljujući Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, a ima i novi Statut, koji će promijeniti lice ASSITEJ-a u sljedeće tri godine. Članovi ASSITEJ-a to su prepoznali i dali mi, gotovo plebiscitarno, još jedan mandat da te promjene i dovršim.

Tajništvo ASSITEJ-a kao svjetske organizacije u ovoj situaciji, kad je tajnik odavde, plaća Hrvatska. Što se time dobiva?

Mislim da je velika stvar predsjedati nekoj svjetskoj organizaciji, tim više što je moj ured jedini ured neke svjetske organizacije u Hrvatskoj. Podsjećam da su sve velike asocijacije u kulturi, uključujući i ITI, pod kišobranom UNESCO-a i imaju svoje urede u Parizu. ASSITEJ je izašao iz ITI-a pa time i iz UNESCO-a 1964. i od tada samostalno djeluje. Od 1964. pa do danas, ASSITEJ je postala golema asocijacija koja trenutačno broji osamdeset i tri zemlje članice i, slobodno to mogu reći, najorganiziranija je od svih asocijacija u kulturi. Voditi takvu asocijaciju velika je čast i u kulturnopolitičkom smislu dragocjena prilika za promociju države koja udrugu vodi. Mislim da je to i veliki uspjeh hrvatske kulturne politike, jer su do sada ASSITEJ vodili glavni tajnici koji su dolazili iz većih i razvijenijih država kao što su Francuska, Danska, Austrija i Švedska, a sada svjetsku udrugu vodi država koja još nije ni članica Europske Unije. To je iskaz velika povjerenja ne samo u mene osobno nego i u institucije hrvatske države, koje su se pokazale spremne i za takvu funkciju i ulogu. Novcem uloženim u ured ASSITEJ-a plaća se promidžba Hrvatske kao zemlje koja želi, potiče i podupire kulturnu razmjenu i sudjelovanje u međunarodnim kulturnim projektima.

Osigurava li, ili barem omogućuje, ta vaša pozicija hrvatskim umjetnicima bolji status, veću vidljivost ili prilike za gostovanja, suradnje i razmjene na međunarodnom planu?

Vaše pitanje otkriva nerazumijevanje moje pozicije i funkcije tajništva koje nije samo vaše. Vrlo često to pitanje čujem i od svojih kolega iz Hrvatskog centra ASSITEJ. Moj je odgovor vrlo jasan – vidljivost hrvatskih umjetnika u svijetu ne ovisi o meni ni o Tajništvu svjetskog centra. Vidljivost je onoliko velika koliko je oni sami žele i koliko sami nastoje putem ureda uspostavljati suradnje i razmjenu s drugim umjetnicima. Ured u Zagrebu predstavlja sve nacionalne centre u svijetu na jednak način i Hrvatska nema poseban, povlašteni status. Konačno, znamo da u umjetnosti i umjetničkom poslu o uspjehu ne odlučuje sama činjenica da nekoga poznajete, nego prije svega kvaliteta vašeg rada.

Što vašom pozicijom dobiva Kazalište Mala scena? U posljednje vrijeme svjedočimo otkrivanju sukoba interesa, te nove magične sintagme hrvatske demokracije, na svakom koraku.

Evo... i ovo pitanje nastavlja to isto razmišljanje, koje je dosljedno hrvatsko. Kod nas se nečiji uspjeh uvijek dovodi u vezu s nepotizmom, sukobom interesa itd., sve u stilu: Nemoguće je da Šimić to sve radi, a da nema itekako debeli privatni razlog. Na takva promišljanja o uspjehu Male scene u međunarodnim okvirima uvijek odgovaram ovako: Da, ja imam mnoštvo prijatelja u kazališnom svijetu, ali nitko od njih neće pozvati na festival predstavu Male scene i platiti za nju ako ta predstava nije dobra! U svijetu, na svu sreću, još vlada princip izvrsnosti kao jedini kriterij. I mogu ja biti sto puta glavni tajnik, ali predstavu Male scene nitko neće uzeti na festival i platiti ako ona nije dobra. Samo se još kod nas na festivale ide zabadava i putem poznanstava i veza ili povezanosti javnog sektora. U međunarodnoj razmjeni toga nema. Neki dan jedna mi je novinarka postavila pitanje: Koliko je vaš umjetnički rad utjecao na vaš izbor za glavnog tajnika?! Iskreno sam joj zahvalio na tom pitanju. Uistinu, svjetski uspjeh Padobranaca došao je 2006, a ja sam izabran za glavnog tajnika 2008. Možda je to najbolji odgovor na vaše pitanje.

