Etnička ili liberalna demokracija?

Još se nisu stišale kritičke rasprave o izmjenama Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor kojim se uređuje novi način izbora zastupnika nacionalnih manjina, za koji se drži da u povoljni položaj postavlja Srpsku demokratsku samostalnu stranku (SDSS), a već se može zapaziti da su „porasli apetiti“ i nekih drugih manjinskih stranaka u Hrvatskoj. Tako smo ovih dana u jednom mediju mogli pratiti opsežan razgovor sa Šemsom Tankovićem, predsjednikom Stranke demokratske akcije Hrvatske (SDA) i saborskim zastupnikom, koji u sljedećem saborskom sazivu već vidi tri zastupnika svoje stranke. Pritom je posve konkretan. Njegova će stranka uskoro poslati „pisma namjere“ dvjema najjačim strankama u kojima će biti posve određena: postavite člana naše stranke na vašu listu koje mu jamči sigurni prolaz u Sabor, i dobit ćete glasove svih Bošnjaka u toj izbornoj jedinici. A njih je u Hrvatskoj nešto više od četrdeset tisuća, premda se – prema Tankovićevu kazivanju – prilikom popisa 2001. tako izjasnila tek polovica tog broja. (Pritom, već zanesen brojenjem mandata, Tanković smeće s uma da pravo glasa imaju samo punoljetni građani!)

Šemso Tanković, predsjednik SDA

Što je, osim brojidbe, u svemu tome sporno? Sigurno ne želja (svake) manjine da se što bolje pozicionira u političkom životu zemlje, nego cijena koju pripadnici te manjine moraju za to platiti. Oni se trebaju svesti na jednu, etničku dimenziju, ostavljajući po strani sve ono što im upravo politika omogućuje: da brane svoje interese (ta nemaju baš svi Bošnjaci u Hrvatskoj iste životne potrebe), štite svoje svjetonazore, preferiraju svoju životnu filozofiju, političke i ine ukuse i sl.

U ovom slučaju zagovornik etničke demokracije, predsjednik SDA Hrvatske, neće propustiti istaknuti vrline građanskog društva u susjednoj i prijateljskoj BiH, koje, među ostalim, onemogućuju svaku majorizaciju. Ne nameće li to zaključak da je taj gospodin u slučaju kad mu je zajednica u manjini (Hrvatska) pristalica etničke, a kad je u većini (Federacija Bosne i Hercegovine) građanske demokracije.

(U spomenutom razgovoru Tanković nije propustio obrušiti se na njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja je kritički govorila o multikulturalizmu u svojoj zemlji, koji islamska vjerska manjina instrumentalizira za povećavanje etničke distance, umjesto za integriranje – ne asimiliranje! – u većinsku zajednicu.)

Šemso Tanković politički je i etnički lider te ugledni član svoje zajednice. Obično putem stavova takvih osoba površni pripadnici drugih zajednica oblikuju svoje mišljenje o toj skupini. Kakvo ono može biti u ovom slučaju, bilo bi dobro da potraži odgovor sam predsjednik SDA. Meni se čini da ono ide u prilog onih koji Bošnjake doživljavaju kao zajednicu koja se u odnosu na neka važna pitanja ne postavlja principijelno nego prema prilikama. A kao svaki stereotip ni ovaj nije utemeljena u zbilji jer Bošnjaci, kao i sve druge zajednice, nisu bešavne tvorbe, nego dinamične i u mnogim aspektima pluralne skupine. (Ta nije li upravo onaj dio bosanske manjine u Republici Hrvatskoj koju objedinjuje pripadnost islamu u sebi još duboko podijeljen oko nekih važnih pitanja?)

Sve navedeno u ovom članku, počevši od prve rečenice (!), nije stvar samo naših manjina nego i hrvatskog naroda, društva i države. Dvadeset godina od neovisnosti red je da se konačno odlučimo jesmo li za etničku ili liberalnu demokraciju.