Blagovaonica na trapezu

Hrvati su majstori u iskrivljavanju svega i svačega, pa tako i riječi – ne samo podrijetlom stranih (npr. šparhet, šparherd, šparet, šporet) nego i domaćih. Takva je i blagovaonica. Jednakim se naporom izgovara i (pravilna) blagovaonica i (nepravilna) blagavaonica, pa ne znam zašto je narod listom za nepravilnu blagavaonicu. Možda treba dodati samo jednu ogradu – danas još nepravilnu, jer će masovna „uvriježenost“ pogrešnoga lika vjerojatno stvoriti „novu kvalitetu“, koja će zakonom brojnijega i jačega „srušiti sve staro“, pogotovo ako je bilo i pravilno. Pogrešan lik podupiru i sve nepismenije novine (koji mi ne vjeruju neka zavire u Jutarnji list od 14. svibnja 2011). Glagol iz kojega izvodimo imenicu blagovaonica – ipak ću se, dok još mogu, služiti standardnim oblikom – jest blagovati, što znači jesti, objedovati, častiti se, gostiti se, dakle jesti dobro, a to je nekoć značilo i jesti meso. Meso se nije jelo svaki dan. Pamtim da su se pohanci nekoć jeli samo nedjeljom, a pod tjednom variva (koja smo zvali cušpajzi). Osim bogatijega jelovnika, nedjeljni je obrok uključivao i zajednički objed svih ukućana, pa se jelo u jedaćoj sobi (špajscimeru, njem. speisen, jesti + Zimmer, soba), zasebnoj prostoriji, koja nije bila spojena s kuhinjom kao danas (pa se zove i dnevni boravak). Dakle, blagovalo se u blagovaonici.

Brojne su složenice u kojima je prvi element blag(o), jer se on javlja na mjestu lat. bene, bonus, poglavito u kršćanskom nazivlju: blagoslov (lat. benedictio), blagosloviti (lat. bene dicere, doslovno: dobro govoriti), Blagovijest, blagodat, pa i blagdan (dies festus), što je prvotno značilo dan kada se smije mrsiti. Razumljive su i izvedenice blagajna (u njoj se drži novac, dakle dragocjenost), ali uz manji napor i blagva (Amanita caesarea), gljiva kojoj i ime otkriva „carsko“ podrijetlo, što znači da je u svojem rodu dragocjena, izvrsna. Najstarije značenje pridjeva blag jest dobar, a s vremenom se srednji rod toga pridjeva poimeničio u blago, koje može značiti: bogatstvo, imanje; novac (često u zlatnicima), drago kamenje, nakit, općenito dragocjenosti (nezaboravno tezoro, tepanje kojemu sam slušala u parku dubrovačke Muzičke škole davnih večeri na Ljetnim igrama iz usta nenadmašnoga Izeta Hajdarhodžića u Držićevu Skupu, koji ga nije držao u trezoru, pa je strahovao da će ostati bez njega), ali i drago biće te duhovna i kulturna dobra (npr. folklorno blago). Svaki će seljak pritom najprije pomisliti na stoku, marvu, koja je nekoć bila na cijeni, a pružala je blagostanje onima koji su je imali (za rad, prijevoz, hranu i štošta drugo). Zanimljivo je da Albanci pastira zovu blegtur, jer čuva blago, stoku.

I imenica dobro nastala je od pridjeva srednjeg roda. Dobro je ono što je npr. ćudoredno (razlučiti dobro od zla) ili ono što je korisno za nas i za druge (činiti dobro). Razlikuju se zemaljska dobra (svjetovna dobra – kuća, zemljište, poljoprivredno dobro) od duhovnih dobara. Tako je i u drugim europskim jezicima – tal. il bene, šp. el bien, engl. the good / the goods, njem. das Gut, Besitz, rus. dobró itd. Budući da se glagoli imati i posjedovati značenjski gotovo podudaraju, razvile su se i imenice imanje i posjed.

Za komparaciju pridjeva dobar obično kažemo da je nepravilna (dobar, bolji, najbolji), no to i ne bismo trebali tvrditi da znamo iz kojega se korijena komparativ bolji može izvesti. Slog bla- (u blagu) nastao je metatezom (premetanjem) likvida od prasl. *bolgú, no dok metateza još nije nastupila, evo osnove za tvorbu „nepravilnoga“ komparativa bolji.