Istodobno sa svime navedenim pokrenuli ste i vodite udrugu Kazališni epicentar, koja okuplja kazališta za djecu i mlade iz regije ili ovih dijelova Europe. U kojem je odnosu ona s Hrvatskim centrom ASSITEJ?

Ni u kakvu. Kazališni epicentar nastao je iz potrebe da se umjetnici iz srednje i jugoistočne Europe bolje povezuju bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Od početka bio je mišljen kao kazališni centar koji će raditi na konkretnim projektima i povezivati umjetnike koji žele i traže međunarodnu razmjenu izravno, bez posrednika i na način na koji to radi ASSITEJ.

Epicentar sustavno radi na mladom domaćem dramskom pismu, ali objavio je i nekoliko knjiga prijevoda inozemnih dramskih tekstova za djecu i mlade. Vjerujete li više u domaću kreaciju ili u prenošenje zanimljivih tekstova izvana? Na čemu bi se po vašem mišljenju trebalo zasnivati domaće kazalište za djecu i mlade?

Odgovor na ovo vaše pitanje mogla bi biti nekakva moguća platforma za razvoj kazališta za djecu u Hrvatskoj. Ja vjerujem da kazalište za djecu u Hrvatskoj premalo osluškuje što se sve događa u Zapadnoj Europi, koja je povela i još vodi razvoj i nameće trendove u tom dijelu kazališne proizvodnje. S druge strane, kad je domaće stvaralaštvo u pitanju, ne čini se ništa, ili jako malo, na promjeni paradigme kazališta za djecu. Razina znanja o kazalištu za djecu, svijest o ulozi umjetničkog odgoja u procesu odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj porazno je niska i mi moramo učiniti golem napor da najprije dostignemo razinu ostvarenja koja su standard u Zapadnoj Europi, a onda stimulirati autentičan hrvatski autorski proizvod. Pa ako hoćete izravan odgovor, hrvatsko kazalište za djecu moralo bi izaći iz zagrljaja tradicionalnog i tradicionalističkog, izmaknuti se iz klinča nastave hrvatskog jezika i lektire kao osnovnoga zahtjeva i temeljiti se na autorskom radu koji će komunicirati sa svakodnevicom i vremenom u kojem djeca danas žive. Kazalište za djecu treba konačno postati živa umjetnička forma, a ne muzej u kojem će se gledati stare ofucane priče klasične starine.

U Hrvatskoj nema ni dovoljno poticaja za autore koji bi pisali za kazalište za djecu i mlade...

Naravno da ne! Ali poticanje pisanja samo za sebe ne znači ništa. Objavljuju se natječaji, daju se nagrade i čak i novci, ali što to vrijedi kad stojimo u mjestu. Mladi dramski pisci rijetko žele pisati za djecu jer znaju da ono što bi oni htjeli pisati neće naići na dobar prijam. Jeste li ikada pročitali ovakvu najavu: Natječaj za domaći dramski tekst za djecu s temom smrti! E, kad takav natječaj bude objavljen, znat ćemo da je kazalište za djecu na nekom drugom putu od ovoga na kojem smo sada.

Riječ je o odnosu hrvatske kulturne politike prema kazalištu za djecu i mlade. Sudeći po rečenom, ni njime ne možemo biti zadovoljni. Ili?

Kako nema dokumenta kulturne politike, tako nema ni odnosa kulturne politike prema kazalištu za djecu. Kazalište za djecu marginalna je djelatnost koja nije predmetom promišljanja ni estetičara ni političara. No kulturna se politika prema kazalištu za djecu može iščitati iz postupaka politike. Vrlo ćete lako uočiti da se u posljednjih desetak godina mnogo uložilo u infrastrukturu javnih lutkarskih kazališta. Izgrađene su nove zgrade od Splita, Zagreba do, konačno, Zadra. To pokazuje odlučnost da se jača javni sektor i da se ulaže u zgrade, a ne u program. Nemam ništa protiv novih kazališnih prostora, ali imam itekako mnogo protiv petrificiranja stanja u kojem neovisna kultura i privatni sektor nikako ne može doći u jednaku poziciju s javnim sektorom dokle god je ta politika okrenuta prema infrastrukturi, a ne prema programima.

