Igralište i zjog

Postoji u Zagrebu kuća koja se zove Boćarski dom. Sagrađena je nakon što su naši reprezentativci u balotama osvojili medalju na svjetskom prvenstvu ili na olimpijadi. Oni Zagrepčani koje ne zanima sport znaju tu zgradu po tome što se ondje održava sajam koji se zove Proizvodi hrvatskog sela. Tako su mnogi imali priliku vidjeti i kako izgleda unutrašnja dekoracija toga zdanja.

Igra balota: ugodna razbibriga koja traži samo vještu ruku i oštro oko

A ona je zanimljiva: na prednjem zidu – onome u koji gledaju igrači dok bacaju boće i publika koja sjedi iza njihovih leđa – postoje dvije goleme slike što ih je načinio Mladen Veža. Na obje se vide prizori boćarske igre, tek što je na jednom prikazano izvođenje udaraca, a na drugoj mjerenje rezultata. Promatraču smjesta pada u oči da je na objema slikama krajolik nedvojbeno dalmatinski, a s tim su u skladu i nošnje onih ljudi što igraju na balote. To kao da sugerira kako su balote eminentno mediteranska igra. A s obzirom na to da se zgrada nalazi na stotinjak metara od Save, u krajoliku posve drukčijem od dalmatinskoga, netko bi mogao pomisliti kako je taj Boćarski dom nekakva oaza Sredozemlja na kontinentu, nešto posve odvojeno od onoga što ga okružuje. A netko drugi mogao bi pomisliti da su južnjaci u Zagrebu toliko utjecajni te su sagradili dom za igru koja zanima samo njih.

Ali stvari nisu ni izbliza tako jednostavne: niti je onaj dom kakva oaza, niti je riječ o političkom utjecaju južnjaka u glavnom gradu. U pitanju je mnogo širi povijesni proces. Njega pak možemo opisati tako da najprije promotrimo što su balote, kako se igraju i gdje.

Balote jesu izvorno mediteranska igra. Pritom je osobito važno njezino pučko podrijetlo: ne samo da na boće igraju ponajviše niži društveni slojevi, nego ona i traži vrlo malo troška. Nije potreban nikakav uređeni teren, nego tek dvadesetak ili trideset metara dug i upola toliko širok prostor, koji ne mora biti ni ravan, pa to može biti prigradska livadica, neizgrađeni plac ili staza u parku. Nadalje, nije potreban ni neki osobiti pribor: svaki igrač posjeduje po dvije oveće kugle, koje su nekad bile od drva, a danas se izrađuju od raznog materijala. I, tu je još i bulin, manja kugla koja služi kao meta prema kojoj se one veće kugle bacaju. Već iz toga opisa razabire se da je riječ o nečemu vrlo jednostavnom, pa je zato logično što za balote nisu potrebne nikakve pripreme, nikakvo veliko znanje, nego samo vješta ruka i oštro oko. Mogu igrati ljudi svih dobnih skupina i svakoga imovnog stanja, i svi su u igri ravnopravni. Vidi se to po činjenici da viču i svađaju se na sva usta, zaboravljajući tko je tko. Balote toliko zanesu i njih i njihove gledaoce, da zbog nje zaborave i na ručak i na večeru i na obiteljske obaveze, jer se igri predaju kao djeca.

Da, baš kao djeca, i po tome se balote razlikuju od svih vrsta zabave koje se tradicionalno njeguju na kontinentu. Na kontinentu je, naime, nezamislivo da se odrasli ljudi okupe na ulici pa se onda igraju poput balavaca, i još se i ponašaju kao balavci. Kad se na sjeveru ljudi žele zabaviti, onda to uvijek čine na organiziran način: osnuju klub za ovo ili za ono, a taj klub onda dopušta tim ljudima da se – u ograničenom vremenu i na ograničenom prostoru – nekako igraju: da lupaju lopticu reketom, da veslaju, ili da guraju šahovske figure. Dakako, klupski način igre odmah postavlja i visoke kriterije, pa se smjesta vidi tko jest za ping-pong a tko nije, tko ima nekih izgleda u badmintonu, a tko nema. Tu se odmah misli na natjecanja, odmah se pojave nekakvi treneri, stručnjaci, sprave za vježbanje i tako je s pravom, spontanom zabavom gotovo. Zato oni sjevernjaci koji se ne vole podvrgavati takvoj torturi ostaju prikraćeni za svaku tjelovježbu. Jedino što im ostaje jest da sjede u birtiji, piju pivo i žvale o politici.

Balote su, međutim, zbog svojega pučkog karaktera vrlo žilava i vrlo elastična igra. Oni koji je vole, nose je sa sobom kamo god se kretali, a sreća je što je nju – kao što smo vidjeli – moguće igrati svuda. I sad, ako se uzme u obzir da su u nas migracije stanovništva uvijek bile usmjerene od juga prema sjeveru – jer su se ljudi iz siromašnijih krševitih krajeva selili u bogatije i plodnije – jasno je da se dogodilo upravo ono što se moralo dogoditi: seleći se na sjever i zapošljavajući se ondje, južnjaci su sa sobom donijeli i balote. U Zagrebu su se prvi znaci toga procesa mogli uočiti već i ranih sedamdesetih godina, kad su nikla prva igrališta po novim naseljima, a danas je već tako da čak i u Vukovaru ljudi naveliko igraju na boće. Balote su i na sjeveru uhvatile korijena.

Ipak, s jednom razlikom. Na sjeveru nije tako lako naći prirodni teren gdje bi se ta igra mogla igrati, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato što na svakom neuređenom komadiću tla raste visoka trava i korov. Tako je onda igrališta trebalo urediti: izravnati teren, nasuti ga šljakom, načiniti branike sprijeda i sa strane, staviti možda i poneku klupu za kibice. Ukratko, ispalo je da preseljenje te igre na sjever nije ostalo bez posljedica i za nju samu: sad se ona igra organiziranije, na točno utvrđenim mjestima, a često i pod pokroviteljstvom lokalne samouprave. Pa je li onda čudo što su boćari na sjeveru organizirani u klubove i što postoji čak i liga u kojoj se ti klubovi natječu? I je li čudo što je taj sport napokon dobio i svoj dom? Jer gradnja toga doma zapravo i nije drugo nego nastojanje da se boćanje stjera u zatvoren prostor i tako posve disciplinira, to jest da se uskladi s ambijentom u kojem postoji, sa sjeverom.

Tako sad imamo dva tipa igre na balote, sjeverni i južni. Oni se razlikuju kao ribe iz mora ili rijeke i ribe iz uzgoja: u oba slučaja to su brancini i šarani, ali daleko od toga da bi to bila baš posve ista stvar.