Angažirane i tezične moralke

Filmovima Susanne Bier vlada ozračje pesimizma i egzistencijalne tjeskobe, a tragedija se neprekidno prijeteći nadvija nad protagoniste; pretjerana pak značenjska eksplicitnost jedan je od razloga njezine omiljenosti među članovima festivalskih žirija i američke filmske akademije

Ako bismo željeli sažeti najvažnije osobine autorskog senzibiliteta, oblikovne estetike i poetike danske redateljice Susanne Bier, rekli bismo da filmove te umjetnice odlikuju naglašeni angažman, redovito otegotna tezičnost, tematiziranje susreta i posredno sukoba kultura i civilizacija, suptilno psihološko profiliranje protagonista, bavljenje obiteljskim dramama u kontekstu širih društvenih zbivanja, apostrofiranje etičkih aspekata u odnosima među ljudima i u njihovu djelovanju, kreiranje sugestivnog ozračja te nerijetko odveć plakatna idejna usmjerenost. Za razliku od legendarnoga Johna Forda, koji je tvrdio da filmovima nikad ne šalje poruke jer za to služi pošta, nekadašnja pripadnica pokreta Dogme 95 toga se nimalo ne ustručava. Štoviše, pretjerana značenjska eksplicitnost zasigurno je jedan od razloga njezine omiljenosti među članovima festivalskih žirija i američke filmske akademije, koja joj je posljednje nedjelje u veljači za psihološku egzistencijalnu dramu U boljem svijetu dodijelila Oscara za najbolji film s neengleskoga govornog područja. Zbog nekih očiglednih nedostataka to ipak nije najuspjeliji od njezina tri zasad u nas distribuirana ostvarenja koja je redateljica realizirala u suradnji sa scenaristom Andersom Thomasom Jensenom.

Kadar iz filma U boljem svijetu

Kronološki prvi i najbolji je kod nas nedavno na DVD-u objavljena psihološka drama Braća, s pozadinom rata u Afganistanu konstruirana priča o dvojici inicijalno karakterno prilično različite braće, koja će s privlačnom suprugom starijeg i čini se odgovornijeg od njih s vremenom stvoriti intrigantan ljubavni trokut. Dok mlađi brat nosi stigmu kriminalca koji je zbog pljačke odslužio nekoliko godina zatvora, stariji je profesionalni vojnik koji upravo u vrijeme bratova izlaska na slobodu odlazi u Afganistan. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, nakon što obitelj primi netočnu obavijest o njegovoj pogibiji, emotivno uzdrmana supruga očekivano će se zbližiti s mladićem, koji će pokazati svoje zrelije i odgovornije lice. Istodobno, navodni pokojnik dospjet će u afganistanski logor, gdje će podvrgnut neljudskom mučenju naposljetku postati ubojica zatočenoga kolege. Impresivna je vještina kojom redateljica, izvedbeno naslonjena na neke postulate Dogme poput snimanja kamerom iz ruke i nekorištenja filterima, efektno postupno usložnjava isprva jasno postulirane karaktere i njihove odnose, da bi u završnici do krajnosti relativizirala početne predodžbe o odgovornosti, moralu i staloženosti likova.

Egzistencijalna tjeskoba

Te osobine njezina redateljskog rukopisa jasno su vidljive i u odlično režiranoj i vrlo sugestivnoj drami Nakon vjenčanja. Zaplet o požrtvovnom sredovječnom Dancu koji u slamovima Mumbaija vodi sirotište, te koji će zbog opstanka tog sirotišta prihvatiti financijsku pomoć svog sunarodnjaka tajkuna, da bi ubrzo shvatio kako ga s njim mnogo toga povezuje, redateljica opet iskorištava za stvaranje zanimljive obiteljske freske. Filmovima Susanne Bier vlada ozračje pesimizma i egzistencijalne tjeskobe, a tragedija se neprekidno prijeteći nadvija nad protagoniste. Oni su redovito tamnom prošlošću i grizodušjem obilježene osobe koje se naizgled mirno suočavaju sa životnim nevoljama, sve dok određene rubne situacije ne poremete taj prividni mir. Usredotočenost na obiteljske i egzistencijalne teme te pitanja morala Susanne Bier objašnjava vlastitim židovskim korijenima i činjenicom da joj je otac pred nacistima 1933. iz Njemačke izbjegao u Dansku. Za nju je obitelj ishodište identiteta svakog pojedinca, a obiteljske drame i zategnuti međuljudski odnosi tom su identitetu najveća ugroza.