Kakvo je stajalište javnosti? Čini se da još nema dovoljno razvijenih ili barem prihvaćenih kriterija... Slažete li se s tim?

Ovdje moramo razlikovati javnosti. U kazalištu za djecu postoji više javnosti – pedagoška javnost, kulturna javnost, publika koja kupuje karte i djeca koja gledaju. Od svih tih javnosti djeca se uopće ne pitaju, a najviše se gleda u pedagošku struku i toj se javnosti najviše pogoduje jer ta javnost predstavlja tržište. U Hrvatskoj se nikada nije povela rasprava o ulozi kazališta i umjetnosti općenito u procesu odgoja i obrazovanja djece i mladih pa ne postoji ni konsenzus. Stoga u kazalištu za djecu ne postoje vrijednosni kriteriji. Kao i u nogometu u kojem svatko ima svoje mišljenje o nacionalnoj reprezentaciji, tako i u kazalištu za djecu svatko sudi po nekim svojim kriterijima i procjenjuje o tome što je to dobro, a što nije dobro kazalište.

Je li kazalište za djecu prostor koji omogućuje avangardniji pristup od mnogih drugih polja izvedbenosti koje se hvale, često i unaprijed, da ne kažemo nezasluženo, svojom avangardnošću?

Apsolutno je tako!!! Upravo kazalište za djecu, a pogotovo ono namijenjeno najmanjoj publici do tri godine starosti, doživljava procvat u Europi upravo zbog potencijala i prostora za istraživanje granica kazališne komunikacije. Baš kao i plesno kazalište. Možete to nazvati avangardnošću ili nekako drukčije, ali sigurno je da je kazalište za djecu otvoren prostor za estetička promišljanja i eksperimente više nego bilo koja druga grana umjetnosti.

Koga biste u Hrvatskoj, od institucija do autora, s iznimkom sebe i Kazališta Mala scena, izdvojili kao kvalitetan prinos kazalištu za djecu i mlade? Drugim riječima, koga biste i gdje sami išli gledati, s vlastitim djetetom ili čak i bez njega?

Rene Medvešek dao je mnogo prekrasnih autorskih stvari u kazalištu za djecu i žao mi je što to ne čini više i češće. Anica Tomić pokazuje se kao redateljica koja bi mogla preuzeti vodeću ulogu u kazalištu za djecu u Hrvatskoj. Na neovisnoj sceni ima nekoliko samozatajnih grupa kao što je Merlin što vrijedno razvijaju svoju umjetnost, ali daleko od očiju javnosti.

Koliko se posao tajnika ASSITEJ-a odražava na vašu kreativnost? Režirate li manje, imate li manje vremena i energije za sve ono što ste u Kazalištu Mala scena, od umjetničkog voditelja do autora, redatelja, izvođača...?

Ne, ne režiram manje. Režija je moj prvi posao i moj prvi interes. Moj angažman u ASSITEJ-u volonterski je i nije primaran. Ja od tog posla ne živim, već od onog u Maloj sceni i u kazalištima u kojima radim.

Osim u matičnom kazalištu, radite i izvan njega, a imali ste i uspjeha kao redatelj predstava za odrasle. Planirate li i dalje izlete u to takozvano „ozbiljnije” kazalište?

Mala scena nije moje matično, nego vlastito kazalište, kojem sam osnivač i u kojem sam umjetnički ravnatelj. Na ovo ozbiljnije neću se obazirati jer je neozbiljno. Za mene je kazalište – kazalište. Bilo ono za odrasle ili za djecu, ja ga radim jednako i na jednak način. Režija predstave za odrasle ne razlikuje se od one za djecu i to za mene nije izlet. To je moj posao. Žao mi je samo što tako ne misle i poslodavci pa me svrstavaju u neozbiljna redatelja. Ali neka...