Kad rudari dohvate pivo...

Pivska sjećanja iz engleskoga grada Durhama iz prošlog broja Vijenca proširit ćemo ovaj put na cijelu regiju engleskog Sjeveroistoka, rubni dio zemlje neposredno uz granicu sa Škotskom, gdje prevladavajuće tmurno i vjetrovito vrijeme pojačava udžbenički doživljaj Otoka kakav stječe namjernik iz toplijih krajeva.

Tara Fitzgerald i Ewan McGregor u filmu Borimo se do kraja

A blizina Škotske najbolje se osjeća u pograničnom gradu Berwicku. Taj grad na ušću rijeke Tweed u Sjeverno more svjedok je burnih povijesnih zbivanja oko stoljećima nemirne granice. O graničarskoj prošlosti grada rječito govori dobro očuvani kompleks vojarni i utvrda, ali i naziv lokalne pivovare Border Brewery na čije me je postojanje (od 1777) i pivo upozorio prijatelj iz Durhama. U znaku granice je i njezin zaštitini znak, sastavljen od polovičnih cvjetnih simbola Škotske (čičak) i Engleske (ruža). Kada se 2000. spojila s pivovarom Four Rivers iz Newcastlea, promijenila je i ime u Hadrian&Border. U novom imenu sačuvane su dvije sastavnice graničarske provenijencije – uz Border prenesen iz staroga naziva dodano je i Hadrian, ime rimskog imperatora koji je baš u tom dijelu zemlje dao utvrditi tadašnji sjevernu granicu Carstva. Ostaci Hadrijanova zida vidljivi su i dan-danas, a kao dio rimskoga limesa uvršten je i na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine.

Drugo važno obilježje Sjeveroistoka jest rudarsko i industrijsko nasljeđe, a o njemu se čovjek najbolje može osvjedočiti u najvećem gradu regije Newcastleu, odnosno pripadnoj aglomeraciji koja osim sama Newcastlea obuhvaća i niz drugih naselja oko estuarija rijeke Tyne – otud za šire područje skupni naziv Tyneside. Ugljen iz dnevnih kopova sa Sjeveroistoka iskorištavao se dulje od bilo kojega drugog engleskog ugljena. O važnosti rudarstva za regionalni identitet govori i popularni nadimak Geordie, kako stanovnika Newcastlea nazivaju drugi Otočani, a koji dolazi od naziva sigurnosne svjetiljke kakvom su se nekoć služili rudari. A u škverovima pak u Newcastleu i okolici izgrađeni su brodovi što su plovili svim morima svijeta. U takvu autentičnom britanskom working class ambijentu, razumije se, i pivo je uvijek bilo na cijeni.

U Newcastleu s ponosom tvrde da se pivo ondje proizvodilo još i prije dolaska Rimljana, a za potkrepu teze o zavidnoj pivarskoj tradiciji navodi se i podatak o postojanju pivarskoga ceha u gradu u 14. stoljeću, no pivsku slavu grada pronijelo je pivo iz lokalne pivovare. Glavna tvrtka Newcastle Breweries Limited nastala je 1890. udruživanjem nekoliko manjih pivovara u gradu, a proizvodnja se otad odvijala u pivovari Tyne, smještenoj preko puta stadiona lokalnoga nogometnog ljubimca Newcastle Uniteda, još jedne obožavane gradske institucije. Zaštitni znak gradske pivovare i njezinih piva bila je plava zvijezda, čiji krakovi simboliziraju pet prvobitno udruženih pivovara, i silueta mosta na Tyneu, a njezin proizvod Newcastle Brown Ale, nedvojbeno je najpoznatiji pivski var Sjeveroistoka. Riječ je o karakterističnom engleskom smećkastom pivu tipa ale koje se počelo proizvoditi 1927, no koje me osobno, bez obzira na veliku popularnost, nije nikad osobito oduševilo. Osim smeđeg alea standardni proizvod pivovare Tyne je i bitter nazvan Exhibition, posve u skladu s običajem otočkih pivovara da proizvode dvije srodne vrste alea, blagu i gorku, koje jedna definiraju drugu.