Predmet koji dominira u blagovaonici jest stol. U početku to je sve što je povišeno, na čemu se jede, pije, radi (stol za blagovanje u kući i u gostionici, radni stol) ili prinosi žrtva. U zapadnom kulturnom krugu zovemo ga oltar ili žrtvenik (tal. altare, od alto, visok), a na Istoku je zadržan naziv trpeza (grč. trápeza, stol). Kad je žrtvenik postao uglavnom mjesto na kojem se prinosila euharistijska žrtva (misa), od 4/5. st. kvadratična ploča na jednoj nozi ili na više njih zove se mensa (stol). Osim značenja stola, žrtvenika, gornje oltarne ploče, mensa / menza (episcopalis) jest i prihod za uzdržavanje biskupa; isto vrijedi za trpezu u Istočnoj crkvi. Znači stol, jelo i prihod crkvenoga dostojanstvenika za njegovo uzdržavanje. I studentske i radničke menze zovu se tako po stolovima, a na njima se očekuje i neka hrana. Zanimljiva je i slovenska riječ miza za stol (izvedena od mensa). Miza, mizar, mizarstvo (stol, stolar, stolarija) osamostaljeni je glagolski pridjev trpni glagola mçtîrî, mjeriti, i prvotno znači izmjerena. Svatko tko je išta radio s drvom ili tkaninom dobro zna pravilo: triput mjeri, a tek onda reži.

Premda će uskogrudni jezični čistunci na riječ trpeza zacijelo frknuti nosom, o njoj ipak treba progovoriti upravo u crkvenoj sferi. Šteta što se naš Opći religijski leksikon: A – Ž (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002) silno čuvao da ga trpeza i njezine izvedenice ne oblate, pa ih je elegantno preskočio, no tako srećom nije mislio katolički svećenik, dr. Jeronim Šetka, koji u svojoj Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji (Split, 1976) ima i trpezu / trapezu (grč. trápeza) – sveta trpeza znači i oltar i pričest – i trapezariju, blagovaonicu gdje redovnici i redovnice blaguju, i trapezara (u Istočnoj crkvi svećenik koji uređuje trapezariju), kao što ima i cenakul (lat. caenaculum, blagovalište), dvoranu (gornju sobu) u kojoj je Isus sa svojim apostolima održao oproštajnu pashalnu gozbu neposredno prije svoje muke i smrti. Dvorana Posljednje večere nalazi se u Jeruzalemu, a odabrao ju je sam Isus, poslavši Petra i Ivana k čovjeku koji će im „na katu pokazati veliku dvoranu s naslonjačima, posve spremnu. Ondje nam pripravite“ (Mk 14, 12-15). U slikarstvu se motiv Posljednje večere obično zove Cenacolo (npr. poznata freska Leonarda da Vincija u Milanu). Od trpeze (pa onda i trpezarije) zaziru današnji prestrašeni hrvatski leksikografi, no od toga grecizma nisu zazirali njihovi stariji kolege (Mikalja, Della Bella, Parčić), a ni hrvatski pisci (Držić, Kavanjin, Kanižlić i drugi), jer se riječ preko crkve proširila već u starini i na zapad, u BiH, Slavoniju i južne krajeve (Dubrovnik). I moj dragi Dragutin Parčić, također svećenik, može današnjim strašljivcima biti sumnjiv, jer u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku (1874) najnormalnije ima i ove „mrske“ (grčke) riječi: trpeza (mensa, tavola), trpezar, trpezarnik (refettoriere, presso i monaci), trpezarija (refettorio), trpezar (scalco, koji reže pečenje za stolom). Naravno, Šetka ima i refektorij (lat. refectorium), samostansku blagovaonicu, jer reficere znači popraviti, obnoviti, okrijepiti. Nipošto ne kažem da bi trpezu i trpezariju trebalo u standardnoj hrvatskoj upotrebi pretpostaviti blagovaonici, no kad su ih već rabili i stariji hrvatski pisci, trebalo ih je barem registrirati, a u religijski leksikon svakako i uvrstiti.

Kad već balansiram riječima put akrobata na trapezu, kako podvesti pod zajednički nazivnik trapez, trpezu / trapezu, bolničko pomagalo i grčku banku? Zapravo jednostavno. Trapez je geometrijski lik, četverokut kojemu su dvije stranice paralelne, a dvije nisu (to je onaj oblik što ga je imao i banak, klupa). Gimnastička sprava istoga imena sastoji se od prečke obješene na dva užeta. Oblik je kumovao i imenu naprave iznad kreveta u bolnicama (trapez) za lakše samostalno dizanje bolesnika. U zagrebačkim bolnicama zvala se štefek, valjda po imenu jednoga majmuna u Zoološkom vrtu koji se rado ljuljao pred publikom na sličnoj napravi (ni Štefek, ni slonica Dora, ni mnoge druge životinje više ne stanuju u Maksimiru). A grčka banka? Budući da je banka kao riječ prvotno bila klupa, radni stol na kojemu se razmjenjivao novac (rekli bismo pult), evo nas na početku: banka se i na novogrčkom kaže trápeza, što znači stol.