Kazališni globus - svijet

London – Premda je repertoar Royal Courta temeljen na novim dramama, poznato se londonsko kazalište često vraća i kvalitetnim dramama iz bliže povijesti, upravo da bi novu dramsku produkciju stavilo u kontekst s klasicima. Takva je drama Kokošja juha s ječmom (Chicken Soup With Barley), prvi dio trilogije Arnolda Weskera iz 1958. Komad koji prati raspad obitelji Kahn iz londonskog East Enda u dva desetljeća, od sredine tridesetih do ruske invazije na Mađarsku, postavljen je na pozadinu socijalnih promjena u Europi u to doba.

Vjera u socijalizam koji se pojavljuje kao nova nada za socijalno obespravljene kroz to se vrijeme urušava pa i ono što izgleda kao san za koji se treba boriti postaje tek još jedna ideologija koja manipulira malim ljudima. Wesker uspijeva pratiti ljudske emocije, ali i širu društvenu sliku, a u sjajnoj režiji Dominica Cookea i s nizom prvorazrednih glumačkih uloga, produkcija je postala vrijedan umjetnički doprinos londonskoj kazališnoj slici. Gotovo zaboravljeni Wesker podsjetio je još jednom da postoje pisci čije vrijeme nikad ne prolazi.

Pod kabanicom tranzicije

Moskva – Među pisce čije vrijeme nikad ne prolazi sigurno pripada i Gogolj. Njegova Kabanica jedno je od onih književnih djela koje je aktualno u svakom vremenu pa je slika birokratske Rusije iz prve polovice 19. stoljeća postala slika današnje, tranzicijske Rusije. Upravo to potvrđuje premijera u MHAT-u u adaptaciji i režiji Antona Kovalenka, u kojoj Bašmačkina okružena brojnim neprijateljima igra Avangard Leontijev.

Kovalenko ga na sceni okružuje antagonističkim zborom od tri muškarca koji predstavljaju ne samo sve ono što maloga činovnika plaši i zagorčava mu život nego su i slika suvremenoga ruskog društva. Uz dodatak glazbe i s važnom ulogom koreografije Kabanica je i ovaj put, kao uvijek u posljednjih 170 godina otkad je napisana, slika svijeta u kojem živimo. Svijet se možda i mijenja, ali problemi malih ljudi u njemu – uvijek su isti.

Kazalište kao peep show

New York – Times Square, nekad središte pornoindustrije i mjesto s brojnim porno i peep- predstavama, danas je srce komercijalnoga teatra i mjesto obiteljske zabave. Veliki komercijalni hitovi, mjuzikli za obiteljsku publiku i zarada iznad svega danas određuju taj dio svijeta. Zato se projekt Kazalište za jednog postavljen u kućicu na samu Times Squareu doima upravo revolucionarnim. Pet performera, naizmjenično, igraju desetominutne predstave za jednoga gledatelja, a ulaz je besplatan. Vremena u kojima smo još komunicirali s ljudima i u kojima nismo bili sami odavno su prošla, a ovaj projekt Christine Jones govori upravo o potrebi za komunikacijom. Jer, u predstavi, gledatelj ne može biti skriven u masi koja obično sjedi u publici, on je u izravnoj interakciji s glumcem/glumicom i nije zaštićen nevidljivošću kakvu obično pruža mrak kazališne dvorane i ostali gledatelji. Nakon toga iskustva svijet Manhattana najednom dobiva drugu dimenziju i gledatelji kratkih performansa počinju svijet oko sebe gledati drugim očima.

Što je domovina?

Bremerhaven – Mala luka na sjeveru Njemačke poznata je po tome što je kroz nju svojevremeno na putu u Novi svijet emigriralo više od 7 milijuna ljudi iz Europe. Ovih dana u Bremerhavenu održan je kazališni festival koji se kao temom bavio upravo emigracijom, putovanjem, potragom za domovinom. Naslovljen Odisej: domovina, festival je okupio četrnaest međunarodnih predstava s tom temom. Od problema prisilnog iseljenja u ratnim zonama, preko ekonomske migracije pa do potrage za boljim svijetom produkcije su se bavile jednim od ozbiljnih problema suvremenog svijeta. U sklopu festivala predstavljeni su i tekstovi i autori koji su pobijedili na međunarodnom natječaju International Playwrights’ Foruma, kojemu su tema bili upravo izbjeglice, egzil i migracije.