Bog u korablji poezije

Već je više od trideset godina otkako je Ivan Golub, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prisutan u hrvatskom književnom životu. S obzirom na to da je prošle godine proslavio osamdeset godina, to se i ne bi činilo dugim književničkim stažem da nije istine kako svećeniku in illo tempore nije bilo lako postati znano ime hrvatske književnosti, u vrijeme dakle kada je književnost katoličkog nadahnuća bila držana u izolaciji (pa i proskribirana) a svećenik pjesnik bijaše osuđen na recepcijsku anonimnost. Ali Golub je, kao simbolikom svoga prezimena, ustrajno letio hrvatskim parnasom, širok i blag poput svoje Podravine, pišući i objavljujući ne samo na hrvatskom jeziku nego i u nizu inozemnih časopisa. Zapljuskivao je svojom poezijom pjesnička obzorja, s vremenom se uz Janka Bubala, Anku Petričević i „rehabilitiranog“ čilskog akademika Rajmunda Kuparea prometnuvši u reprezentanta suvremenoga katoličkog pjesništva. Dapače, njegova pojava bila je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina pjesnički događaj, svojevrstan Sturm und Drang katoličkog „autsajdera“ na koliko god se činilo ideološki opušteniju, a ono ipak kontroliranu i nadahnućima iscrpenu pjesničku scenu.

Izd. DHK, Zagreb, 2009.

Od tada hrvatsko je pjesništvo iznova postajalo sve više prodahnuto duhovnim pjevom, a od kraja osamdesetih i prvoga izdanja antologije U sjeni transcendencije te tijekom devedesetih ono je doživjelo svojevrstan preporod, sličan onomu koji se dogodio dvadesetih i tridesetih godina (M. Pavelić, I. Poljak, Đ. Sudeta, N. Šop, S. Košutić, I. Lendić, J. Korner...). No i u tim godinama izlazak Golubovih radova pomno je kritički markiran, sada ne toliko kao pjesnički novum koliko kao dio jedne nabujalosti duhovne poezije unutar matice nacionalnoga pjesništva.

Premda Golub nije, kako je netko napisao, prvi pjesnik u kojemu se jakost pjesničkoga dara posve spojila s katoličkom religioznošću, on je kao takav na nekoliko načina originalan. Kažemo kao takav, jer primjerice njegova težnja da pjesnički zaposjedne vrijeme i da – što je izraženo i u zbirci Nasmijani Bog, koju vodi kao svojevrstan lirski dnevnik od 28. siječnja 2007. do 31. prosinca 2008, notirajući uz pjesme ne samo nadnevke nego i doba dana, mjesto, vremenske prilike i kakav događaj – ima svoj svjetovni pandan primjerice u Tadijanoviću, koji će, uostalom, kao stari prijatelj, eksplicite naći mjesto u zbirci. (Među katoličkim pjesnicima tek je Izidor Poljak težio takvu lirskom dnevničenju, no vrlo ograničeno.) Tadijanoviću je Golub blizak i poetskim osobitostima, ili, najjednostavnije, stilom. Pritom mislimo na slobodni stih u njegovoj zaigranosti i razigranosti. Možemo također pomisliti i na način vezivanja naracije i deskripcije u pjesničke slike ili na motivsku reminiscentnost.

Ali Golub nije samo pjesnik mladostari nego i teolog. Nasmijani Bog u neku je ruku pjesnička kvintesencija njegove teologije. Njegov homo ludens imago Dei – kako je naslovio jedan od svojih članaka, počiva na misli: čovjek, biće koje se igra, slika je Božja. Ako je igrajući se čovjek slika Božja, onda se i Bog igra („Igraš se Vječni / Zar vječno?“). A jedna od značajki igre je radost. Radost pak rađa smijeh. Homo ridens, nasmijani čovjek, slika je onda Deus ridens – nasmijana Boga koji neprestance igrajući se stvara.

Više od četiri stotine raznovrsnih pjesama i pjesničkih zapisa materijal su dakako za opširnu analizu. Neće pritom nezapažena ostati Golubova erudicija. Golub, uostalom jedan od najučenijih Hrvata današnjice u svijetu humanističkih znanosti, poznat i kao naš najistaknutiji križanićolog, svoje golemo znanje i upućenost ne ostavlja pred stihovima, nego ih zna i hoće u njih utkati, kako pojmovima i imenima, tako finim semantičkim poigravanjima. Uostalom znanje je prvo sredstvo igre i smijeha!

Ipak, sve obuhvaća smirena meditativnost, tek naizgled u nesuglasju s njegovom ludističkom i lucidnom pjesničkom produktivnošću. No Golub poezijom meditira (o) Bogu, dijaloški propitljiv, čineći Ga sudionikom poezije ne samo stoga što s njime i po njemu „Bog govori hrvatski“ nego stoga što Bog jest u poeziji: „Poezija / U njoj su kao u Noinoj ono korablji / sve vrste životinja / ljudska obitelj i Bog“.

Čini se da Golub ne bira motiv ni čas, već, jer piše u hipu, stvara kako mu dođe. Međutim, jer ga se dotiče obilje motiva, on će izabirati ono što se snažnije utiskuje u dušu ili se od nje jače otiskuje. Jer je „život kratak / nizalica kratkih čina“, valja pomno pribilježiti takav trenutak. Ako pjesmolikost zapisa ne jamči poetičnost ni poeziju, čitatelj je tu da čita i prepoznaje pjesmu. Tako iz obilja zapisom zaustavljene stvarnosti nastaje (i) poezija, obilna i raznovrsna, zanimljiva i po tome što se neće ustručavati ni od aktualija i kritičkih refleksija, primjerice na ksenofiliju (na koju se kao na ksenolatriju žalio još Križanić!), koja „gosti i opija tuđina / i mori glađu domaćina“. Otuda dio njegova pjesništva ima značajku angažirane, pa i protestne poezije (Plašt šutnje ili Ništarija, Ne skreći sine), kadšto s jasno izraženom proročkom imperativnošću (npr. Tkalac ili Iskapi iskon, Ne skreći), katkad na fonu groteske (Posjet).

Golub nedvojbeno jest katolički pjesnik. Pritom valja odmah otkloniti zabludu da je katolički pjesnik onaj tko se pjesnički usmjerava samo na, usko gledano, vjerske motive. Naprotiv, Golub je katolički pjesnik u duhu one misli što ju je svojedobno izrekao Ljubomir Maraković napisavši da je katolička književnost svaka književnost koja „odražava makar i nesvjesno vječite istine na kojima je zasnovana Crkva katolička i njena nauka“. Utoliko ova poezija, kako je svojedobno napisala Sida Košutić, „povezuje vječito s prolaznim, tražeći u prolaznome vječno; povezuje nebo sa zemljom, tražeći na zemlji nebesko“.

Golubova je sva stvarnost pjesnička, iznikla po riječi Prvoga Pjesnika.