Propagandisti newcastleske pivovare svojedobno su u svojim porukama rabili kolokvijalni naziv za pivo dog, što je bila aluzija na ispriku kojom su lokalni muževi pred svojim ukućanima pokušavali prikriti učestale odlaske u pub: Idem prošetati psa.

Bez obzira na sjajnu tradiciju i odanost publike sudbina pivovare znakovita je za procese globalizacije kakvi se zbivaju i u drugim dijelovima zemlje. U želji za povećanjem i kontrolom tržišta, prvo se 1960. udružila sa škotskim pivovarama McEwan’s and Younger’s u jedan od najjačih britanskih koncerna Scotish and Newcastle. Godine 2004. obznanjeno je da se proizvodnja preseljava u drugu pivovaru s velikom tradicijom na Sjeveroistoku, u Federation Brewery u Gatesheadu na desnoj obali Tynea, izvorno utemeljenu s izrazito socijalnom zadaćom proizvodnje piva za federaciju radničkih klubova Tynesidea.

Prije zatvaranja povijesne pivovare Tyne, posljednjih 3000 boca Brown Alea simbolički je podijeljeno zaposlenicima, a zgrada pivovare potom je ceremonijalno srušena. Nedugo potom, krajnji vlasnik pivskoga branda, multinacionalni koncern Heineken, proizvodnju piva ponovno je preselio, taj put u pivovaru John Smith u Tadcasteru u Yorkshire, čime je newcastlesko pivo osim nominalne izgubilo svaku stvarnu zemljopisnu vezu s Tynesideom. Možemo si samo zamisliti s kakvim je razočaranjem u Newcastleu primljena vijest o konačnom odlasku piva iz regije.

A o otočkoj, napose rudarskoj odanosti pivu pročitao sam svojedobno prekrasnu crticu na posve neočekivanu mjestu, u biltenu Muzičkog biennala Zagreb iz 2003. Biltenska crtica iz bijenalske prošlosti odnosila se na nastup amaterskoga puhačkog orkestra sastavljena od engleskih rudara. Njihov nastup bio je zamišljen tako da započne na parkiralištu dvorane Lisinski, odakle su kretali prema dvorani da bi skladbu završili na pozornici. Na pokusima, piše u biltenskoj crtici, engleski su rudari bili štreberski disciplinirani i krotki, posvećeni muziciranju, sve dok netko od njih nije otkrio da je pivo u službenom bifeu u Lisinskom, mjereno britanskim mjerilima, iznimno jeftino! Pivo iz Zagrebačke ili Karlovačke pivovare, svejedno koje je bilo, možda i nije bilo posve po ukusu engleskog rudara, no njegova cijena u usporedbi s (pre)skupim otočkim pivom, bila je prigoda kakvu on ne propušta. Od tog trenutka cijeli je orkestar, sastavljen od četrdesetak članova, prionuo ispijanju piva, a u tome je engleskom rudaru malotko na svijetu ravnopravan. To za rudare radosno otkriće nije utjecalo na njihovu disciplinu, štoviše samo je povećalo radost muziciranja, jedino su iza njih po svim dijelovima Lisinskog ostajale gajbe i boce, ostaci hektolitara ispijena piva.

Crtica o rudarskom orkestru podsjetila me na britanski film Brassed Off ili u prijevodu Borimo se do kraja, redatelja Marka Hermana iz 1996, u kojem je riječ o također rudarskom puhačem orkestru u izmišljenom mjestu Grimley na engleskom Sjeveroistoku u razdoblju velikog štrajka rudara u Engleskoj za vrijeme vlade Margaret Thatcher. U filmu koji govori o ustrajnosti, prijateljstvu i solidarnosti rudara, a događa se u depresivnom ambijentu rudarskoga gradića, ima i prizora koji na uvjerljiv način govore upravo o rudarima i njihovoj neupitnoj odanosti pivu. A kada sam nakon malog internetskog istraživanja otkrio da je moja filmska asocijacija bila itekako utemeljena, zapravo i nisam bio odveć iznenađen. Naime, glazbene brojeve u filmu o rudarima iz imaginarnog, ali uvjerljivo ocrtanog Grimleya odsvirao je rudarski orkestar iz jorkširskog mjesta Grimethorpea, isti onaj koji je 1979. gostovao na Biennalu!