Sussane Bier ne zazire od filmova s porukom

Što je hrabrost? Je li to često impulzivna i možda brzopleta odluka da na primljenu pljusku uzvratimo istom mjerom i zadamo još snažniji udarac, ili pak sposobnost da dobiveni šamar stoički podnesemo i kršćanski okrenemo i drugi obraz? Što je civilizirano ponašanje? Je li to život u visokouređenom građanskom društvu neke zemlje na Zapadu, u kojem uz možda dominantno licemjerje i zatvaranje očiju pred problemima često zakažu mjere socijalne regulacije protiv djelovanja agresivnih i primitivnih ljudi koji žive pored nas, pa smo ponekad izloženi maltretiranju i ugrožavanju svoje elementarne egzistencije? Ili je gdjekad bolje prepustiti se nagonima i poput pripadnika nekog navodno neciviliziranog afričkog plemena nasilniku uzvratiti oslanjajući se na starozavjetnu maksimu „oko za oko, zub za zub“? Što zapravo znači Hipokratova zakletva? Podrazumijeva li ona da je liječnik u svakoj situaciji i baš svakom pacijentu dužan pružiti najbolju moguću zdravstvenu pomoć i skrb? Ili možda znači da liječnik, kad shvati da pred njim leži zvijer u ljudskom obliku koja je osobno pobila mnogo ljudi, među ostalim i pacijenticu koja mu je upravo preminula na operacijskom stolu, smije dotičnog psihopata prepustiti linču razularene gomile koja će ga okrutno kazniti za sva nanesena zla? Naposljetku, izlazimo li iz nekog spora kao pobjednici zato što smo na pretrpljenu agresiju i nanesenu bol odgovorili istom mjerom, ili pak ako se držimo etičke maksime da jedno nasilje uvijek rađa drugo i neizbježno pokreće spiralu zla u kojoj se gubi ljudskost?

Disfunkcionalne obitelji

U filmu U boljem svijetu Susanne Bier se na promišljen i inteligentan način bavi svim tim i mnogim drugim pitanjima, jasno sugerirajući svoja stajališta, no pametno prepuštajući gledateljima da sami donose zaključke. Protagonisti su članovi dviju disfunkcionalnih obitelji iz danske provincije, liječnik Anton s otuđenom suprugom Marianne i sinovima Eliasom i Mortenom, te uspješni poslovni čovjek Claus, koji nakon nedavne smrti supruge skrbi o sinu, Eliasovu vršnjaku Christianu. Dok Anton većinu vremena provodi u Sudanu liječeći pripadnike plemena koje muče i ubijaju vojnici iz paravojne postrojbe dijaboličnog razbojnika nadimkom Grdosija, Elias je u školi intenzivno izložen bullyingu od strane agresivnoga kolege. No kad mu se u razredu pridruži pridošlica Christian, koji se nakon majčine smrti s ocem doselio iz Londona, stvari će se početi mijenjati. Naime, šutljivi Christian vjeruje da je jedini učinkoviti odgovor na nasilje i pretrpljenu agresiju taj da se uzvrati istom pa i žešćom mjerom, te plahog i nesigurnog Eliasa počne nagovarati da mu se pridruži najprije u osveti Sofusu, a potom i u osvetničkom pohodu protiv primitivnog automehaničara koji je pred očima djece ponizio i fizički ugrozio Antona. U međuvremenu će na vidjelo isplivati i detalji iz obiteljskih života obojice dječaka, od Antonova preljuba zbog kojeg se raspada njegov brak s Marianne, do toga da Christian ocu zamjera što je iz želje da ona što manje pati priželjkivao majčinu što bržu i bezbolniju smrt.

Cjelinu primarno oblikujući kao snažnu i vrlo sugestivnu karakternu studiju, redateljica najvećim dijelom uspješno izbjegava dociranje. Želeći se prema njihovim riječima pozabaviti i načinima na koje djeca doživljavaju nepravdu i na nju reagiraju, Susanne Bier i scenarist Anders Thomas Jensen kreiraju film teze u kojem likovi i njihovi odnosi ne pate na račun mjestimice odveć doslovnih situacija. „Griješiti je ljudski, opraštati božanski“ indijska je izreka koja najplastičnije opisuju središnju temu filma, opstanak ljudske dobrote u često zlom i neprijateljskom svijetu. Krećući se osjetljivim područjem povišene emotivnosti i usporedbe različitih civilizacija i kultura, Bierova ipak nikad ne zapada u patetiku i trivijalno moraliziranje, već stvara realističan i emotivno bogat svijet naseljen životnim likovima koje sjajno interpretiraju raspoloženi glumci, podjednako klinci i odrasli. U boljem svijetu nudi mjestimice nepotrebno melodramatičnu i donekle predvidljivu, no sigurno režiranu i atmosferičnu univerzalnu meditaciju o osveti i oprostu, religijskim motivima nadahnutu, moralistički snažnu i kirurški preciznu analizu ljudske otuđenosti i ponašanja u graničnim situacijama. Ako osvojeni Oscar možda i nije sasvim zaslužen, neosporno je riječ o iznadprosječno uspjelu i vrlo vrijednu filmu.